I dok Vučić monstruozno bulazni, nitko mu od hrvatskih političara nije odgovorio kako zaslužuje
U novinarskom domu, sada već tradicionalno, okupila se grupacija ljudi koji predstavljaju srpsku manjinu. Govorilo se o miru, toleranciji i snošljivosti, ali poruka koja je odaslana, pripada prošlosti.
Ne postoji niti jedan, neću reći narod, nego stoljetna politička strategija neke države, koja vazda igra na kartu žrtve. Jest, mnoge nacije tokom svog postojanja u nekom razdoblju kukaju nad sudbinom i povijesnom nepravdom, oplakuju mrtve i poginule, ali nikome to nije osnova političkog mentaliteta i polazna točka s koje bi trebali ići u neku bolju i svjetliju budućnost.
Možda će netko pomisliti kako se Židovi služe sličnom metodom, ali čak i da je to istina (dobro ajde je) ne možemo pričati o kontinuitetu takve politike koja u slučaju Srbije traje stotinama godina, jer njihov eventualni reket radi stradanja, postaje politička praksa tek nakon holokausta. A patili su i bivali proganjani kroz svoju čitavu povijest. Srpsko kolektivno sjećanje svodi se na pamćenje njihovih poraza.
Od Kosovske bitke do Oluje, pamti se samo ono što se dogodilo njima, i pritom se potpuno zanemaruju uzročno-posljedične veze zbivanja, kao i ono što je prethodilo opetovanom ponavljanju navijek istog scenarija, po kojem Srbi, bar na kraju, uvijek prođu najgore. Naravno i to je laž jer Srbija se u posljednjih stotinjak godina povećala nekoliko puta na štetu svog okruženja, i u tom širenju leži drugi ključ njihove politike. Ugroženi smo, pa se širimo kako nas drugi ne bi ugrožavali. I onda što rade, stalno ugrožavaju i napadaju svakoga u svojoj blizini.
Nema s kime nisu ratovali u zadnjih stotinu godina. Dapače, uspjeli su, možda ne prouzročiti, ali svakako dati povod početku prvog svjetskog rata. Samo kukanje i ratovanje ne idu skupa. Ako ne želiš plakati, nemoj ratovati, pa onda radije ostani kući, i ne izazivaj druge. Posljednje vrijeme, stvarno su pretjerali s povlačenjem tih točki svog stradanja, stvaranjem nemogućih paralela, kao recimo između Jasenovca i Oluje. Vučić lupeta kako nikad više neće biti Jasenovaca i Oluja. Ispada kako je njemu to isto. Tragično je što nitko od naših blesavih, mentalno uvijek odsutnih političara, nije poentirao odgovorom na ovakvu kretensku ali i s druge strane zapravo monstruoznu izjavu. Jer to što je izjavio Vučić, i što njegovi poltroni ponavljaju ovih dana, najveća je uvreda srpskom narodu i njegovom stradanju.
Dok je u Oluji, s obzirom na obujam te časne ratne operacije, stradao malen broj srpskih civila, i to najvećim djelom, pod gusjenicama njihovih vlastitih tenkova u paničnog bijegu velikih junaka, Jasenovac je nedvojbeno velika mrlja naše, hrvatske povijesti. Ne možemo sa sigurnošću reći koliko je nevinih ljudi tamo ubijeno, ali za to nismo krivi mi Hrvati, već Srbi kojima istina nikad nije bila prijatelj. Umjesto prikupljanja činjenica i dokaza, oslanjali su se, a to čine i danas, isključivo na mitove. Usporediti Jasenovac s Olujom, znači ustvari napraviti sprdnju od cijele srpske povijesti. Smrt nekoliko desetaka ili stotina ljudi, usporediti s nekoliko desetaka tisuća je poremećen iskaz koji svjedoči o skraćenoj pameti onog koji je izrekao takvu notorno glupu usporedbu.
Vučić je izvrijeđao Srbe, a pogotovo one čiji su djedovi ili bake stradali u Jasenovcu. Na neki način, objasnio je svim Srbima kako nisu ništa drugo nego instrument velikosrpske politike. Nisu mu ni približno važne činjenice već samo mitovi, simboli, kako bi na sam spomen tih imena, potaknuo Pavlovljev refleks ugroženosti. Pupovcu to ne smeta, jer on na gotovo identičan način njima manipulira u Hrvatskoj. Kad slušam te pokvarene ljude što govore, misle i vidim kakve odluke donose u ime svih Srba, dođe mi žao tog srpskog naroda. Jer, mi Hrvati, znali smo nekada, a znat ćemo se i ponovno obraniti od barbarskih hordi s Istoka. Ali tko će jadne Srbe, obraniti od Srba koji ih stalno upropaštavaju?
Autor: Marin vlahović/dnevno.hr
