Može li eventualna vatra iz Makedonije spržiti ovakvu Hrvatsku?
Nije moglo proći neprimijećeno da je HRT nakon jako puno vremena jednoj zemlji s područja jugoistoka Europe, koja je bila ranije u sastavu bivše Jugoslavije, a nije Srbija, posvetila priličnu pozornost. Tu činjenicu valja gledati u političkom kontekstu, iako je naizgled samo medijskog i informativnog karaktera, jer HRT odavno ne radi ništa samo novinarskim refleksom.
Istodobno je Republika Hrvatska sa zemljama Višegradske skupine blokirala namjeru nekolicine euročlanica za formiranjem golemog financijskog fonda za razvoj industrije pobačaja, Stier, pa Plenković oštro su upozorili Junkera gdje prestaju njegove nadležnosti kad su nacionalni interesi država članica u pitanju, a u zemlji je vlada formirala Vijeće za suočavanje s prošlošću. Nisu to krupni pokazatelji, ali znajući način usmjeravanja hrvatske politike i javnosti zadnjih nekoliko godina, ukazuju da Hrvatska postaje svjesna dramatičnih okolnosti u kojima se zapetljava i raspetljava suvremeni pripadajući nam svijet.
Dvije večeri za redom imali smo razgovore Zoltana Kaboka s vodećim makedonskim političarima, vođama ljevice i desnice. Danima prije toga probijale su se vijesti da je Europska komisija zatražila da makedonski predsjednik države dodijeli mandat vođi ljevice Zoranu Zaevu koji je postigao sporazum s tzv. albanskom platformom u Makedoniji i tako uspio složiti parlamentarnu većinu.
Predsjednik Makedonije Gjorge Ivanov ne želi dati mandat tako sklopljenoj koaliciji, s obrazloženjem „da ne želi dati mandat nekome tko prijeti suverenitetu Makedonije“.
Evo što o toj situaciji koja se već opasno prelila na ulice makedonskih gradova kaže lider desne suverenističke makedonske stranke VMRO-DMPNE Nikola Gruevski: „VMRO-DMPNE nudi SDSM-u alternativu – dali bi im svog 51 zastupnika i s njihovih 49 bi imali 100 zastupnika s kojima bi formirali vladu. Neka premijer bude Zoran Zaev, ali neka odustane od platforme sastavljene u Tirani”.
Gruevski vidi dva načina rješavanje pat pozicije iz koje prijeti kriza nesagledivih razmjera, sve do gotovo opipljivoga raspada Makedonije. Gruevski kaže : „Postoje dva načina za rješavanje krize i mi smo ih javno predložili. Jedan način su prijevremeni izbori u svibnju, zajedno s lokalnim – na kojima bi Zaev izašao s ovom platformom ( Gruevski govori o albanskoj platformi za koju tvrdi da je sklopljena u Tirani, o čemu postoje prema njegovim riječima dokazi i javno priznanje jedne od stranaka platforme – Besa, čime Gruevski zapravo traži izbornu legitimaciju socijalista za koaliciju s albanskom platformom. Nema ništa legitimnije od toga zahtjeva, a to možemo u Hrvatskoj prevesti kao otprilike izbornu najavu suradnje s velikosrpskim politikama). Drugi je način da Zaev prihvati ponudu VMRO-a, odustane od platforme i dobije manjinsku vladu s podrškom VMRO-DMPNE-a”.
Lider Socijaldemokratskog saveza Makedonije Zoran Zaev odbija tu ponudu, a o situaciju u zemlji kaže: „Odlukom da ne da mandat za formiranje nove vlade, što je dužan učiniti prema Ustavu Republike Makedonije, predsjednik Gjorge Ivanov izveo je državni udar. Ivanov gura Makedoniju u duboku krizu s nepredvidivim posljedicama za građane i državu.“
Pa da malo razmotrimo tko gura Makedoniju u „duboko krizu“, kakvu krizu, te s kojim posljedicama.
