BISKUP UZINIĆ Užitak, moć i posjedovanje: kušnje koje možemo nadvladati

Užitak, moć i posjedovanje: Kušnje koje ne možemo izbjeći, ali možemo nadvladati.

Započela je korizma, vrijeme od četrdeset dana – odatle i sam naziv korizma – kojima se pripravljamo za proslavu vazmenog otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Korizma je, zapravo, svojevrsna duhovna obnova ili, kaže papa Franjo u svojoj ovogodišnjoj korizmenoj poruci, „novi početak, put koji vodi ka sigurnom cilju: Uskrsu, Kristovoj pobjedi nad smrću.“ Da bismo mogli ponovo početi i kretati tim putem „to nas vrijeme uvijek snažno poziva na obraćenje i (na) jačanje duhovnog života sredstvima posvećenja koje nam Crkva pruža: postom, molitvom i milostinjom.“ Ipak, „u korijenu svega toga je Božja riječ, koju smo – nastavlja papa – u ovom vremenu pozvani slušati i nad njom revnije meditirati.“ Božja riječ koju nam je ponudila današnja liturgija govori o kušnji i padu naših praroditelja, ali i Isusovoj pobjedi nad kušnjom, te o našem dioništvu i u tom padu i u toj pobjedi.

Kao pravi čovjek, jedan od nas, Isus nam je jednak u svemu osim u grijehu. Jednak nam je i u kušnji. Čovjekova je sudbina biti kušan. Zato ni Isusa nije mimoišla kušnja. Ali čovjekova sudbina nije pasti na kušnju, postati grešnik. Đavao nas kuša, ali on u kušnji nema posljednju riječ. U kušnji mi imamo posljednju riječ.Prvi ljudi su pali na kušnju. I mi smo pali. Isus nije pao. To da on nije pao, a jedan je od nas ljudi, za nas ljude je veliko ohrabrenje. Istovremeno je to i poticaj da u suočavanju s kušnjama – koje ne možemo izbjeći, ali možemo nadvladati – nasljedujemo Isusa, onoga po kojemu se „mnogo obilatije na sve razlila milost Božja“, nego li kazna zbog posljedica pada u kušnji i grijeha koji smo tako počinili.

Isusove kušnje, onakve kakvima ih opisuje današnje evanđelje, nisu zapravo ništa posebno njegovo. To su i naše svakodnevne kušnje. To su, zapravo, iste one kušnje koje su sadržane već u onoj kušnji prvih ljudi, kojima se, jer su povjerovali đavlu da će im se „otvorit …oči“, a oni „biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“. Te Isusove i naše opće ljudske kušnje možemo podijeliti u tri kategorije kušnji. To su kušnje užitka, moći i posjedovanja.

Kušnja užitka vezana je uz čovjekove fizičke ili tjelesne potrebe. Te su potrebe dio našeg biti ljudsko biće i naravno je što težimo da ih zadovoljimo. Problem nastaje ako se zaustavimo samo na tome ili ako pretjeramo sa zadovoljenjem tih potreba. Da se to lako dogodi i da je iz tog kad se dogodi teško izići na ponovnu slobodu, svjedoči nam sv. Augustin u svojim „Ispovijestima“. Dok se prisjeća svojih starih navika, prisjeća se i toga kako su mu se te njegove navike povremeno vraćale u svijest i pokušale ga usporiti u napredovanje u dobru, pitajući ga zar ih uistinu kani napustiti. Svi smo mi s tim imali problema. Imamo fizičke potrebe, to je naravno i dobro, ali se ne smijemo zaustaviti samo na njima. Mi nismo samo fizička bića. Mi smo i duhovna bića. Kao fizičko–duhovna bića imamo potrebu zadovoljenja fizičkih potreba, ali i potrebu da se izdignemo iznad toga i da tražimo dublji smisao svoga života i svog postojanja. Mi znamo da nismo stvoreni samo zato da bismo jeli, pili, uživali. I da nemamo samo tijelo koje trebamo nahraniti, napojiti, obući, zaštititi, nego i dušu koja također ima svoje potrebe koje trebamo zadovoljiti želimo li biti istinski sretni.

