Milanovićeva ‘Kad gori onda voziš, a ne poštuješ pravila!’ dolazi na naplatu
Hrvatska je, zbog nesposobnosti svoje administracije, propustila iskoristiti razdoblje akomodacije na članstvo u Europskoj uniji, u periodu koji je bio relativno stabilan kad se Unija počela oporavljati od posljedica ekonomske krize, a prije nego što je započela svojevrsna institucionalna kriza, potaknuta ishodom britanskog referenduma o istupanju iz EU, prijetnjama jačanja populističkih protueuropskih pokreta u važnim zemljama članicama, ali i promjena strateških odnosa slabljenjem euro-atlantskog savezništva i zahlađenjem odnosa sa SAD, nakon smjene tamošnje administracije. To vrijeme jednostavno nije moguće nadoknaditi, kao što nije moguće brzo promijeniti loš dojam, što ga je Hrvatska o sebi stvorila u prvim godinama članstva.
Rimski summit Europske unije vjerojatno će označiti početak preuređivanja Unije u zajednicu ‘više brzina’. Važno je da su predstavnik Hrvatske u Europskom vijeću, jednako kao i cjelokupno hrvatsko predstavništvo u institucijama EU, svjesni rizika koje ovakav smjer nosi Hrvatskoj.
Kao posljednja država, koja je pristupila Europskoj uniji, Hrvatska je logično u najrizičnijem položaju kad je riječ o prilagođavanju sustavu ‘više brzina’. U dva važna kruga europske integracije ona nije postala dijelom Schengenskog prostora i monetarne unije. Nepostojanje granica među europskim državama i stvaranje zajedničke valute za građane su najprepoznatljivija obilježja europske integracije, a Hrvatska još uvijek nije njihov dio.
Tek dvije godine nakon pristupanja Uniji, Hrvatska je mogla aplicirati za članstvo u Schengenskom ugovoru, kojim su regulirane obveze zemalja članica u zaštiti vanjskih granica prostora i kojim su utvrđeni način izdavanje viza i kontrola kretanja građana država, koje nisu članice Schengenskog sporazuma niti Europske unije.
Međutim, vrlo skoro nakon što se Milanovićeva vlada formalno kandidirala za članstvo u Schengenstom ugovoru, ta je administracija počela vrlo ozbiljno kršiti temeljna pravila zaštite zajedničke europske granice, odnosno schengenske granice.
Pod Milanovićevom parolom: ‘Kad gori onda voziš, a ne poštuješ pravila’ Hrvatska je u rujnu 2015. godine, u organizaciji tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, čija je zadaća bila da osigura hrvatsko članstvo u Schengenskom sporazumu, započela s drastičnim kršenjem schengenskih i dublinskih pravila, čime je unutar Schengenskog ugovora i Europske unije stekla status ‘nevjerodostojne države’.
Vjerodostojnost je, pak, osnovica međusobne suradnje država članica unutar Schengenskog ugovora. Države članice moraju imati povjerenja prema ostalim članicama, posebno onima na vanjskim granicama prostora, da će one dosljedno provoditi pravila, definirana Ugovorom, i tako štititi i svoj prostor, i prostor ostalih država.
Time što su umjesto usporavanja i kontrole migracijskog toka, tadašnje hrvatske vlasti osigurale ‘brzi prolaz’ migranata kroz Hrvatsku, što ih nisu evidentirale prema pravilima, što ih nalažu Schengenske procedure, a onda ih mimo graničnih prijelaza potiskivale na teritorij susjednih država, članica Schengenskog prostora, Mađarske i nakon toga Slovenije, tadašnje su hrvatske vlasti ozbiljno kompromitirale hrvatski status među članicama Schengenskog ugovora.
Dvije države koje su još od 2007. godine članice EU, Bugarska i Rumunjska, zadovoljile su tehničke uvjete za članstvo u Schengenskom ugovoru, ali mu nisu pristupile. Zato članice Schengenskog ugovora dvoje o njihovoj vjerodostojnosti. Legaliziranje koncepta „više brzina“ smanjilo bi značenje obveze novih članica na pristupanje Schengenskoj zoni i Monetarnoj uniji, pa bi se i sadašnja konfiguracija Schengenskog prostora mogla uspostaviti kao ‘konačno stanje’. Za Bugarsku i Rumunjsku, koje su na Balkanu i odvojene od ostatka EU, to možda i ne bi predstavljalo drugo nego simbolični problem, koji govori o ‘drugorazrednom statusu’, ali za Hrvatsku članstvo u Schengenu predstavlja vitalni ekonomski interes, prije svega, zbog turizma.
