Kad je jednom samoproglašeni sudac s Divljeg zapada Roy Bean osudio dvojicu pružnih radnika za ubojstvo Kineza, njihovi kolege su se pobunili i htjeli objesiti suca. Onda je on preinačio odluku, umno zaključivši kako u zakonu, doduše, piše da se ne smije ubiti čovjeka, ali nigdje ne piše da se to odnosi i na Kineze. Sličnom logikom se kod odluke o zakonu o pobačaju rukovodio i Ustavni sud. Tko bi se ovdje pobunio protiv drukčije odluke sasvim je jasno.

Sudac s Divljeg zapada u Ustavnom sudu

Odluka Ustavnog suda o tome je li zakon kojim se regulira pobačaj u skladu s Ustavom RH ili ne, a za što je Ustavnom sudu trebalo od 1991. do danas da odluči, je doslovce solomonska. Ustav štiti život, kažu sudi, ali Ustavni sud ne zna točno kad on počinje, iako im to može reći svatko tko je odslušao biologiju u osnovnoj školi: život svake jedinke sisavaca i općenito dvospolaca počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice. U tom trenutku nastaje novo biće, koje ima vlastiti DNK, i vlastiti život po svim kriterijima koji definiraju život (razmjena tvari s okolinom, kapacitet za rast, itd.)

To je i jednoglasni stav etičkog povjerenstva Klinike za ženske bolesti i porode KBC Zagreb, kada je u listopadu 2009. Ustavnom sudu odgovorilo i potvrdilo jednoglasno da “ljudski život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice” odnosno začećem. No sud nije imao hrabrosti presuditi u skladu s tim, pa je spetljao nešto o zaštiti života i pobačaja istovremeno. Sve skupa najviše podsjeća na legendarnog samozvanog suca s divljeg zapada Roya Beana, poznatog po fleksibilnom shvaćanju zakona. Kad je jednom osudio dvojicu pružnih radnika koji su ubili Kineza, njihovi kolege su se pobunili i htjeli objesiti suca. Onda je on preinačio odluku, umno zaključivši kako u zakonu, doduše, piše da se ne smije ubiti čovjeka, ali nigdje ne piše da se to odnosi i na Kineze.

Pa je tako i sud zaključio da se ne smije ubiti ljudsko biće, ali nigdje ne piše da se ne smije ubiti fetus, jer to valjda nije jedna od faza u razvoju ljudskog bića. Ili netko misli da će se iz ljudskog fetusa roditi mali medo ili zeko? Zapravo, kad bi tako bilo, “liberali” bi prvi bili protiv pobačaja jer nije lijepo ubijati male nezaštićene životinjice.

Intenciju te pravne i logičke zbrke je možda najbolje objansila u Večernjaku Prof. dr. sc. Snježana Prijić-Samaržija, rektorica Sveučilišta u Rijeci s diplomom filozofije iz Beograda, magisterijem iz Ljubljane i doktoratom iz Zagreba, što je čini savršeno kvalificiranom da objasni pravne i biološke aspekte priče oko pobačaja. Jer u Hrvatskoj su stručnjaci opće prakse inače na cijeni. Ona kaže, “Moj je stav da trenutkom začeća ne započinje život osobe koja ima pravo na život te da pobačaj nije ubojstvo”.

Kako ja nisam stručan na području “bioetike” pa mi nije jasno kako u jednoj kulturi zapada, temeljenoj na kršćanskom moralu, rimskom pravu, i grčkoj filozofiji, mogu postojati osobe koje imaju i one koje nemaju pravo na život, i tko određuje koje osobe imaju pravo na život, a koje ne, i do kad točno, i temeljem čega. Naravno, svatko ima pravo na mišljenje, ali ona su kao i stražnjice, svi ih ionako imaju. U znanosti – a time i u pravu – međutim nisu bitna mišljenja već znanstveno potkrijepljene i meritorne činjenice. Ovako, to mišljenje, tipično za današnju Hrvatsku i samo sebi kontradiktorno, podsjeća na Roya Beana. Po kojem postoje osobe koje pravno gledano imaju pravo na život, i one koje nemaju. Zavisno od toga jesu li Kinezi, crnci, ili još nerođeni, kako u kojem periodu. Princip razmišljanja je isti, i moralno duboko promašen, razlikuje se trenutna ideološka moda. I, naravno, diskriminatoran na najgori mogući način, jer dijeli živa ljudska bića na ona koja imaju, i ona koja nemaju pravo na život. Po principu da jači određuje tko to pravo ima.

