DON MLADEN PARLOV: Tri kralja jahahu
Tri kralja jahahu,
s onih sunčanih stran,
tri dara nošahu
mîr, zlato, tamijan.
božićna pjesma
Sv. Matej, jedini od četvorice evanđelista, izvještava nas o poklonu mudraca s Istoka novorođenome Isusu: Kad se rodio Isus u Betlehemu Judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti!“ (Mt 2,1-2). U pučkoj su predaji tri mudraca postala tri kralja te im je ista predaja ‘otkrila’ i imena: Gašpar, Melkior i Baltazar. Crkveni su oci poklonu mudraca dali alegorijsko tumačenje. Naime, dok su u poklonu pastira, koje spominje sv. Luka, vidjeli poklonstvo istinskog Izraela koji je dočekao Onoga o kome govore starozavjetna proročanstva i kome su došli pokloniti se, u poklonstvu mudraca s Istoka prepoznali su znak budućeg poklona poganskih naroda Onome koji se je rodio za spasenje svega svijeta: i židova i pogana.
Matejev opis poklona triju mudraca-kraljeva Novorođenome ima duboko simbolično značenje i za današnjeg čovjeka. Ponajprije Matej ih predstavlja kao mudrace, osobe koje iščitavaju znakove vremena. Oni imaju srce otvoreno za istinu i za istinsku mudrost. Svoje oči podižu uvis, k nebu i na nebu iščitavaju poruku koja ih dovodi do Novorođenoga: Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova! O, kako su različiti od današnjeg čovjeka čije su oči upravljene gotovo isključivo prema zemlji. Današnji čovjek ne traži znak/zvijezdu na nebu, gore u visini, nego na zemlji: u politici, gospodarstvu, športu i zabavi. Koliko zvijezda i zvjezdica na umjetnom nebu svagdanjeg života diljem svijeta i domovine! Suvremeni je čovjek opčaran svjetlom tih umjetnih zvijezda i umjetnih svjetlila te je gotovo nesposoban podići oči uvis, k nebu te prepoznati božićnu, Božju zvijezdu. Gotovo da je postao nesposoban zaputiti se u istinski Betlehem, k štalici u kojoj se skriva Novorođeni. Zanimljivo, i mudraci su ulaskom u grad Jeruzalem, tj. u prostor umjetnih svjetlila – pa makar se radilo o svjetlu baklji – izgubili iz vida Božićnu zvijezdu. Tek kad su napustili Jeruzalem, ponovno su je ugledali: Oni saslušavši kralja (Heroda), pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom (Mt 2,9). Zvijezda na nebu, kao putokaz i zvijezda vodilja uzrok je veoma velike radosti kod mudraca. Ona im je jamac da su na dobrom putu, no da bi je ugledali trebali su napustiti grad i njegova umjetna svjetlila. Zvijezda na nebu poziv je da se ide naprijed, da se nastavi putovanje. Poruka je to i pouka današnjem čovjeku: želi li iskusiti istinsku i duboku božićnu radost, treba krenuti na put, na putovanje izvan prostora umjetnih svjetlila koja su tako blizu i tako očaravajući svijetle.
Matej navodi da Isusovo rođenje nije obradovalo sve ljude njegova vremena. Naprotiv. Njegovo je rođenje uznemirilo kralja Heroda i njegovu kraljevsku svitu: „Kad to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime“ (Mt 2,3). Kralj Herod traži Novorođenoga ne da mu se pokloni, nego da ga pogubi. Isus je od trenutka svoga rođenja „znak osporavan“. Jedni ga traže da mu se poklone, drugi da ga pogube. I jedni i drugi svoju potragu za Novorođenim nastavljaju kroz stoljeća. Prvi ga nalaze u potrebnome, malenome, u čovjeku zgaženu i poniženu, nad kojim se prigibaju i rane mu vidaju te se u njemu Kristu klanjanju. I drugi ga nalaze u čovjeku, u bližnjemu kojega gaze i ponižavaju, ismijavaju i iskorištavaju. Hvala Bogu da su ovi prvi, klanjaoci, zahvaljujući upravo Novorođenome, daleko brojniji od drugih, makar nisu glasni kao oni.
Današnji su kršćani pozvani da poput mudraca budu spremni napustiti udobnost i komoditet raznih izlika u stilu: „To nije moj posao!“; „Ja tu ne mogu ništa učiniti!“ itd., te putovima ovoga svijeta, tj. naših hrvatskih gradova i sela, osobito u ove božićne dane, krenuti u potragu za Novorođenim skrivenim u osamljenim i napuštenim starcima, u siromašnim obiteljima, u brojnim nezaposlenima, u ljudima bez budućnosti i nade. Svima im treba uputiti riječi ohrabrenja i nade: „Danas vam se rodio Spasitelj, Krist Gospodin! Mir vama miljenicima njegovim“ (Lk 2,11). Otajstvo Božića nije pitanje tek dobre volje: učiniti ovo ili ono u korist obespravljenih, siromašnih, napuštenih i nemoćnih.
