Tko je kriv za neuspjeh?
Jeste li se ikada ulovili kako se zgražate nad nespretnim vozačem i mislite: ”Tko mu dade vozačku?” ili promatrate razuzdano dijete pa pomislite: ”Čime se tvoji roditelji bave kad te ničemu nisu naučili?” ili ste napokon došli na red, ali je ovog puta zapelo na mrgodnom službeniku koji nije previše temeljit ili dovoljno vičan zadatku, zbog čega se pitate: ”Čiji li si ti, kad su te zaposlili, a pojma nemaš!? Ako ti se ne radi vlastiti posao prepusti ga nekom drugom!”?! Na koncu zaključujete kako postoji čitava hijerarhija krivaca zbog čega cijeli sustav ne funkcionira pa je teško, uz najbolju volju, uspješno obaviti i najjednostavniji zadatak.
Tako za razne neuspjehe djeca krive roditelje koji za te iste stvari krive bake i djedove te loše uvjete i okolinu. Zatim učitelji krive tete u vrtiću i roditelje zbog loše discipline, higijenskih navika te djetetovog stava prema drugima i radu. Krivnja se s godinama polako prebacuje na nastavnike koji za loše radne navike optužuju učitelje i stručnu službu koja se s druge strane žali na loše zakone, ministarstva i socijalne radnike. Prepucavanje se nastavlja kroz dobacivanje raznim člancima i pravilnicima u skladu s onim ”šta će selo reć’ ” sve do srednje škole koja krivi sve prethodne krivce zajedno. Kulminacija svega se događa na fakultetima koji isporučuju nove generacije intelektualaca, koji će za svoje neuspjehe kriviti profesore i državu.
Ti isti mladi intelektualci postat će nova radna i kreativna snaga. Npr. umjetnici ili glazbenici čija se, u biti, nemjerljiva djela ocjenjuju mjerljivim ocjenama, statistikom i insceniranim nagradama, za što oni okrivljuju glavne ”hit” kreatore, izdavačke kuće i brojna glazbena društva. Neki će jednog dana doći na više pozicije koje nose teret donošenja zakona i odlučivanja, pa će postati pravnici, ministri, načelnici, direktori, ravnatelji, predsjednici ili će doći na radna mjesta svojih učitelja, profesora ili vječnih krivaca. Možda će uskočiti i u uloge roditelja ili djedova i baka. Što onda? Zar sve ispočetka?
Ovaj problem traženja krivca za neuspjeh pokušali smo riješiti podjelom zaduženja. Roditelji su tu da na svijet donesu male princeze i prinčeve, škole i vrtići ih dalje odgajaju i uče, fakulteti zapošljavaju, a država procesuira. No, vidimo da ni ovaj način ne funkcionira. U zaokupljenosti traženjem krivca zaboravili smo istražiti sami sebe. Zbog toga ljudi koji su nekada bili žrtve sustava, a u međuvremenu nisu doživjeli vlastitu preobrazbu, dolaze na vrh tog istog sustava i nastavljaju isti besmisleni krug.
Poznajemo li sami sebe? Jesmo li se sprijateljili sa svojim talentima? Jesmo li usmjereni prema cilju ili smo se pogubili u sustavu? Je li uspjeh kolektivna i osobna stvar?
Biti priznat i biti uspješan dvije su stvarnosti. Pravi uspjeh se rađa u skrovitosti, a dolazi iz unutarnjeg stava i zadovoljstva životom koji se crpi na samom Izvoru. Koliko je samo onih čiji su rad, svetost i intelekt priznati tek nakon svih završenih škola ili smrti!? Daleko je to od neuspjeha! Da su svoj život podredili prema peticama, pljesku ili broju novinskih članaka, bio bi to frustriran i promašen život kakvih je danas i previše. Njihov život je bio prepun križeva, ali ih to nije odvuklo od konačnog cilja. Ostali su postojani i usmjereni. Nisu postali odraz onoga što je izvan njih, nego su sami odražavali sve ono dobro unutar sebe te su tako donosili promjene.
”Pogledaš li u Božje, svemoguće, stvarateljske sposobnosti u tebi, koje ti je Bog dao već pri začeću, a ako si vjernik i pri krštenju i krizmi, otkrivat ćeš neizmjerne sposobnosti i polako ćeš ih početi ostvarivati i primjenjivati u životu. “Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo”, govorili su crkveni oci. “Čovječe, upoznaj samog sebe”, govorili su grčki filozofi. “Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda” kaže naš pjesnik. To su sve rečenice koje nas upozoravaju da sve možemo. Sv. Pavao kaže: “Sve mogu u onome koji me jača”. A Isus kaže da je onome koji vjeruje sve moguće. I zato Isus kaže: Vjera te tvoja spasila.” Važno je, vjeruješ li u negativno, u grijeh, u propast, u neuspjeh, ili je tvoja vjera usmjerena na ostvarivanje dobrog, čestitog, uspješnog života. Moraš promijeniti svoj jezik, ali i svoje misli i srce. Moraš svoju maštu ispuniti blještavim, uspješnim, dobrim mislima i slikama. Ako vjeruješ, tebi će biti sve moguće”. (Tomislav Ivančić ,”Tako je malo potrebno”)
PIŠE IVA IVKOVIĆ IVANIŠEVIĆ
