Ilija Protuđer: Iza svega stoji opaka memorandumska ideja o jednom jeziku
Samoproglašena Deklaracija o zajedničkom jeziku, prošloga tjedna potpisana u Sarajevu, izazvala je niz kontroverzi i pitanja u javnosti, napose hrvatskoj, čak se aludiralo i na zlokobni Memorandum SANU-a i novoj ugrozi, ako ne Republike Hrvatske kao države, onda hrvatskoga jezika. Kako sve to komentirate?
– Deklaracijom o zajedničkom jeziku hrvatski jezik sada nije izravno ugrožen, ali mu dugoročno nije svejedno. Ta bezimena skupina od dvjestotinjak različitih osoba iz kulturnog, znanstvenog i javnog života BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, nije za podcjenjivanje, posebice što iza nje stoji opaka memorandumska ideja o jednom jeziku za jedan narod sačinjen od svih pripadnika sadašnjih četiriju država. Prema tome taj akt nije samo bezazlen i ništavan, kako se u prvi mah činilo, nego je nastavak prljavih poslova srpskih hegemonista.
Kako bi smirio javnost, premijer Plenković minorizirao je značaj Deklaracije i nije su upustio u širu raspravu, no mnogi su hrvatski političari, naravno i jezikolovci, osudili taj sarajevski pamflet. Koliko je Deklaracija jezični, a koliko politički dokument, jedan oblik nove agresije na Hrvatsku, na što neki upozoravaju?
– Plenković bi bio u pravu da iza Deklaracije o zajedničkom jeziku stoji samo dvjestotinjak potpisnika, ali, nažalost, njih potiče i gura opaka osvajačka srpska politika koja se nikada ne će pomiriti s činjenicom da postoji samostalan hrvatski jezik i samostalna Republika Hrvatska. Naravno, ovo je očito politička inicijativa i nova politička agresija ne samo na hrvatski jezik, nego i na hrvatski narod i njegovu državnu samostalnost.
Upadljiv je i termin obznane Deklaracije, jer se dogodio na pedesetu obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Kako glavni akteri tog čina najčešće se prozivaju srpski pisac Vladimir Arsenijević, ali i hrvatska lingvistica Snježana Kordić?
– Naravno da je sve sračunato i čekala se obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i da to onda puste u javnost, a prije toga su, kako kažu, marljivo radili i istraživali. Dakle, ne skrivaju. Time su htjeli ne samo umanjiti, prema njihovu mišljenju, važnost 50. obljetnice, nego su tim drskim činom htjeli reći da ne odustaju od svojih nakana. Deklaracija o zajedničkom jeziku nije samo sebi svrha, jedan jezik za četiri naroda, kako se to službeno i naglas govori, nego je to podvala u smislu da “jedan narod treba da ima jedan jezik”, a zna se koji. Konačno odredište je provedba memorandumskog plana o velikoj Srbiji s jednim narodom i jednim jezikom, i od čega srpski nacionalisti nikada ne će odustati. Srpski pisac Vladimir Arsenijević, nažalost, nije jedini zagovaratelj i egzekutor, nego iza njega i te sulude ideje stoje gotovo sve relevantne srpske jezične, kulturne i ine institucije.
Što se tiče Snježane Kordić, treba reći kako su Hrvati oduvijek imali svojih Snježana, ne samo od Ilirskoga pokreta i Bečkog književnog sporazuma 1850., zatim preko hrvatskih vukovaca s Tomom Maretićem na čelu, nego i zagovornika istog – jednog jezika u prvoj i drugoj Jugoslaviji te u razdoblju do Domovinskog rata, a sada vidimo da se ne mire ni u samostalnoj i međunarodno priznatoj Hrvatskoj. Istina, imali smo i mnogo pravih boraca, zapravo branitelja hrvatskoga jezika, i njima trebamo biti zahvalni što je hrvatski jezik opstao i što je sad svoj i samostalan, u neovisnoj, slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, usto još i članici Europske unije.
Postoje li uopće temelji, da tako kažemo, za nekakav zajednički jezik, neke osnove, pa da kažemo, eto, donekle svi govore jednako i svi se u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori razumiju, iako “malo” drukčije pišu, imaju drukčiju sintaksu, gramatiku…?
– Ne može se govoriti ni o kakvim zajedničkim osnovama, jer na to ne će pristati ni jedan narod, a najmanje Srbi. Treba ostaviti sva četiri naroda da izgrađuju, normiraju i usustavljuju svoje standardne jezike onako kako oni žele. Dobra standardiziranost svih četiriju jezika samo može pripomoći uspješnijoj komunikaciji među njima, a ne nikakvi nesporazumi i svađe, kako ističu potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku.
Deklaracija kao jugonostalgični čin, zazivanje nekog novog “bratstva i jedinstva” – može li se taj akt i tako tumačiti?
– Može se reći da su neki potpisnici jugonostalgičari i oni to ne skrivaju, što je donekle i razumljivo, njima je lijepo bilo u Jugoslaviji. Među njima je bilo ljudi koji su iskreno doživljavali bratstvo i jedinstvo, ali njih je samo nekoliko na tom popisu od dvjestotinjak. Oni ne razmišljaju da su ubačeni u kolo velikosrpske memorandumske osvajačke politike, i ne samo na jezičnomu polju.
Ustav Republike Hrvatske navodi, kratko i jasno, da je službeni jezik u RH hrvatski. S obzirom na to da je Hrvatska i punopravna članica Europske unije, hrvatski je također i jedan od službenih jezika EU-a. Kad se to sve uzme u obzir, trebaju li nadležna tijela države, napose hrvatska Vlada i Sabor, reagirati odlučnije prema svemu što jest i što konotira sarajevska Deklaracija?
– Treba jasno reći da je u Hrvatskoj potreban zakon o hrvatskomu jeziku s obzirom na to koliko još ima orjunaša, jugonostalgičara, komunista, antihrvata i sličnih skupina, koji ne priznaju ni hrvatski jezik ni hrvatsku državu. Oni su spremni negirati i pljuvati po hrvatskim svetinjama kao što su hrvatski jezik, vjera, domovina, povijest, kultura, tradicijske vrijednosti i drugo, pravdajući se i koristeći našu demokraciju za koju smo se izborili u krvavoj borbi i na dugom trnovitom putu. Oni ne će poštovati nikakva jezična vijeća, odluke, deklaracije ili slične savjetodavne ustanove koje će voditi skrb o hrvatskomu jeziku i njegovoj pravilnoj uporabi. Takvi “priznaju samo sud svoje partije”, ali kada ih se nagazi, onda su manji od makova zrna. Najviša državna tijela – Vlada RH i Hrvatski sabor, moraju donijeti jasnu poruku u odnosu na Deklaraciju o zajedničkom jeziku, kao što je to učinio HAZU, jer u tom prljavom poslu – pamfletu, sudjeluju i njegovi građani.(D.J.)
Dr. sc. Ilija Protuđer, jezikoslovac iz Splita
Izvor: Glas Slavonije