Ali je zato u skladu s izjavama većine političara, koji su protiv pobačaja, ali za to da bude legalan. Jer se zabranama, kako kaže Predsjednica, ništa ne rješava. Pa je nejasno zašto je onda heroin zabranjen, kad će se narkomani ionako pucati u vene bio on zabranjen ili ne, a usto sigurnije bi bilo za njih kad bi drogu mogli kupiti u dućanu, umjesto od kojekakvih mutnih tipova na ulici. Ako “liberali” kažu da zabrane ništa ne rješavaju kad se radi o pobačaju, zašto onda inzistiraju na zabrani govora mržnje na internetu? Ako neko nekog mrzi mrzit će ga i dalje.

Istjerivanje Cvitana

Premijer je povukao neobičan potez: na presicu o slučaju Dnevnice doveo je Državnog javnog odvjetnika Dinka Cvitana, vjerodostojnog nasljednika Mladena Bajića, čovjeka čija je ladica ušla u legende. Nešto kao bunar bez dna.

A onda je na presici objavio da je Vlada provela istragu i da se pokazalo da se kralo i nakon Sauche – dakle, kako sam prije par tjedana ovdje i najavio, da su naši političari pošteni, a ako netko krade to su jedino tajnice, čistačice i slične. Šokirani Plenković je tako, eto, ispao poštenjačina, Saucha nedužna žrtva u cijeloj priči, a Cvitan je ispao – papak.

Jer, teško je ne primijetiti da je neobično da premijer vodi na takvu presicu Državnog odvjetnika, a onda ga javno zapravo ponizi pred svima. Odnosno, poruči gradu i svijetu da je DORH traljavo proveo istragu. Je li cilj Plenkovića riješiti se Cvitana, pripremiti teren za njegovu smjenu? Lako moguće.

Kako to da DORH nije uočio navodne nezakonitosti nakon Sauche? Prikupljajući dokaze, DORH je od Vlade dobio popis svih službenih putovanja od 2012. do 2016. godine, no izgleda da se time nisu pretjerano temeljito bavili, već su se fokusirali isključivo na Tomislava Sauchu i smatrali su da ne trebaju provjeravati ništa što ne bi išlo u prilog tezi da je on krivac. Vjerojatno u želji da se umile i uližu novoj vlasti, kako je već u Hrvata narodni običaj. Moguće da su smatrali da će im kakve bodove donijeti ako otkriju da eto nije Sanader jedini lopov u hrvatskoj politici.

Znači li to sve da Saucha nije krao i da je nevin optužen? Moguće, no ne nužno. Pitanje je hoćemo li ikad doznati tko je sve u Banskim dvorima muljao i s čim sve točno, jer je DORH inače poznat po tome da optužnice podiže po načelu političkog oportuniteta – odnosno, tek kad netko padne s vlasti se istražuje što je radio, ne i dok je na vlasti.

Još mutnije je u cijeloj priči zašto tajnica, ako se već sumnja na nju, nije uhićena već je premještena na drugo radno mjesto. A da Cvitanu gori pod nogama, svjedoči i presica koju je sazvao u srijedu, i na kojoj se sav spetljao odgovarajući na novinska pitanja, pokušavajući objasniti zajedničku presicu s premijerom. Pa je tako rekao i kako “istraga nije odrađena nepravilno i aljkavo, nego po pravilima struke.” Dodao je još i kako “nitko nije vodio svoju istragu umjesto DORH-a” i kako su sve primijetili u spisima, suprotno tvrdnjama premijera koji je rekao da je Vlada interno provela istragu. Cvitan je tako istjeran na brisani prostor. Tako mu sad preostaje ili biti ubuduće vrlo poslušan Plenkoviću, ili biti odstrijeljen. Potonje bi bilo za građane bolja varijanta, kad bismo bili sigurni da ga neće zamijeniti netko još gori. A u Hrvatskoj se i od lošeg uvijek nađe gori.

