DAVOR GJENERO Dvije godine Predsjednice: saniranje Milanovićeve i Josipovićeve štete
Kako vrednovati prve dvije petine mandata predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović? Političke znanosti ne spadaju među „tvrde“ znanosti, one koje su precizno mjerljive i koje se zasnivaju na brojkama kao preciznim rezultatima. Slično je i s politikom, kao društvenom djelatnošću, i s vrednovanjem rada političara.
Vrednovanje politika i uspješnosti političara često ovisi o uvjerenjima onih koji procjenjuju, o dojmu, koji je stvoren, o javnosti, društvenoj klimi, ali i o okolnostima, koje ne moraju biti čvrsto vezane uz javne politike. Ipak, dojam, preduvjerenje ili rejting u javnosti nisu jedini prema kojima možemo ocijeniti je li neki političar u svome mandatu bio uspješan ili nije. Dapače, kao osnova za procjenu moralo bi nam služiti nešto sasvim drugo.
Relativno je lako, naime, usporediti stanje u nekom društvu u vrijeme kad je akter, čiji rad ocjenjujemo, preuzeo dužnost i uvjete u trenutku kad procjenjujemo njegovu efikasnost. Podaci o gospodarskom rastu u političnom sustavu kakav je hrvatski, u sustavu parlamentarne vlade, neće nam mnogo reći o uspješnosti predsjednika republike, koji u takvim sustavima nikad nema relevantan ekonomski utjecaj. Međutim, lako je utvrditi koje su djelatnosti dio ovlasti predsjednika, ali i to što su bili prioriteti njegova mandata, a onda nije teško ustanoviti kakvo je stanje bilo u ishodišnoj točci, a kakvo je u trenutku kad se pokušava obaviti neko vrednovanje.
Kad ocjenjujemo prve dvije godine rada predsjednice Kolinde Grabar Kitarović posao nam dodatno olakšava činjenica da je ona u svom inauguralnom govoru jasno nabrojala ono što je smatrala najproblematičnijim u hrvatskom društvu u trenutku kad je preuzimala mandat, i definirala javne politike, kojima namjerava tijekom mandata popraviti okolnosti. Nakon dvije godina mandata vidljivo je da je hrvatsko društvo u mnogo čemu već postalo bolje i uspješnije nego što je bilo prije dvije godine, a da je u drugima, gdje napredak možda još nije postignut, barem stvorena svijest o problemima i pokušava se uspostaviti širok društveni konsenzus za rješavanje tih problema.
Na početku svog mandata, Predsjednica je prilično izravno izgovorila jednu istinu. Iako je u tom trenutku Hrvatska već godinu i pol dana bila punopravna članica Europske unije, ključni policy planeri u dotadašnjoj administraciji ponašali su se kao da se pristupanje Uniji nije dogodilo, da se ništa nije promijenilo, i posljedica toga, s jedne je strane, bila činjenica da hrvatski građani nisu osjetili dobrobiti članstva u Uniji, posebice ne onako snažno kao što su to prilikom velikog praska proširenja 2004. godine osjetili građani ostalih srednjoeuropskih novih demokracija, a s druge strane, za stolovima za kojima se donose odluke u Bruxellesu Hrvatsku nitko nije zamjećivao.
Doduše, Milanovićeva je Vlada bila primijećena u trenutku pristupanja Uniji, i to zbog pokušaja izigravanja pretpristupnih obveza, vezanih uz pravosudnu suradnju zemalja članica u kaznenim stvarima, kad je tadašnja administracija pokušala opstruirati izručenje Njemačkoj sada već osuđenih zločinaca iz represivnog aparata komunističkog režima. Još gora opstrukcija zajedničkih europskih politika uslijedila je od strane tadašnje vlade u trenutku kad je Predsjednica već obavljala dužnost, u jesen 2015. kad je Milanovićev kabinet odlučio opstruirati Dublinske procedure i Schengenska pravila, zbog čega je Hrvatska sada u magarećoj klupi schengenske čekaonice, jer ju je tadašnja vlada predstavila kao nevjerodostojnu državu.
Pritom Predsjednica ne snosi nikakvu odgovornost, jer je prva počela upozoravati na neodržive politike, koje je provodila Vlada, a zbog toga je u dominantnim medijima bila izložena poruzi, napadima, pa i sotoniziranju, ali nije mogla učiniti ništa da Vladu natjera na ponašanje usklađeno s europskim pravnom poretkom i obvezama, što ih je Hrvatska preuzela prilikom pristupanja EU.