Pogledajmo malo kontekst tih događaja.
U Makedoniji već nekoliko godina traje kronična nestabilnost državne vlasti, zbog, s jedne strane, jako suprotstavljenih politika ljevice i desnice, na hrvatski način rečeno suverenista i antisuverenista, koji ni na ponovljenim izborima nisu uspjeli, ni jedna ni druga strana ostvariti poziciju za samostalno formiranje makedonske vlade. A između tih dvije političkih skupina ne postoji ni minimum suglasnosti oko temeljnih nacionalnih interesa. Danima Makedoniju potresaju prosvjedi, tisuće suverenista i antisuverenista se međusobno sukobljavaju pokušavajući dokazati na ulicama tko ima veću moć, a političari se putem pripadajućih im medija optužuju sve težim riječima i rječnikom.
I u tim događajima mediji, koji su pretežito pod kontrolom ljevice i anacionalnih silnica, imaju prevagu.
Koliko je opasna ovakva situacija u Makedoniji i ima li razloga Hrvatska biti zabrinuta radi toga?
Ima itekako.
Može li Hrvatska nešto naučiti iz makedonskog stanja?
Posve sigurno da, i to presudno.
Stabilnost nacionalne države koja ovisi o interesima i volji dokazanih antisuverenista, koji su svoje antisuverenističke politike umotali u celofan navodne ljevice, našli svoja uporišta u naslijeđu bivšega komunističko-jugoslavenskoga režima i osloncu na njegovu moćnu personalnu infrastrukturu u svim sektorima društvene moći, vrlo je krhka. A stabilnost nacionalnih interesa koji se oslanjaju na bezbojne birokrate u današnjoj EU je smijurija, jer Bruxellesom danas dominiraju manekeni prijezira prema nacionalnim državnostima, od kojih je nezanemariv broj posredno vezan za globalističke pokrete i prema objavljenim podatcima uz Soroševe fondove, koji u sve odluke, direktive i dokumente guraju devijantne i neprirodne programe, počevši od rodne ideologije od industrije smrti.
I u Makedoniji je kao i u Hrvatskoj civilni sektor potpuno pod kontrolom nekolicine stranih veleposlanstva, globalističkih organizacija, bez notornog Soroša se ne mogu otvoriti ni vrata wc-a, a tamošnja antifa industrija raste strelovitom brzinom, regrutirajući sve veći broj plaćenika u svim zakutcima makedonskog društva. Svima su puna usta apstraktnih vrijednosti, ljubavi, ravnopravnosti, demokratičnosti, solidarnosti, antirasizma, antifašizma, rodne i spolne ravnopravnosti i naravno, osude – nacionalizma. U Makedoniji – makedonskog, u Hrvatskoj – hrvatskog, koje valja zamijeniti globalističkom religijom i europskim nacionalizmom, što god to bilo. Otprilike kao za vrijeme Jugoslavije, jugoslavenskim. Suverenističke ideje i programi se kriminaliziraju kao nacionalizam pa i šovinizam, pokušavajući ih istodobno zamijeniti apstraktnim nadnacionalizmom i nadreligijom koju kontroliraju skrivene globalistički centri preodgajanja suvremenoga svijeta.
Taj spektar se u Makedoniji poziva na sve, samo ne na makedonsku suverenost.
I u Makedoniji i u Hrvatskoj se uz sve zainteresirane silnice pojavljuje Srbija. Ne toliko izravno u Makedoniji, koliko kao siguran sudionik širega plana redefiniranja prostora jugoistočne Europe, stvaranja teškoga muteža, bez kojega i izvan kojega osvjedočeni politički međunarodni razbojnici kao Srbija, nemaju što tražiti na općeprihvatljivim i univerzalnim načelima na kojima počiva međunarodna zajednica.
Problem je i danas, kao i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, što europski vatrogasci, niti znaju niti mogu ugasiti požare koje pokušavaju prevenirati potičući piromane.
