RASPUDIĆ: Zašto je umjetnik naciljao fontanu?
Foto: Bruno Konjević / CROPIX, Juraj Špoljar
Nakon što se umjetnik olakšao/izrazio, stariji gospodin koji je stajao pokraj fontane počeo ga je vrijeđati, a onda su ga krenuli naganjati policajci i redari, ali nisu ga uhvatili, što govori i o fizičkoj spremnosti organa reda i mira koji su osiguravali manifestaciju
Mlađi dugokosi muškarac pomokrio se u ponedjeljak navečer, netom prije svečanog otvaranja, u novu “Bandićevu” fontanu na Britanskom trgu. Da nije riječ samo o iznenadnom napadu male nužde, već o (anti)političkoj poruci, može se zaključiti i iz pišačeve majice na kojoj je pisalo ‘Jel smo se (za) ovo borili?’.
Nakon što se umjetnik olakšao/izrazio, stariji gospodin koji je stajao pokraj fontane počeo ga je vrijeđati, a onda su ga krenuli naganjati policajci i redari, ali nisu ga uhvatili, što govori i o fizičkoj spremnosti organa reda i mira koji su osiguravali manifestaciju.
Performer je poslije identificiran kao David Ujević, u medijima predstavljen kao “student Akademije likovnih umjetnosti”, što činu daje na ozbiljnost,i i “skejter”, što nakon 15. godine života za muškarca i nije baš obećavajuće. Fontani na Britancu ovo nije prva nevolja. Rađena je prebrzo pa su tek nakon što je završena nadležni primijetili da gradski autobusi ne mogu proći pokraj nje.
I umjesto da grad za linije oko Britanca kupi nove, manje autobuse (samo se šalim, ali čudi me da im to nije palo na pamet), smanjili su zelenu površinu oko fontane i povećali rotor. I taman kad se činilo kako su svi problemi riješeni, eto ti umjetnika koji nad fontanom raskopčava šlic. Inače, tog performansa ne bi ni bilo da se prije nekoliko godina nije pojavila neobična, simptomatična navada našeg gradonačelnika – gdje god nađeš zgodno mjesto, tu fontanu posadi.
Fontane su, uz privremene indulgencije za švercanje u tramvaju, krivo parkiranje i pokušaj uvaljivanja fiksnih predstavnika nacionalnih manjina u zagrebačku skupštinu (zašto ne i predstavnike dijaspore?), jedan od najjačih izbornih aduta aktualnog gradonačelnika.
Već ih se asocijativno povezuje s Bandićem, do te mjere da je neki dan u Otvorenom njegova bliska suradnica napravila zanimljiv gaf: govorilo se o fontanama i foteljama pa je znakovito rekla kako bi “svi željeli sjesti u Bandićevu fontanu”. Milanović ga je još davno nazvao Jimmy Fontana, po legendarnom talijanskom glumcu i pjevaču, autoru pjesme “Che sarà”, bandićevski rečeno: “Kaj bu”. Zašto baš fontane?
S jedne strane, fontana je najjeftiniji način da se u gradu napravi nešto efektno i trajno. Ljude fascinira voda koja prska – kažu da se čovjek ne može nikada dovoljno nagledati vode, vatre i ljudskih lica. Nije ni čudo da, primjerice, od cijelog prebogatog Fellinijeva svijeta, kao najpoznatiji kadar ostaje onaj s Anitom Ekberg u rimskoj Fontani di Trevi.
Psihoanalitički bi se ta Bandićeva opsesija mogla iščitati kao žudnja za izvorom, čistoćom, iskonom, ali i olakšavanjem potisnute tjeskobe. Politički bi se pak to moglo tumačiti i kao nesvjesni moralni dug starog komunista. Drugovi su, naime, u prošlosti često bili grubi prema fontanama. Najbolji primjer je splitska “Bajamontuša”. Ta raskošna fontana puštena u rad 1890. godine bila je jedan od vizualnih zaštitnih znakova Splita sve dok je 1947. osloboditelji nisu dohvatili dinamitom i macolama i zbrisali je s lica zemlje kao nešto dekadentno, buržoasko što pripada prethodnim stoljećima.
Po tom tumačenju Bandić neofontaniziranjem vraća povijesni dug. Toliko je očito da Bandić koristi fontane za kampanju da, u svem ovom ludilu, ne bi iznenadilo ni da Državno izborno povjerenstvo naloži da se za vrijeme predizborne šutnje fontane ugase na dva dana. No što je naš umjetnik pišanjem u fontanu htio reći? Nije djelovao potpuno pribrano i vjerojatno nije promišljao o svim mogućim konotacijama i interpretacijama svoga čina, ali to nas ne priječi da ih razmotrimo jer, nakon što je djelo dovršeno, autor više nije apsolutni gospodar svih njegovih tumačenja. Figura pišača gotovo je arhetipski povezana s fontanama.
