‘Gospodine, ovaj mač koji osjećate na prsima uvijek je spreman podignuti se da bi kaznio izdaju; on je simbol grižnje savjesti koja će vam probosti srce ako izdate red u koji želite stupiti. Povez koji vam prekriva oči simbol je sljepoće u kojoj se nalazi čovjek kojim vladaju njegove strasti i koji je uronjen u neznanje i praznovjerje. U ovomu hramu u koji tražite pristup neumorno radimo na traganju za istinom, koju nikada ne dostižemo, na proučavanju novoga morala, na prakticiranju solidarnosti u vidu materijalnoga i moralnoga poboljšanja, na intelektualnomu i društvenom usavršavanju čovječanstva.

Ako doista želite steći mudrost majstora, izvolite ispružiti desnu ruku nad Knjigom konstitucija našega reda koje obećavate poštivati, kao i braću koju ćete braniti čak i po cijenu života. Na kraju kušnja kroz koje ćete proći potpisat ćete to obećanje…’

To je tek jedna sličica s primanja u masone koju opisuje Maurice Caillet, francuski liječnik kojemu je u naponu životne snage imponiralo ući u svijet masonskih loža, da bi nakon 15 godina spoznao svoje zablude, otkrio vjeru i Boga i izišao iz tog mističnog svijeta, pa danas živi pod zaštitom u Francuskoj. Kao nekadašnji visokopozicionirani mason, Caillet je napisao knjigu “Bio sam mason – Iz tame lože do svjetla vjere” u kojoj opisuje svoj dramatični životni put koji započinje kad odlučuje raskinuti s tim svijetom.

Bio je uvjereni ateist, aktivan u Socijalističkoj partiji, a kao liječnik ginekolog obavljao je pobačaje i provodio sterilizacije. Privučen obećanjem “dublje spoznaje”, uzvišenoga znanja i željom za sklapanjem utjecajnih poznanstava, ušao je u masonsku ložu u kojoj se tijekom 15 godina uspinjao na ljestvici od šegrta sve do uvaženoga majstora utjecajne lože Velikoga orijenta Francuske, istodobno sve dublje uranjajući u ezoteriju i okultizam.

Iniciran u tajna učenja, postao je dio uskoga kruga odabranih dobivši tako izravan uvid u korupcijsko djelovanje tajne masonske organizacije i njezin skriveni politički utjecaj koji rezultira devastacijom društva, a sve to dirigiraju masoni smješteni na najutjecajnijim mjestima u politici i medijima.

Nakon čudesnog obraćenja u Lourdesu koje također potanko opisuje u ovoj knjizi, odlučio je raskinuti s masonerijom. Od toga trenutka sve više postaje svjestan zla koje je počinio te otkriva snažne sotonističke utjecaje u tajnim masonskim krugovima koji se prikrivaju iza maske filantropije, humanizma i tolerancije. Izlaskom iz lože potpuno se mijenja njegov osobni i profesionalni život i počinju teškoće i pravi progon: šikaniranje, otkazi i stalne zapreke za nastavljanje liječničke karijere, a jedina podrška u borbi protiv moćnih neprijatelja bit će mu novopronađena vjera. Nisu izostale ni prijetnje smrću, zbog kojih i danas živi pod zaštitom.

O svemu tome ekskluzivno progovara u ovoj napetoj životnoj priči ukoričenoj u knjizi “Bio sam mason” iz koje Slobodna Dalmacija, uz odobrenje izdavača Verbuma iz Splita, prenosi dijelove. Caillet vrlo detaljno opisuje svečanost primanja u masone, ali i svoje osjećaje: “Početkom 1970. pozvali su me na moguću inicijaciju. O onome što me čekalo nisam znao gotovo ništa. Imao sam 36 godina, bio sam slobodan čovjek i nikada nisam pripadao ni jednomu sindikatu ili političkoj stranci. Jedne sam večeri, dakle, u jednoj diskretnoj ulici našega grada pokucao na hramska vrata na čijemu se zabatu nalazila krilata sfinga i trokut s okom u sredini. U prizemlju me dočekao muškarac šezdesetih godina u odijelu i s tamnom kravatom. Rekao mi je: Gospodine, tražili ste da budete primljeni među nas. Je li vaša odluka konačna? Jeste li spremni podnijeti kušnje kroz koje morate proći? Ako je tako, izvolite poći za mnom.

