ETO I TO SMO DOČEKALI: Umjesto filmskog festivala „Dani hrvatskog filma“ u Zagrebu se održavaju Dani srpskog filma!!!
Hribarovci koji vode hrvatski film zadnjih godina uspjeli su kao prvo uništiti najstariji hrvatski filmski festival i u glavni hrvatski grad doveli su smotru srpskog filma i to u vrijeme i na mjesto gdje su svoje radove nekada prikazivali skromni hrvatski autori.
Sjećate li se Dana hrvatskog filma? Pogodili ste. To je najstariji filmski festival pokrenut’ i nastao u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj.
Svašta se s njim događalo u ovih nešto više od 25 godina. Mijenjao je organizatore, koncepcije, priređivače, imao je uspone i padove, bolja i lošija izdanja. Bio je hvaljen i slavljen, kadšto i nekritično. Napadan i obezvređivan, često i neargumentirano. Ali trajao je, kotrljao se – i kroz svo to vrijeme postao je svojevrsno rodno mjesto suvremene hrvatske kinematografije.
Iznjedrio je veliku većinu danas najdjelatnijih i najviđenijih hrvatskih filmskih autora, koji su upravo na Danima hrvatskog filma po prvi puta skretali pozornost na sebe. Na Danima su mladi autori imali priliku okušavati se s onima već afirmiranim, filmski se odgajala publika, mnogim uradcima DHF su bili jedina mogućnost projekcije za javnost. Bio je to u pravom smislu riječi pravi (i jedini) festival cjelokupnog hrvatskog filmskog stvaralaštva u jednoj godini a ne samo mjesto (kao što je Pula) gdje se prikazuju dugometražni filmovi.
Prokletstvo na hrvatski način
Mada su Dani hrvatskog filma tijekom svoga trajanja udomljavani na nekoliko lokacija, ipak su najtješnje bili vezani uz Studentski centar u Zagrebu.
Nekako, zagrebački SC se profilirao i afirmirao kao istoznačnica za ovaj festival ili smotru – kako vam drago. U središtu sveučilišne mladosti Dani hrvatskog filma imali su određenih nesavršenosti, organizacijskih propusta i još koješta drugo što bi im se moglo prigovoriti. Ali, istovremeno imali su različitost, identitet, kontinuitet, prepoznatljivost, neformalnost – i još štošta – što unazad par godina, otkada su otišli iz Studentskog centra u Savskoj – više jednostavno nemaju. Zapravo, više, skoro, da ni njih uopće nema.
„Nepoznat netko“ ali s imenom i prezimenom najprije je SC-u uskratio novčanu potporu za realizaciju Dana. Pa su onda oformljena razna povjerenstva, vijeća, komisije … I na koncu su Dani hrvatskog filma promijenili i priređivača i koncepciju i lokaciju održavanja. I sve je to, kako je znano, neslavno završilo. Sve govorancije o re-koncipiranju, razno raznim poboljšanjima, re-pozicioniranjima u skladu s europskim kontekstom, na kraju su raskrinkane kao „đon“ kojim se zgazila uspostavljena tradicija koja je mjerodavno vrednovala jednogodišnju produkciju svega onoga što nije domaći dugometražni igrani film, i koja je hrvatski film nominalno i stvarno dovodila u središte pozornosti (cehovske, stručne, medijske, …). Ali… To prokleto hrvatsko ALI…
Dani i godine hrvatskog filma
„ Kad je početkom ratne 1992. godine rođena i na brzinu ostvarena ideja o Danima hrvatskoga filma, bili smo iskreno zabrinuti neće li jedna od negativnih posljedica rata biti i potpuno zamiranje hrvatske kinematografije.
Situacija je bila sumorna i bez dobrih izgleda. Naime, Pulski festival prethodnog ljeta nije bio održan zbog ratne prijetnje; na snimanje novih igranih filmova nitko nije ni pomišljao; mnogi su kreativci vojevali na bojišnicama, a publika se uvukla u kuće i s tjeskobom pratila ratna zbivanja preko televizije.
Da bi se savladao osjećaj beznađa, trebalo je pokazati da Hrvatska ima svoje filmove, pa smo nakon kratkih priprema zakazali skromno zamišljenu reviju filmske proizvodnje prethodne godine u svim formatima. Iznad svih optimističkih očekivanja, prepune dvorane – poglavito mladih gledatelja – ohrabrile su filmaše i širu javnost da hrvatski film ipak postoji i da još uvijek može računati na svoju publiku“. (Iz predgovora Kataloga 20. DHF-a, 2011.; Ivo Škrabalo, osnivač DHF-a)
Pred neki dan, samoproglašeno (ali, po svemu sudeći, utjecajno) fantomsko Vijeće DHF-a na konferenciji za novinare obznanjuje kako su “Dani hrvatskog filma vjerojatno najneizvjesniji festival u Hrvatskoj, iako se nikada ne zna hoće li se održati, konsezus filmske zajednice je da ga treba biti”.