Kerum dobio nasljednika

Ne, Dragan Markovina si još nije zalijepio pršut na čelo, ali je odlučio kandidirati se za gradonačelnika Splita. Grada kojeg je inače taj rođeni Mostarac svojevremeno zajedno s Feralovcima uredno ishračkao jer se, kaže, nakotilo u njemu Hercegovaca. I autor izjave kako su Dalmatinci maliciozno podli ljudi. Ali bili bi manje podli u njegovim očima ako bi svi glasali za njega.

A očekuje za svoju kandidaturu podršku Radničke fronte i Nove ljevice. Stranaka koje u Splitu imaju manje birača nego Kerum Ferarija. Njegov program je jednostavan, povratak u bolju prošlost, u kojoj su, kaže on, Splićani imali dostojanstvo. To su po njemu osamdesete, kad je Split imao više narkomana od Comptona i Bronxa zajedno. I naravno borba protiv Plenkovićevog povjerenstva za suočavanje s prošlošću, jer je po njemu tu sve jasno, nikakvih zločina nakon 45. nije bilo pa se Hrvatska nema niti s čim suočavati.

Split je inače grad s dugom tradicijom redikula u politici i izvan nje, no pitanje je treba li im nakon Keruma i “pametne” Marijane Puljak, borca protiv rodijaštva u politici koja stranku vodi zajedno s mužem, koji bi valjda bio ministar u vladi svoje žene da kojim čudom dobiju izbore, još i jedan Markovina. Koji se inače žali da ga je ‘Klerikalna desnica pokušala protjerati iz grada’. Jer mu nije produžila ugovor na sveučilištu, gdje je studentima u beskraj palamudio o drugu Titu. Dobro da znamo da klerikalna desnica vodi i sveučilišta u Hrvatskoj. Zato valjda i proizvode male napušene Che Guevare u velikim količinama, bar na društvenim fakultetima.

Možda je vrijeme da se i Ava Karabatić kandidira. Za gradonačelnicu Zadra, recimo. Da to napravi, čak ne bi bila najveći redikul na lokalnim izborima. Uostalom i ona se hvali da je profesor nečeg.

Miloradova lista

364 dana u godini Milorad Pupovac se bavi mužnjom proračunskog novca i pljuvanjem po Hrvatima, znate to su vam oni klerofašisti i ustaše. I crtanjem hitlerovih brkova Željki Markić, te objašnjavanjem da su Hrvati šupci a Hrvatska šupačka država. A jednog dana izdaje bilten o govoru mržnje usmjerenom prema Srbima.

Problem s ovogodišnjim izvješćem je što u njemu nema mog imena. Kad sam to primijetio, odmah sam se zapitao – što radim krivo? Gdje griješim? Jer, na listi se obavezno nađe svatko tko se ikad kritički osvrnuo na politiku srbovanja Milorada Pupovca. Dobro, istini za volju, ja ne pišem baš puno o Srbima, jer smatram da Hrvatska trenutno ima puno većih problema od njih. Ne zato što neki od njih, poput Pupovca, ne bi htjeli biti problem, to im je očito najveća želja, već jednostavno zato jer više nisu tako brojni i utjecajni kao prije rata, a i Srbija ima previše svojih problema da bi im mogla puno pomoći oko preuzimanja vlasti u Hrvatskoj ili bar stvaranja neke SAO. Nije doduše da četnika i “dogodine u Kninu” velikosrba fali u Hrvatskoj i oko nje, ali oni su nešto kao prehlada, a Hrvati s jugoljevice su nešto kao AIDS. Prehlada vam ne može ništa, ako ste inače zdravi, ali ako uz nju imate još i AIDS, može vas ubiti.