Makedonija se nalazi razapeta između otvorenih imperijalnih pretenzija Grčke, vrlo nestabilne i prevrtljive članice EU i NATO-a, zatim Albanije koja svojom snažnom manjinom već sada ima nakon kratkotrajnoga građanskog rata u Makedoniji federalno državno uporište, zatim Bugarske i Srbije, koje nastoje ostvariti u tom mutežu ili izravne ili posredne interese. To se prije svega odnosi na Srbiju, kojoj sad, uz moćnoga Putina, odgovara stvaranje kaosa na tome području, kako bi mogla zaokružiti interese prije svega u BiH, a zatim i na Kosovu, strateški u dugoročnom razdoblju i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori kojih se nikada nije odrekla, niti pomišlja na to.
A ne može ih ostvariti bez ulaska u Europsku uniju, a nikako ih ne može ostvariti ako dođe do nekakve reafirmacije Jalte, odnosno stvaranja zidova između Sjedinjenih država i Rusije.
Srbija uz Rusiju, koliko god bile bliske trenutno ne može ostvariti svoj prodor na zapad, a ne može ni na jug, što pragmatični Putin zna, pa je vrlo moguće da mu Srbija uz njenu suglasnost služi kao moćna trgovačka marka, okružena NATO-om i strateški nebitna, radi legalizacije Krima i sličnih taktičkih interesa u svome okruženju.
Koliko god dakle Makedonija po svome geografskom položaju u ovome trenutku bila naizgled udaljena od Republike Hrvatske, crta potencijalnoga plamena nestabilnosti, čiji se upaljač uvijek kad je Balkan u pitanju nalazi u Beogradu u imperijalnim interesima Srbije, vrlo je izravna a benzin odavno proliven. Kosovo, Crna Gora, pogotovo Bosna i Hercegovina kao najvažniji plijen i stjecište čitavoga niza interesa, na granicama su Hrvatske.
A u Hrvatskoj s jedne strane imamo pretežiti medijski, institucionalni i javni društveni poredak, sa snažnim legaliziranim velikosrpskim polazištima u okviru toga poretka pod zajedničkim antifa kišobranom, s prevladavajućim uporištem u politikama anacionalne ljevice, a s druge strane, prilično dezorijentiranu desnicu, koja se pod tim pritiscima što iz zemlje, što iz svijeta, odavno ne usuđuje učvrstiti u neupitno suverenističkim pozicijama i svome većinskom narodu.
A može.
Dovoljno je bilo vidjeti kojom je brzinom samo zbog otpora tim politikama Hasanbegović postao nacionalna ikona.
Isti su potpuno nositelji tih procesa kao i u Makedoniji, isti su kao i u Crnoj Gori, a samo malo drugačije posloženi vrlo su slični i u Bosni i Hercegovini. Sve vrvi od lažnih socijaldemokrata, Bosanaca, Zelića, Teršelički, Borića, Sarnavki, Pusića, sve vrvi od kulturnjaka, filmaša, šerbedžija i buregdžija, sve vrvi od „analitičara“, „znanstvenika“, ljudoljubaca i ljubavoljubaca.
Jedina zemlja i država koja nema bitnijih odstupanja oko pozicioniranja nacionalnih politika oko nacionalnih interesa u cijelome tome spektru je – Srbija. Pri tome je potpuno nebitno izvan Srbije kvalificirati te interese, ciljeve, politike i njihove nositelje. Srbija ima jasan oslonac u velikoj većini srpskog naroda, u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, diljem svijeta, a taj oslonac respektiraju i sve relevantne države svijeta. U njemu nema napuklina, izuzev tu i tamo incidenata koji propitkuju takve političke ciljeve i politike, pa se sa Srbijom uvijek zna na čemu si u razgovorima.
S ni jednom drugom državom nitko relevantan ne može jasno reći na čemu je, uključivo i s Hrvatskom, a s takvima nitko ne gradi svoje interese.