Ipak, Hrvatska više nije najnemoćnija zemlja članica Unije, kao što je bila u vrijeme Milanovićeve administracije, a s Ivom Josipovićem na čelu države. Za razliku od ovog dvojca, koji nije razumio osnovne zakonitosti europskih politika, Predsjednica je uspjela ponekom inicijativom vratiti Hrvatsku u europski fokus, ali ovog puta ne kao zemlju koja treba pomoć, nego kao punopravnu članicu koja promišlja zajedničke europske politike. Njena je ključna inicijativa, naravno, vertikalna integracija EU, kojom je Predsjednica, u suradnji, prije svega, s Poljskom (nesumnjivo europskom silom koja će se u punom smislu tek afirmirati) u fokus Unije pokušala dovesti integraciju europskog sjevera i juga, i to na istočnom rubu EU.
Dobro zamišljen projekt brzo se počeo ispunjavati sadržajem, a privlačan je i državama koje inicijalno nisu bile u nj uključene (Bugarska i Rumunjska) te vanjskim partnerima Unije.
Projekt ima svoju ekonomsku, energetsku, ali i obrambenu i sigurnosnu dimenziju, što ga čini relevantnim i za euro-atlantsko savezništvo, kojim se u hrvatskoj politici prije predsjednice Grabar Kitarović zapravo nitko nije ozbiljno bavio.
Milanovićeva Vlada za sobom je ostavila napetosti sa svim susjednim državama, a Predsjednica ih je sustavno nastojala gasiti. Naravno, promjenom Vlade lavovski dio posla konsolidacije odnosa u Srednjoj Europi preuzeli su ministri Miro Kovač i poslije Davor Stier, ali i premijeri Tihomir Orešković i Andrej Plenković. Zbog upornog rada Predsjednice oni ipak nisu zatekli uvjete posve „spaljene zemlje“, ali za vraćanje srednjoeuropskog kredibiliteta Hrvatskoj bit će potrebno još mnogo rada i s razine predsjednice Republike, i iz Vlade i iz Ministarstva vanjskih (i europskih) poslova.
Dakle, nakon dvije godine Hrvatska više nije država čija se politička elita ponaša kao da pristupanje EU i NATO savezu nisu značili ništa. Dapače, nakon poraza anti-euroinstitucionalističke vlade Zorana Milanovića, danas imamo jasno proeuropski i euroatlantski profiliran kabinet. Građani i na svojoj koži, prije svega, zahvaljujući strukturnim fondovima, počinju osjećati dobrobiti članstva, a Hrvatska se sustavno uključila u kreiranje politike sigurnosti cijele Unije.
Kad je govorila o unutarnjepolitičkim prioritetima svog mandata, na njegovu samom početku, Predsjednica je naglašavala zajedništvo, nasuprot tada prevladavajućem modelu „ili mi – ili oni“, što ga je, naročito agresivno nakon njene izborne pobjede, zagovarao tadašnji premijer Milanović. Akteri koji su zagovarali taj model politički su poraženi, i na izborima, i unutar svoje stranke, a koliko god postupno, danas u političkoj areni ipak jača politika konsenzusa i dogovora.
Nakon dvije godine predsjedničina mandata u hrvatskom su društvu ostvareni neki ciljevi, za koje se činilo da će ih biti teško ostvariti i u punom političkom mandatu. Važno je što je Hrvatska konačno jedna od zemalja u vrhu gospodarskog rasta u EU, važno je i to što je nova administracija uspostavila fiskalnu disciplinu i što proračun funkcionira bez primarnog deficita, pa je sada polako počeo i pad javnoga duga. Ekonomski ciljevi su uvijek važni, a njihovo je ostvarivanje uočljivo, pa kad je neka vlada ekonomski uspješna, brzo raste i društveni optimizam. Međutim, za društvo je još važnije ostvarivanje ciljeva vraćanja europskoj politici i uspostavljanju društvenog konsenzusa, solidarnosti i socijalnih kompromisa.
Lako je, dakle, izmjeriti da je hrvatsko društvo u dvije godine mandata Kolinde Grabar Kitarović postalo bolje i efikasnije nego što je bilo na početku tog razdoblja.
Izvor: direktno.hr