Istovremeno s najavom ‘Europe više brzina’ u Sarajevu, na summitu država Zapadnog Balkana, predstavljena je nova strategija odnosa EU prema politici proširenja na jugoistočno susjedstvo, koju je predstavio povjerenik za proširenje Johannes Hahn, a koja je očito dogovorena u kabinetu njemačke kancelarke Angele Merkel.
Naime, iako se formalno ponavlja ‘obveza iz Porto Carrasa’ o tome kako je Unija otvorena za prijem u članstvo svih država prostora Zapadnog Balkana, predstavljena je strategija koja svako proširenje odlaže za barem narednih 20 godina, a u dalekoj budućnosti kao mogućnost ostavlja samo istovremeno pristupanje svih država tog prostora Europskoj uniji.
Hahn i Merkel su preuzeli koncepciju Aleksandra Vučića, trenutno predsjednika Vlade, a uskoro vjerojatno predsjednika Republike Srbije, a ta koncepcija osigurava Vučiću maksimalizaciju njegovih dobiti. Ostavlja mu prostor za političko povezivanje s Rusijom i ekonomske veze s EU, gospodarstvu Srbije, kao najvećem u toj regiji osigurava zaštićeno tržište i ekonomsku dominaciju, a Srbiji daje i status države koja će određivati napredovanje ostalih prema članstvu u EU.
Pristupni pregovori sa Srbijom, kao i s Crnom Gorom, ostaju otvoreni, ali postaju tek formalni, kao što i napredovanje Bosne i Hercegovine prema članstvu postaje tek formalno.
Na taj se način prikriva potpuni slom dosadašnjih pristupnih pregovora Srbije, koji su rezultirali otvaranjem samo 8 od 35 pregovaračkih poglavlja. To znači da pristupni pregovori prestaju biti oruđem demokratizacije Srbije i ostalih država u regiji, a da Hrvatska gubi oruđe, kojim je barem do neke mjere utjecala na to da Srbija ispuni neke preuzete obveze prema Republici Hrvatskoj ili prema hrvatskoj manjini u toj državi.
Istovremeno, predsjednički izbori u Srbiji pokazuju da je ondje uspostavljen sustav jedne dominantne političke stranke, da je trenutni premijer Vučić osigurao monopol vlasti, da su njegovi koalicijski partneri tek vazalne organizacije, a da unutar vladajuće stranke on uspostavlja status autoritarnog vođe.
Iako analitičari na Zapadu jasno prepoznaju jačanje autoritarizma u Srbiji, pa su tako i njemački društveni znanstvenici Vučićev posjet kancelarki Merkel predstavljali kao posjet autoritarnog vođe kojeg kanelarka voli. Institucije EU, ali i države članice, prema tom se fenomenu odnose cinično, kao da ih ne zanima.
Europska unija tako zapostavlja principe na kojima je zasnovana, kao kriterije za ocjenjivanje potencijalnih saveznika. Takvim cinizmom zapravo odustaje od koncepta demokratizacije i europeizacije Balkana, a istovremeno taj prostor ostavlja nezaštićenim, kao meki trbuh za širenje utjecaja Rusije.
Kad u uvjetima drastičnog pada ambicija Europske unije, i to i kad je riječ o odnosu prema sadašnjim članicama, i prema europskom susjedstvu, za Hrvatsku neprijateljski napad Rusije (izveden posredstvom državne banke) na najveću privatnu kompaniju u državi predstavlja vrlo opasan izazov.
Hrvatska doista mora osmisliti mehanizme domovinske sigurnosti, ali i očuvanja odnosno jačanja političkog utjecaja u takvim uvjetima. Mandat Milanovićeve administracije izgubljen je za afirmaciju unutar EU, tako da sada pozicije Hrvatske valja štititi u uvjetima koji su neusporedivo teži od onih kakvi su bili od 2013. do 2015. godine.
Autor: Davor Gjenero/direktno.hr