U svim tim državama isti su nositelji slabljenja nacionalnih pozicija, svi su nažalost navodna ljevica, isti su im društveni instrumenti djelovanja, vrlo slične i najčešće organski uvezane civilne ekspoziture, isti i posve jasni modeli dezintegracije identiteta domicilnih naroda, nametanje nakaznih globalnih vrijednosnih ideja i platformi, od pobačaja do rodne ideologije, razaranja braka, obitelji, zatim isti financijeri, isti globalni interesi, sve isto.
Od koga zatražiti pomoć u suprotstavljanju tim opasnim silnicama?
Od Europske Unije?
Gledajući Junkera, Mogherini i slične, čovjek koji zna zbrojiti dva plus dva može jedino zaključiti da su to vrlo nesretni primjerci jednoga teškoga nesnalaženja i neprirodnoga bluda velikih ideja i odavno odmetnute infrastrukture kojoj treba hitan radikalan remont, a koja je te velike ideje uzela kao krinku za potpuno nelegitimne specifične interese odmetnutih skupina s golemom moći.
Trump je zadao strašan udarac toj strukturi, objavio da mu ne pada na pamet više nametati svijetu „američke vrijednosti“ pogotovo one koje je on dolaskom na čelu SAD-a teško uzdrmao i odrekao ih se, te da će svakome prilaziti s uvažavanjem njegovih nacionalnih interesa.
Koji su hrvatski?
Hrvatska se treba hitno pokušati pronaći.
Pokreti u Hrvatskoj koji brutalno godinama udaraju na sve autentično, suverenističko, nacionalno i identitetsko moraju se domah suzbiti. Ne može se i ne smije Gordana Bosanca koji ima proračun od sedamsto tisuća eura iz inozemstva i iz dokazano antihrvatskih izvora, uzimati kao relevantnoga sugovornika o strategije razvoja Hrvatske vojske, niti u donošenju strateških odluka nacionalne sigurnosti. Takvi mogu biti samo predmet nadzora sigurnosnih službi, a ne njihovi sugovornici. Bosanca uzimam kao paradigmu, jer niti bi što u normalnoj zemlji značio, niti znači, da mu država ne daje značaj. Jer, plamen iz Makedonije koji se može upaliti u svakome trenutku, pržeći taj nesretni narod, za tren oka će se prenijeti na same granice Hrvatske, a u Hrvatskoj u tom slučaju ne smije biti toliko nosača benzina i piromana. Danas ih Hrvatska financira, potiče, štiti, a oni zalijevaju benzinom sve do jedan element hrvatskih nacionalnih interesa.
Zato sam i naglasio značaj nekoliko reakcija Plenkovićeve vlade u kontekstu s reakcijom HRT-a na događaje u Makedoniji. Jer ohrabruju, iako su uvjerljivo nedovoljni znaci primjerenoga odnosa prema aktualnim tektonskim pospremanjima koja se izravno tiču hrvatske sudbine.
Makedonski poučak u Hrvatskoj bi morao biti hitno pronalaženje modela uvođenja ukupnog hrvatskog naroda u državni poredak, a to se ne može bez radikalne promjene izbornoga sustava. Zatim, radikalne promjene u diplomaciji, sigurnosnom sustavu, pravosuđu, zauzimanje vrlo čvrstoga stava prema svim pokušajima antifa destrukcije u Hrvatskoj, snažna medijska reafirmacija autentičnih nacionalnih i utemeljiteljskih simbola i vrednota, te snažna međunarodna i diplomatska usmjerenost na suradnju s Trumpom i Izraelom, u međuvremenu štiteći svoje stečevine za stolom u Bruxellesu bez ikakvih ustupaka apstraktnim idejama i politikama.
To je jedini način zadržavanja hrvatske državnosti s bosansko-hercegovačke strane više od tisuću km duge granice, bez koje je samo pitanje dana kad će makedonski scenarij zaigrati pred vratima Zadra. Drugim riječima, požar u Hrvatskoj, valja gasiti već u Makedoniji.
Marko Ljubić/narod.hr