Isto tako su slavodobitno obznanili filmu i svijetu da se “Vraćamo u 1991. i 1992. kada su u vrijeme rata Dani hrvatskog filma pokretani, no, kažu, nažalost nema onog entuzijazma i prkosa”.
I tako. Odjednom su Dani, pa još hrvatskog filma “najneizvjesniji“, i odjednom „nema više entuzijazma“ za Dane, pa još i hrvatskog filma? Vijeće nadalje poručuje da „kandidati (za organizaciju) koji su se prijavili na dva natječaja nisu zadovoljili zbog nerealnih financijskih i organizacijskih uvjeta, a kako za treći natječaj nije bilo vremena krenulo se u spašavanje budžeta“.
I tako će se Dani, pa još i hrvatskog filma ove godine zbrdazdolati krajem lipnja (kada je Zagreb, dakle, već dobrano na moru ili gdje već doma) „u kinu Tuškanac, na Ljetnoj pozornici tog kina, u Centru za kulturu Trešnjevka te obližnjem Parku Stara Trešnjevka“. Kome? Bolje ne pitati. A čini se da će se održati, očigledno, tek ako konstelacija sazviježđa bude naklonjena Danima, pa još i hrvatskog filma (sukladno priheftanoj im odrednici o „najneizvjesnijem“ festivalu). Da nije žalosno, slatko bi se nasmijali.
Hrvoje i Milorad: „Nas dva brata oba ratujemo, ne plač’ majko ako poginemo…“
No hrvatski filmofili ne trebaju tugovati. Unatoč svemu, netko s imenom i prezimenom se pobrinuo da ne ostanu zakinuti ni besposleni. Jer u travanjskom, godinama uobičajenom terminu održavanja Dana hrvatskog filma, ove godine građani i gosti Zagreba, filmoljupci i oni ostali moći će uživati u Danima srpskoga filma, i to u dvorani kina Tuškanac.
Naime, u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza i „bratskog“ Filmskog centra Srbije, te u suradnji sa Veleposlanstvom Republike Srbije, Jugoslavenskom kinotekom, i (pazi sad) Srpskim narodnim vijećem (od kud nam je to Vijeće poznato???), od 3. do 7. travnja u zagrebačkom kinu Tuškanac upriličit’ će se Dani srpskog filma.
Bit će tu svega: od prvog srpskog igranog filma “Karađorđe” iz 1911. godine (Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa), preko u Jugoslaviji zabranjivanog „Plastičnog Isusa“, do suvremenog filma koji će završiti sa prikazivanjem “Praktičnog vodiča kroz Beograd sa pevanjem i plakanjem”. Jedino je šteta što selektori nisu uvrstili i srbijanski film „Dezerter“ sa Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi koji je sniman u razrušenom Vukovaru 1992.godine novcem Miloševićeve Radio-televizije Srbije.
No bit’ će tu i predavanja, domjenaka i veselica, jer ipak nije mala stvar najstariji hrvatski filmski festival zamijeniti srpskim i to u centru Zagreba. Srpske novosti, te portali razno-raznih „ljevičarskih“ udruga već danima sa uzbuđenjem najavljuju Dane srpskog filma, a srbijanski mediji donose hvalospjeve nazovi hrvatskih filmskih kritičara poput Nenada Polimca koji u tamošnjim medijima nahvališe istočnu kinematografiju preko svake mjere i ukusa.
Za Hrvatski film ne mora biti novca ali za srpski ….
Da se razumijemo. U Zagrebu godinama postoje manifestacije na kojima se prikazuju izbor čeških, francuskih, mađarskih, indijskih i mnogih drugih filmova. Pa zašto ne bi i srpskih.
No Pupovac i njegova bratija koja smije isprdavati i hrvatske nacionalne simbole (poput himne i grba) i hrvatske političare (od Tuđmana do Željke Markić) a da se to na koncu predstavi kao satira, sada su, eto, uspjeli ono što ni Miloševiću, odnosno Šešelju nije uspjelo. Popit’ će sa svojim zemljacima „kafu na Zrinjevcu“ i uz to će se glasno čuti srpska reč i pesma i to na mjestu i u vrijeme kada su Hrvati imali svoju nacionalnu smotru filmskog stvaralašta. Koja je sada – možda i zbog Milorada, premještena u drugi termin – ako je naravno uopće bude zbog nedostatka novca i zanimanja. Bitno je da za Dane srpskog filma bude svega. Pa ipak smo mi tolerantan narod.
Izvor: dnevno.hr