Kimnuo sam glavom u znak pristanka. Na oči mi je stavio crni povez, uzeo me pod ruku i poveo nekim hodnicima. Dok smo silazili niz stepenice, malo sam krzmao. Osjetio sam zabrinutost, ali prije no što sam stigao shvatiti zašto, čuo sam kako se za nama zatvaraju neka vrata. Poslije onoga prilično hladna prijama muškarac koji me je vodio nije izrekao ni jednu jedinu riječ. Skinuo mi je povez i u istomu sam trenutku ugledao njegovo lice izobličeno snažnim sjenama koje je bacao tanan plamičak svijeće.

Evo lista papira, rekao mi je, na kojemu ćete napisati svoju filozofsku oporuku, odnosno svoje posljednje riječi za slučaj da morate ubrzo umrijeti. Prije toga mi izvolite predati svu kovinu koju nosite sa sobom: novac, narukvicu, medaljicu, sat – stvari koje simboliziraju sve što sja lažnim sjajem.

Pokorio sam se: na koncu konca, primit ću ‘svjetlo’ koje mi je bilo obećano. Moj je mentor nastavio: Gospodine, ovdje ćete proći kroz kušnju zemlje; ovaj je podrum mjesto vaše simbolične smrti; ostat ćete sami u tišini i mraku; predmeti i slike koje osvjetljuje slabašan plamen ove svijeće imaju simbolično značenje i pozivam vas da ga otkrijete. Nakon toga napisat ćete svoju filozofsku oporuku odgovarajući na tri pitanja koja su postavljena na ovom papiru i izrazit ćete svoju posljednju volju. Doći ću po to kada za to dođe vrijeme.

Hitro je otišao, a mene je spopala tjeskoba pri pomisli da sam ostao bez sata, da ne znam koliko će ova ‘kušnja’ trajati i da neću moći učiniti ono što se od mene traži. No znao sam da sam već položio mnoge ispite i natječaje, i to prilično uspješno. Sjeo sam na tronožac za mali stol od gruba drva i nekoliko puta duboko udahnuo kako bih se smirio. Oči su mi se privikle na tamu, pa sam se ogledao oko sebe. Doista, ovaj sobičak oličen crnom mat bojom u koji ne prodire nikakvo svjetlo i koji nema nikakva otvora mogao je podsjećati samo na utrobu Zemlje.

Otkako sam ušao u taj skučeni prostor, izgubio sam svaki osjećaj za protok vremena. Odjednom sam se sav zabrinut sjetio da moram pisati. Prignuo sam se nad papir.

Koje su, po vama, čovjekove dužnosti prema samome sebi, prema obitelji, prema čovječanstvu?

Počeo sam pisati: 1). Dužnosti čovjeka prema sebi jesu povećati svoje znanje, usavršavati se radom, djelovati lucidno i čuvati samopoštovanje, osloboditi se osjećaja krivnje koji je povezan s primljenim odgojem i starim tabuima. 2). Dužnosti čovjeka prema njegovoj obitelji jesu zajamčiti materijalnu sigurnost i sreću svoje žene i svoje djece i istodobno sačuvati svoju osobnu slobodu, pomagati svojoj djeci da postanu slobodna i samostalna, i to tako da im olakša pristup znanju i tjelesnomu razvoju te, na koncu, da pomogne svojim roditeljima u njihovoj poodmakloj dobi. 3). Dužnosti čovjeka prema čovječanstvu jesu poštovati svakoga muškarca i svaku ženu bez obzira na podrijetlo, vrjednote i odabire – pod uvjetom da tim odabirima prihvaćaju i tuđe – i boriti se za demokraciju i slobodu.

Sigurno mi je ostalo vrlo malo vremena za filozofsku oporuku: Nakon što sam umro samome sebi, želim prijeći s neznanja na spoznaju, s ovisnosti na slobodu, s osjećaja krivnje na lucidnost, s podvrgavanja predrasudama i tabuima na nadzor nad samim sobom i svojim životom bez prihvaćanja izvanjskih prisila osim onih zakonskih; jednom riječju – ne priznajem ni Boga ni gospodara!’

Ostao sam sâm još nekoliko minuta koje su mi izgledale jako duge i naćulio sam uši. Diskretno kucanje na vratima. Ušao je moj vodič: Gospodine, izvolite mi uručiti svoju oporuku kako bi se članovi lože s njome mogli upoznati i, zajedno s rezultatima ispitivanja, procijeniti jeste li dostojni biti pripušteni inicijaciji'”, piše Caillet.

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save