Sućut premijera Plenkovića u povodu smrti vlč. Ante Bakovića
Don Anto Baković
U povodu smrti vlč. Ante Bakovića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, koji je preminuo 26. siječnja u Zagrebu, pristigli su brojni izrazi sućuti najbližoj rodbini pokojnika te vrhbosanskom nadbiskupu metropolitu kardinalu Vinku Puljiću.
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković istaknuo je u svom brzojavu sućuti kardinalu Puljiću da će vlč. Baković biti upamćen kao veliki promicatelj demografske obnove i pronatalitetne politike. „Proživio je težak život, robijao više od deset godina, no uvijek se ustrajno, gotovo s mladenačkim zanosom i idealizmom borio za svoj narod, posebice za obitelj, mlade i djecu. Njegova djela ostat će trajno nadahnuće budućim naraštajima”, napisao je premijer Plenković.
Predsjednik Hrvatskoga sabora Božo Petrov uputio je pismo sućuti uime Hrvatskog sabora i u svoje osobno ime, ističući da je vlč. Baković bio „čovjek snažnih načela koji će ostati u pamćenju hrvatskoga naroda po svom doprinosu demografskoj obnovi, zalaganju za obitelj i knjizi ‘Hrvatski martirologij 20. stoljeća'”. „Unatoč teškim iskušenjima i nedaćama koje su ga pratile kroz život, posebice dugogodišnjoj robiji, don Anto Baković se uvijek s istom srčanošću, žarom i ustrajnošću zalagao za temeljne vrijednosti hrvatskoga društva. Buduća će pokoljenja u životu i djelu don Ante Bakovića, u njegovoj neumornoj i nepokolebljivoj borbi za hrvatski narod i okosnice hrvatskog društva, imati svijetli primjer i trajno nadahnuće”, stoji u pismu sućuti predsjednika Petrova.
Nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić i nadbiskup u miru Marin Srakić uputili su nadbiskupu vrhbosanskom, kardinalu Vinku Puljiću sažalnicu u prigodi smrti vlč. Ante Bakovića, umirovljenoga svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, koji je svećenički red primio đakovačkoj katedrali na Petrovo 1959. godine.
Izražavajući svoje zajedništvo, nadbiskupi u sažalnici ističu: „Pogled na njegov ovozemaljski životni put očituje nam sasvim izuzetnu osobu i djela. Toliko oduševljenja, hrabrosti i ustrajnosti! Toliko zanosa i ljubavi, što ih je ugrađivao u svoja brojna nastojanja i ostvarenja, i to na veoma različitim područjima ljudskoga života i djelovanja: od postojanoga svjedočenja za vjeru i pripadnost svetoj Crkvi u vremenu komunizma, pa i pod cijenu višegodišnjeg zatvorskoga tamnovanja, do tako izražajne i dinamične pastoralne zauzetosti, kojom je mnoge znao upravo iznenaditi, uvijek s novim zamislima i projektima”.
Izraze „svoje kršćanske sućuti, blizine, molitve i nade u vječni život časnog pokojnika” kardinalu Puljiću „i svima koje je rastužio odlazak dobrog i dragog svećenika” uputio je sisački biskup Vlado Košić. Istaknuo je da je „don Anto bio neobično aktivan svećenik, zauzet za širenje Evanđelja, čovjek patnik koji je za istinu o Bogu, čovjeku i Domovini u vrijeme komunističke diktature robijao” te puno učinio tijekom svog djelovanja u Maglaju i na Kosovu i posebno u Hrvatskoj, vodeći Hrvatski populacijski pokret”.
Podsjetio je da su mu na poseban način zahvalne redovnice kćeri Božje ljubavi koje su njegovim svjedočenjem i zalaganjem dobile blažene Drinske mučenice. Naveo je u pismu sućuti i niz knjiga pokojnoga Bakovića među kojima i „monumentalno djelo ‘Hrvatski martirologij XX. stoljeća’ u kojem je popisao pobijene svećenike, redovnice, bogoslove i sjemeništarce, stradale najvećim dijelom za vrijeme komunističke diktature”.
Mons. Anto Orlovac, svećenik Banjolučke biskupije, izrazio je „svoju duboku sućut cijeloj Vrhbosni, na čelu sa svojim natpastirom i svima koji su rastužen i rastankom s don Antom Bakovićem, neumornim apostolom i velikim patnikom”. „Bit će upamćen kao neumoran radnik na njivi Gospodnjoj, gorljivi domoljub kojega je tako boljelo izumiranje i postupni nestanak njegova hrvatskog naroda, veliki poštovatelj svih žrtava komunističkog režima i velikosrpske politike, te konačno – odlučan i vjeran patnik do vlastita mučeništva, ali i svjedok mučeništva mnogih oko sebe.
Padaju mi na pamet riječi pokojnog banjolučkog svećenika i zatvorenika u zeničkom kazamatu mons. Branimira Župančića, koji je pokojnom don Anti pripovijedao o nekim zbivanjima i rekao mu otprilike ovako: ‘Anto, ti si mlad, ti ćeš ovo sve nadživjeti. Piši neka ostane svjedočanstvo, neka bude zapisano’. Mislim da je dobri Bog Anti i udijelio dug život da to mogne učiniti, a Anto je to zadivljujuće vjerno izvršio. Uvjeren sam da bez njega ne bi još bilo Drinskih mučenica na oltaru niti svijesti kamo nam ide naša Hrvatska koju je toliko volio, djelima, ne riječima”, stoji u pismu mons. Orlovca koji je izrazio radost što je pokojnom svećeniku Bakoviću „mogao barem malim dijelom biti suradnik u njegovim nastojanjima i tako mu davati podršku u radu”.
Vlč. Baković preminuo je u Zagrebu 26. siječnja u 86. godini života.
Sprovodni obredi bit će u srijedu 1. veljače u 15 sati na groblju Mirogoj u Zagrebu.
Vlč. Anto Baković rodio se 4. srpnja 1931. u obitelji Stojana i Jelke r. Marković u mjestu Goraždu, tada župa Višegrad. Osnovnu školu pohađao je u Goraždu, srednju u Sarajevu, teologiju u Ljubljani, a u Đakovu je zaređen za svećenika 29. lipnja 1959.
Još 1953. godine kao student teologije osuđen je na 4 godine robije, a kao svećenik 1962. osuđen je na 6 godina strogoga zatvora. Duži niz godina proveo je u Zagrebu, radeći posebno na demografskoj obnovi hrvatskoga naroda te istražujući komunističke zločine nad hrvatskim narodom. Kao posebno djelo koje je objavio zasigurno je Hrvatski martirologij XX. stoljeća u kojem je nastojao prikupiti popis i biografije svećenika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca koji su stradali za vrijeme trajanja i nakon Drugoga svjetskoga rata.
MISIJA / IKA
