Sljepoća duha
4. korizmena nedjelja
U evanđelju ove nedjelje čitamo kako je Isus čudesno ozdravio slijepca od rođenja te o razmiricama koje su zbog toga imali ozdravljeni slijepac, njegovi roditelji i Isus sa farizejima i Židovima. Ozdravljenje se, naime, dogodilo u subotu. To je bio tek povod da su farizeji i Židovi osporavali Isusu mesijansku moć. Pravi razlog je bila njihova duhovna sljepoća da spoznaju Božji spasiteljski pohod čovjeku.
Prije samog ozdravljenja apostoli pitaju Isusa, čijom krivnjom se ovaj slijep rodio? Tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji? To je naše ljudsko gledanje. Mi u nesreći odmah tražimo krivca. Pri tome olako sudimo druge, a sebe i svoju sljepoću ne dovodimo u pitanje. Mi vremenitu stvarnost gledamo kao jedinu moguću. Ne vidimo dalje. Naša grješnost i smrtnost limitira obzor do kojeg doseže naš pogled. Nije onda čudo da nam je sljepoća od rođenja, ili neka slična nesreća, kazna za nečiji grijeh. Samo je pitanje čiji. Radi grijeha i smrtnosti vidimo u svemu grijeh i posljedicu grijeha. Ne vidimo beskrajne obzore života koji nadilaze svaki grijeh i svaku ograničenost. Ne vidimo čovjeka onkraj granica smrti i prolaznosti. Ne gledamo s nadom.
Isus, međutim, gleda na čovjeka drugačije. Bog ne gleda kao što gleda čovjek, na oči, već što je u srcu, poručuje Gospodin proroku Samuelu (prvo čitanje). Njegov pogled probija zavjese grijeha i smrti. Seže do same srži života. On vidi kako je bilo na početku, kako je sada i kako će biti u vječnosti. Za takav pogled patnja ne mora biti nužno osuda i kazna, niti tjelesno zdravlje ili materijalno blagostanje nagrada. Bog nas iz ljubavi zna pripustiti patnji kako bi nas lakše priveo k sebi. Nevolje i nesreće tako mogu biti milosne prilike da nam se očituju djela Božja. Treba ih zato očima vjere promatrati. Vjera je sposobna svaku ljudsku nesreću pretvoriti u dar Božji, po kojem mi se sam Bog objavljuje. Čudno!? Ne, ako na svoj život gledamo kao dar u obzorima vječnosti, ako nevolje gledamo kao sadašnje privremeno stanje iz kojeg ćemo kad-tad izaći. Tada zbilja možemo u njima vidjeti mogućnost da se očituju djela Božja, meni samome i onima oko mene.
Prava drama, međutim, nastaje kada očitovanje djela Božjega dođe u sukob s ljudskim granicama i predrasudama kojih čovjek često nije svjestan ili ih ne želi vidjeti. Ljudska umišljenost i lažna vjernost tada su na ispitu i pokazuju se kao puno gora sljepoća od fizičke. To je sljepoća duha. Fizička sljepoća ovdje je samo metafora koja upućuje na duhovnu sljepoću od koje očito boluje daleko veći broj ljudi. No, tu sljepoću puno je teže spoznati. Ona je i samome Bogu problem, jer je takva sljepoća posljedica nevjere. Za razliku od sljepoće od rođenja, za koju nismo krivi, za ovu smo sami krivi. Ona je plod našeg opredjeljenja. I dok je se god sami ne odreknemo, ostat ćemo slijepi. Kao takva, ona je svojevrsna kazna za grijeh, a ne ona prva. Jer grijeh otvrdnjuje ljudsko srce, osljepljuje čovjeka za Božju objavu. Čovjek ne vidi, a misli da vidi. Evanđelist Ivan nam ovu sljepoću predočava kroz likove farizeja i Židova. Oni, koji su iščekivali Poslanika iz Davidova potomstva, slijepi su za njegov mesijanski pohod koji se događa po Isusu Kristu. Isus je Poslanik (naziv ribnjaka Siloam znači Poslanik) koji nas pere i čisti od svakog zla i grijeha (slika krštenja i sv. ispovijedi) da možemo hoditi kao djeca svjetlosti te uživati plodove svjetlosti. A plodovi svjetlosti su svaka dobrota, istina i pravednost, piše sv. Pavao (drugo čitanje).
Sljepoća od rođenja ovdje se otkriva kao prednost, jer slijepac zahvaljujući njoj zorno doživljava svoju nemoć i potrebu za onim koji je Gospodar tame i svjetlosti. Oni pak koji su sebi umislili da dobro vide i da žive u istini, sami su se onesposobili za iskustvo Božje svjetlosti.
Sve treba gledati Božjim očima, odnosno kao dar po kojem mi se Bog objavljuje u svojoj ljubavi i slavi: sebe i svoj život, svijet i ljude oko sebe, svoje prijatelje i protivnike, svoje patnje i nesreće…
U Božjem gledanju na čovjeka među ljudima nema onih razlika koje nas opterećuju i razdvajaju. Svaki čovjek je njegova slika. Svatko nosi u sebi božansko dostojanstvo. Svatko je, međutim, grješan, slijep, i zato potreban spasenja. Treba zato priznati svoju sljepoću i dopustiti Bogu da nam podari vid, da nas obasja njegova svjetlost. Ona jedina razbija svaku sljepoću, svako ograničeno gledanje na čovjeka. Samo Božjim očima možemo sebe i druge vidjeti u Božjem svjetlu, onakvima kakvi zbilja jesmo.
Don Marinko Mlakić
