Evo zašto Rusija u budućnosti nikako neće biti prijetnja SAD-u
Danas će Donald Trump i službeno postati američki predsjednik. Tijekom posljednjih 12 mjeseci, a i duže novi predsjednik je bio bezbroj puta napadan zbog svojih razmišljanja, zbog svoje političke vizije tako da je danas iznimno teško o njemu voditi normalnu raspravu, donosi portal direktno.hr. U skladu s tim red je da ovdje hladno, analitički prezentiramo Trumpova razmišljanja o budućoj vanjskoj politici i gospodarstvu Sjedinjenih američkih država.
Taj put oko svijeta kada govorimo o današnjoj vanjskoj politici Obamine administracije i sutrašnjoj politici Trumpove administracije neupitno je najbolje početi na Bliskom istoku. Govoreći o sadašnjoj situaciji u Siriji, Trump je zaobilaznim putevima podržao Assada tvrdeći da je “pogrešno ljudima koji žive pod diktatorima ili nečim gorim već stoljećima reći kako da vode svoje države”.
Konkretno za Siriju, Trump tvrdi da tamo ne postoje umjereni pobunjenici, nego samo Assad i oni koji su vjerojatno gori od njega. Govoreći o Iraku i Libiji, Trump je tijekom izborne kampanje na pitanje novinara da li bi tamo bilo bolje da nismo srušili Saddama i Gadafija izjavio “Ako pogledamo Libiju i što smo tamo učinili….. totalni nered, anarhija. Ako pogledamo Saddama u Iraku i što smo mi tamo učinili… totalni nered, anarhija”.
Te pozicije Trumpa o Bliskom istoku, uživaju priličnu podršku među analitičarima i u obavještajnoj zajednici, za razliku od one koja poziva na premještanje veleposlanstva SAD -a u Jeruzalem. Općenito gledajući, razmišljanja Donalda Trumpa o Bliskom istoku su pozitivna ili drugim riječima dobivaju bolju ocjene od dosadašnje politike Baracka Obame.
Govoreći o Dalekom istoku ili preciznije Kini i međunarodnom sporu oko Otočja Spratly, strogo analitički Trump je u pravu. Po međunarodnom zakonu Kina nema pravo na otoke Spratly koji su udaljeni 1.200 kilometara od najbližeg kineskog kopna, ali budimo realni i priznajmo da su vojna i politička sila snažniji od međunarodnih zakona. U skladu s tim, postavlja se opravdano pitanje ima li ikakvog političkog smisla Trumpovo provociranje Kine s Tajvanom i Južnim kineskim morem ? Analitički odgovor bi bio NE.
Pravo područje za potencijalno “provociranje” Kine je ono gospodarsko i tiče se njihovog trgovinskog suficita u odnosu na SAD. Ta politika Trumpa je popularna u američkoj javnosti, a i geopolitički ima smisla o čemu ćemo još kasnije.
Druga od država na crnom popisu Trumpa je Meksiko. U svojim često ponavljanim tvrdnjama novi predsjednik je optuživao Meksiko zbog ilegalnih migranata i zbog trgovinskog sporazuma NAFTA koji je nanio “štetu američkim radnicima”. Tijekom izborne kampanje te optužbe su mu donijele puno glasova među razočaranim potplaćenim američkim radnicima,a one su se na kraju pokazale istinitima kada pogledamo ekonomske brojeve.
Zbog opsežne izborne polemike po ovom pitanju ‘think thank’ Američkog kongresa je prošlu godinu izašao s zaključkom koji tvrdi da je ekonomska korist od NAFTA sporazuma blago govoreći minimalna, ali da je on doveo do rušenja primanja američkih radnika ili kako se u analizi tvrdi do “prilagodbe” radnika i kompanija. Predstavnici radnika su se druge strane tvrdili da je sporazum NAFTA zatvorio 700.000 radnih mjesta u industriji.
O općenito govoreći migrantima, bili oni ilegalni ili legalni, sada već svi priznaju da oni dovode do rušenja primanja nisko kvalificiranih radnika država u koje dolaze (IFO institut, Bank of England, World bank) tako da je i u ovom pitanju Trump u pravu, a uz put i govori ono što njegovi glasači žele čuti, što njegovi glasači traže od svoje vlade.
Govoreći o stanju u Europi Trump je ponovno u pravu. U određenom smislu današnji stil upravljanja u Europskoj uniji je sličan onome od Gorbačova u SSSR-u. Obojica žele i htjeli su postići previše u premalo vremena. Govoreći o migrantima razumna europska politika je trebala biti stvaranje “europskog bratstva i jedinstva” i tek kada ono desetljećima kasnije zaživi primati migrante.