Na Svačićevu trgu u Zagrebu imamo Augustinčićeva Dječaka koji “piša” vodu u fontanu, a najpoznatiji pišonja je svakako Manneken Pis iz Bruxellesa, kipić koji nije posebno star ni lijep, ali su ga Briselci uspjeli vrhunski brendirati pa je postao zaštitni znak grada.
No intencija umjetnika s Britanca očito nije bila performativna nadogradnja fontane ni uprizorenje Manneken Pisa u Zagrebu ili pak podsjećanje na Augustinčićeva Dječaka. Može se tumačiti i da je on prvi zapišao teren, tj. fontanu po psećoj navadi. Kao da je želio reći – fontana je sagrađena našim novcem, trg je naš, Zagreb je naš… Pitanje mokrenja u suvremenom svijetu uz antropološko sve više dobiva i političko/ideološko značenje. Gdje tko to smije raditi? Obama je tako u svom mandatu uspio dovesti muškarca u ženski WC. Možeš biti bradonja od dva metra i sto kila, ali ako se taj dan osjećaš rodno fluidno, možeš u ženski WC – to je izgleda vrhunac dosega zapadne civilizacije. Ovaj naš dobacio je do fontane. Treba spomenuti i da su znamenite europske fontane već korištene za političke performanse. Ubaci se boja ili kemikalija koja proizvodi pjenu koja se onda razlijeva na sve strane pa tako upozoriš na sudbinu kitova ili se boriš protiv globalnog zatopljenja i patrijarhata u Švedskoj. Mala nužda je malo zlo pa se lakše tolerira, kao kod pasa, gdje dobijete kaznu samo ako ljubimac obavi veliku nuždu na javnoj površini, a vi ne uklonite njene posljedice. Utoliko je, s higijenskog stanovišta, umjetnik mogao napraviti i gore. Obavljanje male nužde u fontanu na svečanosti njezina otvaranja može se promatrati i kao manje zlo i obrana od većih ambicija. No gotovo sigurno krajnji smisao čina nije bio u tome da dadne svoj mali vodeni doprinos novoj fontani niti da je označi kao svoj teren, već da ponizi autore i njihovo zdanje. Činom zapišavanja pokazuje se prijezir i bezvrijednost “mete”. Bilo je kod nas i ranije slučajeva takvog doslovnog iskaza, kao kad se svojedobno jedna gospođa javno pomokrila pred spomenikom pobijenim Srbima u Veljunu. Prva zamjerka umjetniku tiče se ometanja javnog reda i mira, izazivanja sablazni budući da je na trgu bilo i djece, a izraz mu je, uz ostalo, bio i higijenski problematičan. Feministice bi mogle zamjeriti umjetniku da je bio spolno/rodno nekorektan i falocentričan jer žene ne mogu izvesti ono što je on napravio dobačajem stojeći na rubu fontane. Može li iz ovoga proizaći neko dobro?
Možda bi na rubu nove fontane trebalo napraviti brončani kip kosatog umjetnika u prirodnoj veličini, koji nije posebno krupan, izgleda tek nešto veći od bruxelleskog dječaka, kako piša? Time bi jedna, po sebi prosječna fontana, mogla postati turistička atrakcija i novi gradski brend.
Ili da se razmišlja i šire pa se kao spomen na lokalne izbore 2017., pred koje je fontana na Britancu otvorena, uokrug nje postave kipovi svih kandidata kako rade isto, svatko u skladu sa svojim spolom, pardon rodom, čime bi nastao svojevrsni novi zdenac zagrebačkog političkog života?
I u ovom slučaju se pokazalo da vrijedi ona stara: nomen est omen, ime je znak. Mediji su javili da se umjetnik zove David Ujević, što je znakovito, ne samo zbog prezimena koje dijeli s kiparicom Marijom i vlasnikom najpoznatije ljevaonice “Ujević”, već i zbog imena koje je biblijsko, posredno i michelanđelovsko. David protiv Golijata, Ujević protiv Bandića. Samo što mu oružje nije praćka, nego mlaz. Ako njime i nije dosegnuo vječnost kao Marinkovićev Maestro u Kiklopu, bar si je osigurao warholovskih pet minuta slave. A performans, koji je slojevitiji od cjelokupnog Frljićeva opusa, nakon svega mogao bi prijaviti i kao diplomski rad na Akademiji. A i stigne se, sad kad se proslavio, još i kandidirati za gradonačelnika. Pa da paleta kandidata bude potpuna.
Autor: Nino Raspudić / vecernji.hr