Matej nam dalje pripovijeda kako su mudraci pri poklonu Novorođenome prinijeli i svoje darove: Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu (Mt 2,11). Nekako nam je u svijesti, a čini se da to možemo i zaključiti na temelju Lukina i Matejeva evanđelja, da su se Novorođenome pastiri poklonili prije mudraca. Ne samo zato što su mudraci dolazili izdaleka te su, kako vidimo, i za put morali pitati. Evanđelje nas uči kako bogataši teže putuju i teže na cilj stižu. Pastiri, u svome siromaštvu, uvijek su za put spremni, bez velike priprave i traženja poputbine. Hoće se tek dobre noge, makar bile i bose. Bogataši se pak trebaju najprije pobrinuti za svoje blago, njega osigurati i(ili) sa sobom na put ponijeti. A natovaren čovjek – život nas uči – teže se i sporije kreće. Eto zašto su mudraci na poklon stigli poslije pastira. No, važno je da su stigli te da su Novorođenome „poklon činili“ i „blago prinijeli“. U susretu s Novorođenim lišili su se svoga blaga i ostali ne osiromašeni, nego obogaćeni, nagrađeni i nadareni blagom nepropadljivim. I prije nego li je s Gospodinovih usana potekla prispodoba o blagu skrivenu u polju, ona se je dogodila u Betlehemu. Krist, premda bogat, postade siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo (usp. 2 Kor 8,9). Sam je Novorođeni najdragocjenije blago koje su mudraci pronašli i kojim su se obogatili. Pred Njim se izjednačuju bogati mudraci sa siromašnim pastirima, a mjera izjednačenja, poravnanja je on sam: siromašan i ponizan, a opet bogat da bogatijeg od njega nije.
Suvremeni je svijet izokrenuo prvo blaženstvo: „Blago siromasima (duhom), njihovo je kraljevstvo nebesko!“, u vlastito: „Blago onima koji imaju, njihov je ovaj život!“. Blaženstvo, tj. sreća mjeri se debljinom lisnice u džepu, odnosno količinom novca na raspolaganju. Istinska proslava otajstva Božića, Boga koji se rađa kao maleno dijete nema ništa zajedničko s debljinom novčanika ili s bogatim stolom.
Svake godine početkom došašća u dnevnim novinama piše kako će Hrvati tijekom božićnih blagdana potrošiti nekoliko milijardi kuna! Bože moj, koliko će se nepotrebnih i suvišnih stvari kupiti; koliko će se teških riječi izgovoriti zbog promašena ili neželjena poklona. Zasigurno, bit će puno istinskoga darivanja i istinske radosti zbog poklona darovana iz ljubavi. Mnoga će se srca ogrijati na nesebičnoj ljubavi brojnih kršćana koji su shvatili bit Božića i koji će, nasljedujući Boga u njegovu sebedarju, nastojati barem jedno srce utješiti, jednu suzu obrisati i barem jedna usta nasiti. Istinski kršćani shvaćaju da se otajstvo Božića, Boga u liku malenoga djeteta, uvijek iznova ponavlja ondje gdje se rađa i živi život, ma kako krhak i slab se činio. U Betlehemu su pastiri i mudraci, zajedno s Marijom i Josipom, promatrali Dijete, a dijete je – svako dijete – znak i simbol života i budućnosti, znak svijeta boljega i putova koji nas čekaju i koje treba prijeći. Betlehemsko pak Dijete nije samo znak i simbol života; ono je Život: Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama (1 Iv 1,2). Njemu doći i njemu se pokloniti znači Život susresti; znači istinski živjeti. U svojoj knjizi Vječni Galilejac F. J. Sheen napisa da Isusa nalaze samo istinski jednostavni i ponizni ljudi, poput pastira, te istinski mudri i učeni, poput mudraca. Nalaze ga oni koji su spremni kleknuti pred Novorođenim, pred Životom, jer se u štalicu može ući samo na koljenima.
Svijet teži za moću, a Bog hotimice postaje nemoćan; nemoćan upravo poput malenoga djeteta. Svijet sanja o bogatstvu, a Bog postaje siromašan. Svijet želi čast i slavu, a Bog je se odriče, izabirući poniznost i malenost. To je poruka Božića i betlehemskih jaslica, uz koje mudraci s Istoka nalaze Mariju, majku njegovu. Marija je prva klanjateljica Novorođenoga; ona koja svjedoči i upozorava na vrijednost tihog, skrovitog života; na vrijednost šutnje i ponizne molitve u koju Bog dolazi te dariva ono što nitko drugi ne može darovati. U konačnici dariva sama sebe. U društvu mudraca i pastira pridružimo se Mariji i Josipu u istinskom poklonu pred Novorođenim. Za rođendan donosimo mu srca prepuna ljubavi i smilovanja prema onima s kojima se je poistovjetio. I jedino tada i samo tada istinski ćemo shvatiti bit Božića, Boga koji postaje malen, s-nama-Bog.
don Mladen Parlov
