NEŽELJENI BARIŠIĆ Nije u pitanju ni autoplagiranje ni plagiranje, već svjetonazor ministra
Izvor slike: faH
Pišem novi romančić za djecu. Čitajući svoje objavljene knjige, otkrio sam da bi mi jedna priča za djecu iz već objavljene zbirke mogla odlično poslužiti za prvo poglavlje romana, jer je i u romanu i u zbirci riječ o istim likovima. No, nakon nove hajke na ministra Barišića zbog autoplagijata počeo sam oklijevati. Hoće li me netko optužiti za autoplagiranje, pitam se.
Pisci često plagiraju sami sebe. U koliko se Jergovićevih zbirka našla njegova priča Sarajevski Marlboro. Recept je poznat i davno iskušan: napišeš nekoliko novih priča, dodaš nekoliko starih, već objavljenih, i eto ti nove knjige. Sjećam se i da je Ivan Aralica prije nekoliko godina čak dobio nagradu “Gjalski” za zbirku priča, u koju su bile uvrštene i neke stare, već prije objavljene, a to je žiri znao i nije mu uzeo za krimen. Slično je i sa zbirkama pjesama. Koliko je tek zbirka Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića objavljeno, za njihova života, po receptu nešto starih i nešto novih. Naravno, uvijek uz novi naslov.
Može li znanstvenik iskoristiti dijelove svoga staroga rada u novom radu, ako se bavi istom ili sličnom problematikom. Po mome mišljenju, može ako su dobro uklopljeni i ako dopunjuju ili objašnjavaju nešto jako važno u novom radu. Gdje su takvom “autoplagijatoru” podrupci ili fusnote, pitat će se netko, kojima opravdava posudbu vlastitih rečenica. U svojoj knjizi 100 najvećih rupa književnik Ivan Kušan izvrsno se ruga fusnotofilima. Lektorirao sam i korigirao nekoliko debljih knjiga – i jednu disertaciju – iz filozofije. U prosjeku pola stranice zauzimaju podrupci. Što ih je više, to će knjiga biti učenija i “znanstvenija”. Što je autor rekao novoga ako ima po desetak citata i, naravno, ispod ruba takve invalidne stranice desetak sitnih brojeva s navođenjem izvora. I tako od stranice do stranice i eto ti knjige od petsto stranica. To ne mora nužno donijeti materijalnu korist, ali “znanstvenu” da. Časopisi, koliko znam, plaćaju honorar po karticama, pa se isplati imati deblji prilog. No, postavlja se pitanje bi li takav autor trebao plaćati autorska prava znanstvenicima koje citira i time postiže materijalnu korist. “Autoplagijator” ne bi trebao jer se služi svojim radom i nikome ne bi trebao plaćati autorska prava.
Koliko je magistara znanosti doktoriralo služeći se pri pisanju disertacije rečenicama iz svojih magistarskih radova, ili proširujući i dopunjujući svoje nekadašnje radove. I nitko do sada nije optužen za “autoplagiranje”. Možda i zato što nitko od njih nije postao neželjeni ministar znanosti.
Po svemu sudeći, nije u pitanju ni plagiranje ni autoplagiranje, već svjetonazor napadnutoga ministra, kao što je to gotovo izravno priznao Ivan Vrdoljak u Hrvatskom saboru.
Autor: Josip Laća/direktno.hr