“Nakon više od 25 godina javnog i političkog djelovanja u RH, i prije i za vrijeme procesa osamostaljenja i za vrijeme rata, ovu vrstu erupcije mržnje koja se događa, poziva na diskriminaciju i stvaranja antimanjinskog raspoloženja 2017. godine, ne samo da nisam očekivao nego doživljavam kao svojevrstan poraz svih nas koji smo od davnih 1980-ih zagovarali demokratske vrednote politike i društva”, kaže Milorad Pupovac. Možda bi se Milorad Pupovac trebao zapitati je li on sam, i koliko, svojim približavanjem Vučiću i sustavnim hračkanjem po Hrvatima u svojim “Novostima”, pridonio toj “erupciju mržnje” koju valjda samo on i američki State department vide. Jer, na njegovu veliku žalost, danas je u Hrvatskoj malo koga briga za Srbe, a i kad se viče “Za dom spremni” to je upereno protiv politike vlade, ne Srba. Vrijeme kad su mogli pregaziti tenkovima pola Hrvatske je, srećom, iza nas i nema naznaka da bi u dogledno vrijeme tako što mogli ponoviti. Iako u Hrvatskoj ima puno onih kojima je očito žao što nisu uspjeli. I ne samo među Srbima.

I kad smo već kod toga, nadam se da će Milorad Pupovac potaknuti izdavanje istog takvog biltena, o govoru mržnje uperenom prema Hrvatima (i Albancima, i Bošnjacima) u Srbiji. Doduše, teško da bi Hrvat u Vojvodini koji bi tako nešto izdao dugo ostao živ u Srbiji. Ali Pupovac tvrdi da Hrvati imaju veća prava u Srbiji nego Srbi u Hrvatskoj, pa neka pokuša.

HDZ ili SDP? Oboje!

“Umiljato janje dvije ovce siše”, kaže stara poslovica. Umiljato janje je u ovom slučaju Lovro Mateš, koji je četiri godine bio član Uprave Apis-a, državno-gradske informatičke tvrtke koja uglavnom služi uhljebljivanju članova foruma mladih SDP-a. On je nedavno zatražio isplatu bonusa od 1,29 milijuna kuna, kad je smijenjen s mjesta člana Uprave društva, uz otpremninu od oko 200.000 kuna. Uz njega, taj iznos je zatražio i član predsjedništva zagrebačkog SDP-a Denis Hrestak, također nakon što je smijenjen uz još veću otpremninu.

Odakle im obraza da traže tolike bonuse od državne tvrtke? Oni tvrde da su bonusi u skladu s kriterijima Vlade, no za tvrtke koje, poput Apisa, ostvaruju većinu prihoda od države, bonusi nisu predviđeni. A da ne govorimo da u Hrvatskoj takve bonuse ne dobivaju ni direktori privatnih banaka.

No ta bahatost ga je dovela u centar pažnje, pa je tako otkriveno da se od 19. siječnja 2004. godine vodi kao član HDZ-a. Stranci je, očito, pristupio netom nakon što je Račanova vlada izgubila izbore, a Sanader ih osvojio i nepunih mjesec dana prije njegovog pristupanja stranci postao premijer. Što samo po sebi jest malo ljigavo, ali ne bi bilo problem da istovremeno mladac nije bio i član SDP-a! Za svaki slučaj, jelte.

I ne samo da je dugogodišnji član SDP-a, već je od 2009. bio je zaposlen u Zagrebačkom holdingu, dok ga je vodio SDP-ovac Ivo Čović, očito kao politički kadar zaposlen po partijskom ključu (kolokvijalno, uhljeb). SDP ga je zatim, kad je Milanović došao na vlast, ugurao u upravu Apis IT-a, tvrtke u zajedničkom vlasništvu Zagreba i države u kojoj su svi bitniji kadrovi dolazili iz redova – politike, konkretno SDP-a u ovom slučaju.

Lovro je tako ostvario ideal svih hrvatskih uhljeba: tko god došao na vlast, njemu je svejedno. Ili mu je bar bilo dok stvar nije otkrivena, pa ga se sad odriču u obje stranke. Ipak, valja mu priznati domišljatost. Onu tipičnu za Hrvatsku: kako prevariti sistem i izigrati zakone. Da smo upola toliko kreativni u bilo čemu drugom koliko smo kreativni u nalaženju rupa u zakonima i propisima i njihovom izigravanju, bili bismo Švicarska. A da nam je više Mateša, bili bismo Zimbabwe. I bojim se da je to smjer u kojem idemo.

