Stručnjaci za govor tijela

Nakon Hribarove smjene uzvrpoljili se nešto naši filmaši. Puk’o im film pa otišli kod premijera Plenkovića. Koji je ih dočekao raširenih ruku i obećao da se država Hrvatska ni ubuduće neće miješati u to kamo i komu ide njezin novac, ali će i dalje uredno prosljeđivati pozamašne svote.

Hvala Bogu da je ta zavrzlama sretno završila jer se na trenutak činilo da bi revizorski fašizam mogao ugroziti slobodu umjetničkog stvaranja u Hrvatskoj. Kriptoustaše su nešto rogoborile kako bi trošenje državnih novaca trebalo biti transparentno. Glupost, umjetnost ne smije biti odviše transparentna, stanovita hermetičnost svojstvena je svakoj istinskoj umjetnosti. Pa i umjetnosti trošenja HAVC-ova novca.

Drukčije nego s umjetnicima stvari stoje sa stručnjacima za govor tijela. Njima je svaki pokret neke javne osobe otvorena knjiga, transparentan do bola. Tako su ovih dana rezolutno zaključili: prvi je par Amerike pred razvodom. Ne sjećam se da sam ikada dosada pročitao nešto slično. Još donedavno su novinari o vodećim svjetskim političarima pisali koliko-toliko ozbiljno, a sada se sve svodi na jeftini trač i trivijalnosti. Pa tako politička vijest postaje govor tijela Trumpovih ili prpošna guza kanadskog premijera. Nisam stručnjak za govor tijela, ali čini mi se da se mostovci i hadezeovci sve više udaljavaju. A Pernar i Ava Karabatić približavaju. Ova druga koalicija ima kudikamo više izgleda na dulje staze.

U Vukovaru osvanuli čudnovati plakati. Na autobusnim postajama na Trpinjskoj cesti pojavile su se naljepnice na kojima je ispisano “Serbian family tree” sa slikom stabla na kojem vise ljudi i slikom Ante Pavelića. U prvi trenutak pomislih neki performans Radničke fronte ili Siniše Labrovića. A onda po reakcijama shvatih da se za plakate optužuju neki neidentificirani desničari, ustaše itd. I odmah mi postade jasno da policija vjerojatno neće nikada pronaći počinitelje. Kao ni krivca za poljudsku svastiku ili onoga tko je bacio suzavac na LGBT zabavi. Budući da bi tako mogla pokvariti unaprijed stvorenu sliku o fašistoidnoj, srbožderskoj Hrvatskoj.

Hrvatska je ionako za sve kriva. Vidi se to i po komentarima na tekstove iz crne kronike. Kad god netko nekoga ubije, pregazi ili opljačka, krenu komentari kako je za sve kriva zločinačka država. Tako uz tekst o zločinu koju je u zagrebačkoj Volovčici počinio dvadesetogodišnji mladić usmrtivši svoju bivšu djevojku dolaze ovakvi komentari: ”Dokle budemo ovo trpjeli? ovu vlast? ovu državu? ove uhljebe (govorim o svim vlastima)…ono ne znam ni sama kaj više… nama treba seljačka buna pod hitno…”. Tako se, eto, objekt tisućljetne čežnje pretvorio u objekt za ispucavanje nagomilanih frustracija. Uskoro će ljudi optuživati državu i kad ih žena vara.

Ipak, koliko god se činilo da je Hrvatska Hrvatima dodijala, Tonči Vrdoljak muku muči da pronađe četnike za svoj novi film o generalu Gotovini. Neće nitko da bude četnik. Neću da budem Švabo u dotiranom filmu – pjevao je svojedobno Nele Karajlić. Danas fali četnika. Mogli bi se, doduše, pronaći pravi četnici. Koji bi rado sudjelovali, pod uvjetom da im Vrdoljak prilagodi scenarij. I oni na kraju pobijede ili barem bude neriješeno.

Đikić opet piše premijeru. Kaže da je spreman vratiti se ako mu se premijer ispriča i povuče svoje riječi. U prvi mah pomislih kako je taj Đikić bezobrazan čovjek, a onda mi padne na um da je možda u pravu. Ako je premijer poslušno odgovorio na ultimatum hribarovaca iz skupine Puk’o nam je film, zašto i Đikiću ne bi udovoljio. Ipak je Đikić, za razliku od hribarovaca, stekao neku reputaciju vlastitim radom.

I taman kada sam završio ovaj tekst, pročitah da je policija otkrila postavljača vukovarskih plakata. Navodno je riječ o devetnaestogodišnjem tinejdžeru. Sada cijela zemlja iščekuje vijest o tomu koje je nacionalnosti počinitelj. Od toga, naime, ovise dalje reakcije. U tom i jest tragika ove zemlje: nepodopštine nemaju ime i prezime, nego samo pripadnost jednoj ili drugoj strani.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content