Danas kada još uvijek nije među stanovnicima formiran pravi osjećaj europskog zajedništva, dovlačenje desetaka milijuna migranata iz kulturološki različitih krajeva u Europu zajedno s zatiranjem nacionalnih osjećaja europljana je bilo doljevanje ulja na vatru. Tvrdimo ovdje desetaka milijuna jer je još 2010. na području Europske unije živjelo 31 milijun stanovnika koji u njoj nisu rođeni. Kombinacija dolaska migranata, politike štednje i blago govoreći neuspješne europske gospodarske politike je dovela Europsku uniju u opasnost od potpunog raspada.
Kada pogledamo na istok prema Rusiji red je ponoviti Trump je u pravu!?
Nama u Europskoj uniji gdje nam mediji govore da trebamo štedjeti radi dugoročne održivosti gospodarskog sustava, u Rusiji uvijek govore suprotno. Predsjednik Trump ima dugoročni pogled prema Rusiji, a on se temelji na činjenici da je Rusija sila u opadanju. Danas ona izgleda moćna, ali ta moć se temelji na prirodnim resursima i ona će s vremenom nestati. Rusija danas ima 150 milijuna stanovnika i njena ekonomska, demografska i vojna moć se nalaze u opadanju. S druge strane Kina ima 1.400 milijuna stanovnika i njena moć u svim segmentima raste. Dugoročnim interesima SAD-a stratešku prijetnju predstavlja Kina, a nikako ne Rusija tako da je iz američke perspektive Trumpova najavljena vanjska politika više nego razumna.
Vrativši se nakon obilaska svijeta kući treba reći da su izborom Trumpa i potom njegovim izjava već danas stvorene psihoze o potrebi otvaranja industrijskih radnih mjesta u SAD tako da je već po ovom pitanju pola posla obavljeno na oduševljenje njegovih birača iz radničke klase. Gledajući sve najvažnije gospodarske indikatore većina tamošnjeg stanovništva je imala pravo biti nezadovoljna.
Kada gledamo produktivnost i primanja uočit ćemo da je u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata rast plaća bio vezan s rastom produktivnosti. Za svakih deset bodova rasta produktivnosti plaće su rasle negdje 9 bodova. U današnje moderno doba rast produktivnosti od deset bodova plaće prate s rastom manjim od 2 boda.
Gledajući podatke iz doba predsjednika Obame uočit ćemo da je srednja vrijednost prihoda kućanstava u SAD ostala ista dok je istovremeno na primjer cijena police zdravstvenog osiguranja porasla za 43 %, a broj ljudi koji ima stambene objekte u vlastitom vlasništvu opao. Dodajmo tim podacima i onaj o smanjenju radno aktivnog stanovništva kao i činjenicu da je javni dug porastao za 88 % u samo 8 godina naći ćemo dovoljno razloga za nezadovoljstvo prosječnog Amerikanca.
Trumpovo razmišljanje o tome je da se treba obustaviti sklapanje trgovinskih sporazuma koji uništavaju američka radna mjesta, smanjiti cijene ljekova, otvarati nova radna mjesta u SAD, ukinuti/prilagoditi Obamacare i smanjiti poreze. Dok se 3 od ovih 5 mjera može kritizirati samo iz sfere zagovornika takozvanog Washingtonskog konsenzusa dvije mjere su više nego upitne. Analiza Trumpovih izjava o smanjenju poreza govori da će u slučaju ako provede svoje porezne planove 47 % svog smanjenja poreza završiti u rukama onih 1 % najimućnijih stanovnika što će na kraju krajeva dovesti do porasta i danas ekstremne nejednakosti u SAD koja tamo nagriza ekonomski i socijalni kapital. Drugi problematični dio Trumpovog plana je ukidanje Obamacare čime će biti oštećeni najsiromašniji Amerikanci.
Već danas mi znamo da to ukidanje neće ići tako jednostavno kao što je zamišljeno, ali za početak važna je ta negativna namjera, zar ne?
Nekoliko dana prije stupanja na dužnost predsjednika Trump je u anketi proglašen ektremno nepopularnim predsjednikom, ali s druge strane ta anketa je ukazala kako Amerikanci vjeruju da će njegova administracija otvoriti radna mjesta u SAD. Onima kojima još uvijek nije jasno treba još jedanput naglasiti da je otvaranje radnih mjesta razlog zbog kojeg je Trump izabran za predsjednika pa će se njegov uspjeh ili neuspjeh na kraju ocjeniti na osnovu toga, a ne na pitanju političke koreknosti i navodne vjerske, rasne ili rodne diskriminacije.
Izvor: direktno.hr