Ljudska prava u Amerikanaca i Hrvata

O izvješću američkog State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj – koje je, po njima, poražavajuće – sam već pisao detaljno u zasebnoj kolumni, zato samo ukratko: izvješće, za koje je izgleda najzaslužnija naša pučka pravobraniteljica kojoj je Vlada lani odbila prihvatiti izvješće, je licemjerno i izdiže marginalne incidente kakvi postoje svugdje na razinu nečeg što je u Hrvatksoj društveno prihvaćeno i sveprisutno, što nije točno, a time u drugi plan stavlja goruće društvene probleme poput divljajuće korupcije i nikakvih prava radnika.

A licemjerno, jer su SAD lani bile na rubu rasnog rata, uz crnačke prosvjede, k tome je otkriveno kako CIA i “deep state” kontroliraju sve od izbora u Francuskoj do medija u SAD, pa je u tom kontekstu malo promašeno da se oni postavljaju kao arbitar ljudskih prava u svijetu. SAD već odavno nisu niti svjetionik slobode niti predvodnik demokratskih procesa u svijetu, iako bi se to s Trumpom moglo donekle promijeniti. No izvješće je pisala Obamina vlada.

No ovdje mi je zanimljivija reakcija lidera SDP-a, ako se to uopće može nazvati liderom, Bernardića. Čovjeka kojeg će uskoro vjerojatno i jedan Pernar prestići po popularnosti. On je vladi poručio, “I nova Vlada HDZ-a i Mosta nastavlja s tolerancijom prema nasilnicima te se, kako je krenulo u prva dva mjeseca, s pravom možemo pitati kako će tek izgledati izvješće za ovu godinu? Poruku o tome što se događa sad smo imali prilike čuti i s druge strane Atlantika. Gluha ostaje samo hrvatska Vlada. Je li ih barem onda sram?”

Možda bi ipak trebao pročitati isto to izvješće za godinu ranije, 2015., kad je na vlasti bio njegov SDP. I koje se nimalo ne razlikuje po tonu od onog za 2016., kad su na vlasti bili Most i HDZ. Tamo piše kako su “Socijalna diskriminacija i slučajevi nasilja prema etničkim manjinama, ženama i LGBT zajednici te korupcija u vlasti bili su u 2015. najveći problem pri poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj”. Naravno, to izvješće je jednako pretenciozno i pompozno kao i ono za ovu godinu, vjerojatno ih u SAD ionako samo iskopiraju i promijene godinu, ali Bernardića bi ipak trebalo biti malo sram. Ne, naravno, zbog onog što su Amerikanci napisali o vladi njegove stranke, jer je to uglavnom za nas irelevantno, ako smo suverena država. Nego zato jer ne provjerava činjenice prije nego što nešto izvali.

Rimac i hrvatski jal

Mate Rimac, uspješan mladi čovjek u državi koja iznad svega mrzi uspjeh i fetišizira neuspjeh. To nije jednostavno biti. K tome je privatnik, i nije član niti jedne stranke. Treba li čuditi što ga Hrvati toliko omalovažavaju?

Prošlog tjedna, pred nastup na auto salonu u Genevi, vlasnik tvrtke koja isporučuje ključne sustave za vrhunske modele Aston Martina i Koenigsegga, i za neke velikoserijske proizvođače koje zbog ugovora ne smije imenovati, objavio je gornju fotografiju na facebooku. I uz nju tekst:

“Da, uspjeli smo skupiti 100 statista i poduplati ih u fotošopu. Ostalih 50 su potplaćeni domari, čistačice i studenti koji glume da nešto rade. Također su ovjde i nepostojeći auti za nepostojeće kupce – samo šteta što nismo mogli staviti u sliku sve što se unutra radi – ali svi ionako dobro znaju da je to jedno veliko ništa – prodavanje magle.”

Odgovor je to šank-filozofima koji uporno tvrde kako Rimac zapravo prodaje maglu, krade pare od države i ne radi ništa.

Svaka tebi čast, Mate, ali hrvatski jal ostaje najveći hrvatski izvozni proizvod! Ne možeš ti toliko auta napraviti, ni ugovora s velikim proizvođačima sklopiti, da bi mogao tom proizvodu ozbiljno konkurirati! I pazi, napisao si “čistačice”, da te ne bi opet prozvali uhljebi iz državnih agencija za seksizam i diskriminaciju! Ili za to da čistačicama ne spada u opis poslova pozirati na fotošopiranim fotografijama, to je izrabljivanje radnika!

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save