Foto: Wikipedia

“Donošenje tih zakona po volji tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana bio je jedan od razloga zbog kojeg sam se razišao s HDZ-om i pogrešnom politikom koju je vodio i od koje se nikad nije odlijepio” rekao je Stjepan Mesić na okruglom stolu koji je u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA RH) održan 13. prosinca u Zagrebu, a kojem su prisustvovala i dvojica bivših hrvatskih predsjednika, navode Novosti Srpskog narodnog vijeća. Članovi SABA-e najavili su pokretanje inicijative za ukidanje naziva “domovinska vojska” – jer tvrde da se tako nazivaju borci NDH, te ukidanje mirovina “za ustaše”.

Stjepan Mesić “pozabavio se i tvrdnjama o grobištima žrtava komunizma, a koja su zapravo grobovi ‘križara’, ustaških odmetnika koji su uz podršku Katoličke crkve, koja je i ranije davala podršku NDH, do 1951. godine terorizirali narod u nekim krajevima i poginuli u borbi s pripadnicima KNOJ-a, OZNA-e, narodne milicije i vojske. – Njihov simbol bilo je slovo U s križićem, a to se danas vrlo često viđa kao grafit na javnim mjestima – kazao je bivši predsjednik i zatim dodao da je dobro da se o ovakvim temama razgovara na okruglim stolovima, ali i da o tome treba razgovarati u široj javnosti te u Saboru.”

Prije godinu dana bivši predsjednik Mesić, za kojega je ratni ministar policije Ivan Vekić svojedobno rekao da je s njime pjevao ustaške pjesme, o “ustaškim mirovinama” jasno je kazao za Novu TV da “Među njima nema ustaša“. “To možete vidjeti u saborskim dokumentima obrazloženje za taj zakon je bilo da mirovine trebaju dobiti preživjeli domobrani jer oni su bili mobilizirani u NDH-zijsku vojsku i na njih se to odnosilo na one koji su mobilizirani, a ustaše su bili stranačka vojska i na njih se to ne odnosi”.

Ustaše i domobrani

Ustaše su pripadnici hrvatske separatističke, nacionalističke i terorističke organizacije, koja se počela organizirati nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića. U ideološkom i organizacijskom pogledu ustaška je organizacija imala korijene u političkim previranjima i prije uvođenja diktature, osobito nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu (20. lipnja1928.), napose u redovima inače malobrojne Hrvatske stranke prava (HSP) – frankovaca (otuda za ustaše tijekom 1930-ih katkad i naziv pravaši ili frankovci). Do 1937. ustaška je aktivnost bila razvijenija u inozemstvu, a od tada se težište prenosi u zemlju i više na promidžbeno-političko i organizacijsko polje. Kada su Hitler i Mussolini, nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., odlučili napasti Jugoslaviju i razbiti ju kao državu, i ustaše su u ostvarenju toga cilja dobili svoj zadatak. Talijanske su vlasti na brzinu prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, prema različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, pošto su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske. Njemačka u početku nije računala s Pavelićem i ustašama, smatrajući ih ponajprije talijanskim eksponentima, ne vjerujući da oni mogu osigurati mir i poredak na području koje je za Nijemce bilo od velike važnosti. Kada su njemačke postrojbe već bile u Zagrebu, bivši austrougarski pukovnik i vođa domovinske ustaške skupine Slavko Kvaternik, u aranžmanu njemačkog izaslanika Edmunda Veesenmeyera, proglasio je 10. travnja 1941. preko radija Nezavisnu Državu Hrvatsku; proglašenje je izvršio u ime Pavelića, koji se tada još nalazio u Italiji. Nakon Pavelićeva povratka formalizirana je uloga ustaškoga pokreta kao isključivog i jedinoga političkog tijela i organizacije u NDH; uspostavljen je Glavni ustaški stan (GUS), Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba (UNS), te izgrađeno teritorijalno ustrojstvo pokreta, navodi enciklopedija.hr. Ustaška vojnica bila je vojni ogranak Ustaškog pokreta, aktivna na prostoru NDH tijekom II. svjetskog rata. Iako je nastala kao ustaška stranačka vojska, Ustaška vojnica kasnije postaje regularni dio oružanih snaga NDH. Fašistička narav ustaškog pokreta te želja za stvaranjem etnički čiste države rezultirala je masovnim progonima, zatvaranjima i ubojstvima Srba, Židova, Roma i svih Hrvata neistomišljenika.

Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868.) unutar honvéda ustrojeno je Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo, podređeno ugarskom Ministarstvu zemaljske obrane, ali s hrvatskim kao zapovjednim jezikom, hrvatskim simbolima na zastavama i posebnom prisegom. Dijelilo se na četiri okruga za popunu. Preustrojem 1889.–99. postalo je dio redovne stajaće vojske i bilo izjednačeno sa zajedničkom vojskom. Domobranstvo u Dalmaciji bilo je ustrojeno po austrijskom modelu. Zapovjedništvo je prvotno bilo u Zadru, a poslije je premješteno u Dubrovnik. Tijekom I. svjetskoga rata domobrani su se borili na svim bojištima (srpskom, ruskom, talijanskom). S raspadom Austro-Ugarske domobranstvo je prestalo postojati, a obnovljeno je s uspostavom NDH u travnju 1941. kao redovna vojska, u koju se novačilo na poziv propisan zakonom. Domobranstvo je bilo podređeno Ministarstvu domobranstva, a prvi je ministar bio Slavko Kvaternik (do kraja 1942).

Broj pripadnika procjenjuje se na 75.000 krajem 1941., 110.000 krajem 1942., 130.000 krajem 1943. i 80.000 krajem 1944.

Domobranstvo nije uspjelo igrati značajniju ulogu tijekom rata zbog niza čimbenika – slabe motivacije, čestog dezerterstva, naklonosti partizanima, rivalstva s Ustašama, nekompetentnog, pretežno starijeg časničkog kadra i nedostatka teškog, pogotovo oklopnog naoružanja. Kopnena vojska s klasičnom organizacijom nije mogla primjereno odgovoriti na gerilski, partizanski način ratovanja. U studenom 1944., nakon otvorenog svrstavanja čitavih postrojbi Domobranstva na stranu partizana, dolazi do spajanja domobranskih i ustaških postrojbi u jedinstvene Hrvatske oružane snage.

Velik broj domobrana stradao je pri povlačenju i nakon zarobljavanja (Križni put), a domobranstvo je ukinuto s propašću NDH.

Hrvatski sabor u listopadu 1993. godine donio je izmjene i dopune Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju prema kojem se staž računa u dvostrukom trajanju vremena koje je osiguranik proveo u sastavu Hrvatske domovinske vojske mobilizirane od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945., odnosno, u zarobljeništvu kao pripadnik hrvatske domovinske vojske u tom razdoblju, kao i vrijeme provedeno u zarobljeništvu u razdoblju od 16. svibnja 1945. do otpuštanja iz zarobljeništva.

Stjepan Mesić u vrijeme donošenja zakona koji to regulira bio je predsjednik Sabora.

Pravo na mirovinu, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, ostvaruju i borci NOR-a i pripadnici Hrvatske domovinske vojske “domobrani”.

U statističkom pregledu HZMO-a od 2016. pod stavkom pripadnika Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945. godine navedeno je 7823 umirovljenika.

Izvor: narod.hr/enciklopedija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save