Kušnja moći ili vlasti druga je od kušnji u nizu. Ova kušnja je podmuklija, a zato i opasnija, od kušnje užitka. Lako ćemo priznati da smo fizički slabi i da smo zato pali, ali teško da se to dogodilo zbog kušnje vlasti. Vlast je mnoge ljude potpuno promijenila. Neke mijenja i sama želja za vlašću. Zna to đavao. Zato je lukav sa svojim pitanjima. Pita nas da nas kuša, ali to čini tako da ni mi sami ne bismo primijetili što doista želi. Tako je učinio s prvim ljudima. Tako je želio učiniti s Isusom. Tako čini i s nama. Kad mi kaže: Sin si Božji?, on mi zapravo želi reći: Pa zašto te Bog pušta da trpiš? Dok mi govori: Nadaren si?, zapravo me pita: Zašto drugi ne vrednuju tvoj dar? Podsjećajući me da sam važan za svoju obitelj, zajednicu, župu, državu: Kako si ti dobar, svima pomažeš?, on mi govori: Zašto ti onda drugi nisu zahvalni? Mogli bismo ovako nabrajati u nedogled. Kušnja moći je ona kušnja kojom nam đavao govori da ne trebamo činiti dobro drugima, nego da trebamo misliti samo na sebe. Istovremeno, to je ona kušnja koja, kao i u slučaju prvih ljudi, dovodi u pitanje naše povjerenje u Boga. U našem svakodnevnom životu postavljamo tolike „zašto“ Bogu, što zbog onog što se događa nama osobno, kroz bolest, nesreću, smrt bližnjih, a što zbog onog što se događa drugima oko nas. Zašto Bog dopušta da se u mom životu događa ovo i ono, a ja sam mu vjeran, ja mu se molim, ja sam bio uvijek njegovo ponizno dijete? Zašto Bog ne intervenira? Zašto dozvoljava da se događa ono što se događa? I koliko puta se taj naš „zašto“ pretvori u odbacivanje Boga? I koliko puta su ta naša „zašto“ naš pokušaj da Boga, želi li da mu ostanemo vjerni i da mu i nadalje vjerujemo, pokušavamo prisiliti na djelovanje, na to da učini ono što mi želimo, a ne ono što je njegova volja? Netko jednom reče kako Bog nikad nije uslišao njegove molitve, a stalno ga moli. To, međutim, nije bio znak da ga Bog nije slušao To je bio znak da je taj netko podlegao kušnji moći i pod njezinim utjecajem nije ispravno molio. Samo molitva koja se prepušta Božjoj volji, prava je molitva. I ta molitva uvijek biva uslišana. Tako može moliti samo onaj tko se opre kušnji moći i u poniznoj poslušnosti prepusti Božjoj volji.

Treća i posljednja kušnja koju nam predstavlja današnje evanđelje, a kojom je bio kušan Isus i kojom svi mi bivamo kušani, kušnja je posjedovanja: „Sve ću ti to dati.“ Postoji, međutim, i preduvjet, a taj je: „Ako mi se pokloniš.“ Stvari, jer o njima je ovdje riječ, nisu nešto po sebi loše. Nije loše imati, posjedovati. Posjedovanje postaje lošim tek kad se dogodi da popustimo onom: „Ako mi se pokloniš.“ I stvarno pokleknemo pred stvarima, pred onim imati zemaljska dobra, imati novac. Bog je jedan i jednini i njemu se jedinom treba klanjati. Ali ne! Mi se ničice poklonimo pred imati. Umjesto da nam je Bog Bog, bog nam, kako nas je Isus upozorio u evanđelju prošle nedjelje, postane „bogatstvo“ i sve ono što ono znači. I mi mu se klanjamo kao svome bogu. Ne treba nam, kao u Isusovo vrijeme, veliko brdo da bismo vidjeli stvari koje će nas privući i odvući od našeg biti kršćanin, biti onaj koji se Bogu jedinome klanja. Dosta je upaliti televizor ili se spojiti na mrežu. I vidimo „sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu.“ I lako poželimo biti negdje drugdje i imati ono što nemamo. Zašto su tako popularne sapunice koje nam već godinama i na svim TV postajama pokazuju uglavnom nemoralan život bogatih koji – kažu da se u Hrvatskoj raspada već svaki treći brak – postaje i naš život? Zato što podražavaju našu kušnju za posjedovanjem, kao što to, uostalom, čine sve kvalitetne reklame i propagandni programi kojima je jedina svrha u nama potaknuti želju imati što više, bez obzira što nam to stvarno ne treba. „Vidje … da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo … za mudrost poželjno … ubere ploda njegova i pojede.“ Kušnja: Neštotisesviđa? Zar je bitno što kaže Bog, Crkva, što ti kažu stariji koji su već puno toga iskusili, što ti, u konačnici, kaže tvoja vlastita savjest? Ako ti se nešto sviđa zašto to ne uzmeš, što se ustručavaš to napraviti? I, bez obzira na način, nema više ništa što smije biti nedostupno. A što se više posjeduje, više se treba. I tako čovjek nikad posve zadovoljan nije.

Prvi ljudi su pali i počinili grijeh jer nisu odoljeli kušnji. Isus je odolio svim kušnjama i nikad grijeha nije počinio. Mi smo pali i padamo, kao i prvi ljudi. Ali mi istovremeno imamo nadu da to možemo promijeniti, da se možemo obratiti. Tu nadu nam darovao onaj koji je u pustinji odolio kušnji i u muci, smrti i uskrsnuću pobijedio grijeh, Isus Krist. „Ako su – kaže sv. Pavao – grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.“ Obratimo se u ovoj korizmi. Neka nam ona doista bude „novi početak“ i „put“, kako bismo, s Isusom odolijevajući kušnjama koje nas dotiču u pustinji svakodnevnice i s njim pobjeđujući grijeh, mogli stići „ka sigurnom cilju: Uskrsu, Kristovoj pobjedi nad smrću.“

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA

Odgovori

Skip to content