Jaz između ateističke i teističke svijesti postaje sve veći
Bog i (ne)vjera
Svijet kakav se prelama kroz mnoštvo slika o sebi samom – u sjaju, senzaciji, uzbuđenjima, stalnom diktatu novosti i novotarija – izgubio je svako čvrsto vrjednosno uporište, svu jasnoću misli i postojanost identiteta. Sve može biti sve, i sve može biti ništa. Perspektiva lakoće promjene vizure i identiteta koja zastrašuje. Što nam u takvom okruženju može reći vjera? Što u takvom ozračju znači Bog? Već kao pojam nekima je smiješan i zastario, i kad mu se izruguju, izruguju se nečemu što smatraju nazadnim i mrtvim. Jaz između ateističke i teističke svijesti postaje sve veći – drukčiji jezici, drukčija semantika, izričaji, svjetonazori. Udaljavaju se kao dvije galaksije u svemiru.
U takvim okolnostima, vjera mora postati do boli autentična, pročišćena ili je, u suprotnom, samo varka koja će biti vrlo brzo razotkrivena. Vjera koja se živi kao posljednja stvar na ovome svijetu, kao najsudbonosnije nešto, kao sama srčika bića koja upućuje na čovjeka i njegovo božansko ishodište, vjera je koja govori o budućnosti sa smislom, koja je čuvarica smisla postanka, postojanja i ispunjenja svrhe našeg putovanja u vječnost. Jer mi smo na putu, eshatološkom i kozmičkom. Svemir se širi i mi putujemo skupa s planetom na kojemu živimo i cijelom galaksijom.
Za Boga se ne može reći da je prisutan poput nas ni na način kao što smo mi prisutni. Bog naprosto jest, on je taj koji jest. Stara metafizika je odbačena u suvremenom svijetu koji se diči racionalizmom a zapravo je na području zdravog razuma i naravnosti života postao posve poganski iracionalan. Ništa ne može biti ni postojati samo od sebe i samo po sebi a da nije stvoreno. Tako očiti aksiom kojeg prepoznaje um, gurnut je u zonu sumraka kao spekulacija uma i ništa više od apstrakcije. Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev u Svetom Pismu se očituje kao Bog koji jest i koji čini da sve jest. Kako bi bez Njega moglo bilo što postati i biti? Za Boga se ne može reći ni da On negdje jest. Ne može mu se odrediti ni mjesto ni vrijeme, On je onkraj svega toga i svih naših pojmova.
Bože, gdje si?
Kad se pitamo – Bože, gdje si? – onda vapijemo, zašto se ne očituješ ponovno u svojoj slavi, gdje si, dođi, pomozi, pojavi se, vapijemo za Njegovom blizinom, ali zazivamo i Njegov intervencionizam u našu povijest. Mi vjerujemo u zaokruženost Objave ali ni Objava Boga ne ograničava. On čini i djeluje kako hoće. No mimo i protiv vlastite Objave nikad sigurno neće – Riječ Njegova je vječna, a u njezinu semantiku ulazi se sjedino duhovnim putem. Ako današnji čovjek ne mari više i ne drži do Njegove Riječi, do starine mudrosti, do proroka i Sina Božjega, zašto bi mu se Bog javio i rekao: evo me, tu sam…?
„Evo, dani dolaze – riječ je Jahve Gospoda – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se, ištući riječ Jahvinu, ali je neće naći.“ (Amos,8,11-12) Ovo proroštvo zvuči zastrašujuće, najavljuje doba posvemašnje duhovne tame i pustoši na zemlji. Je li to vrijeme kad će se činiti da Boga nema, kad će utihnuti svjedoci i nestati vjere – jer i sam Sin Čovječji se upitao hoće li naći vjere na zemlji kad drugi pit dođe? Glad za Riječi Božjom je svojstvena čovjeku i nitko je ne može ugušiti, no jezivo zvuče riječi da je nigdje neće naći oni koji je ištu u te dane „tame i žalosti“ kako prorokuje Amos. Ove riječi nam mogu samo biti poticaj i upozorenje da nema ništa važnije negoli tražiti Riječ Božju više nego što tražimo kruh nasušni.
Zoran Vukman/hkv.hr
