Kob hercegbosanskih Hrvata
Fra Grga Martić, Zapamćenja (1829.-1878.), Po kazivanju autorovom zabilježio Janko Koharić, Priredio Ferdo Šišić, Nakladom Gjure
Trpinca, Zagreb, 1906.
O fra Grgi Martiću (1822.-1905), uostalom kao i o nekim drugim hrvatskim uglednicima i književnicima, malo se toga znalo. Tu i tamo spominjale su se njegove epske uspješnice „Osvetnici“ i „Posvetnici“, a nakon što je „Osvetnike“ 20-ih godina negativno ocijenio Antun Barac, Martić je sve više padao u zaborav. Čak ni njegovo prozno djelo „Zapamćenja“, prepuno oštroumnih zapažanja, a čiju je i historiografsku i memoarsku vrijednost uočio Ferdo Šišić, nažalost, nije moglo biti od uporabne koristi kasnijim nositeljima hrvatske politike u BiH. Naime, bijes biskupa Strossmayera i njegova dvorskoga povjesničara Franje Račkoga što se sručio na fra Grgu samo zato što je omogućio zakonitom hrvatskom kralju Franji Josipu I. da na temelju hrvatskoga državnog prava na Berlinskom kongresu 1878. Bosnu dobije hrvatski kralj, a ne Srbija, očito se protegnuo sve do u naše dane.
Sličan račun medijskoga i javnoga ostracizma doživjeli su stoljeće kasnije i hercegbosanski Hrvati, neposredno poslije rezultata referenduma 1992. na kojem su upravo oni odlučili da BiH napusti Jugoslaviju i zajedno s Hrvatskom postane neovisna država. Taj se medijski terorizam pojačavao i nakon što se muslimansko političko vodstvo, zbog razdvajanja od drugih muslimana s područja bivše SFRJ, usprotivilo hrvatskim suverenističkim težnjama, što je naposljetku vodilo u muslimansku agresiju na hrvatska područja u BiH. Neki će hrvatski auktori s jugonacionalističkih očišta prigovarati fratrima Bosne Srebrene kako nisu isticali svoje hrvatstvo, što je kritizerima omogućavalo da tu hrvatsku kulturu, a onda i cijelu BiH guraju u naručje Srbiji.
Sadašnja pak bošnjačka strana pokušavat će od fratara stvarati na temelju sličnih velikosrpskih smicalica vlastitu poveznicu sa srednjovjekovnom Bosnom. Zašto pak fratri nisu isticali, osim kad je ponekad bila riječ o jeziku, svoje hrvatstvo? Odgovor je jednostavan! Ponajprije isticanje narodne pripadnosti nije bilo u duhu islama, što je onda branilo i Osmansko Carstvo pa su i označnice, što se koji put javljaju u literaturi, kao na primjer „bosanski turčin“ ili „srb“ bile oznake za vjersku pripadnost – muslimansku i grčko-istočnu, a ne pripadnike etničkih skupina. Naziv pak Hrvat bio je bez političkih posljedaka rezerviran samo za povlaštene pripadnike „poturčenoga“ dijela stanovništva, a uglavnom se odnosio na osmanske uglednike, što se ogleda u cijelom nizu carskih doglavnika i visokih vojnih zapovjednika, ali i književnika.
Podsjećam na pjesnika Mehmeda Erdeljca čija je „Hrvatska pjesma“ (Chırvat Türkisi) ispjevana 1588./89. u petrarkističkom duhu, a napisana je arapskim pismom na hrvatskom jezikom. Sarajlija Hasan Kaimija Zrinović (1625./35. -1691.) u svojoj pak „Pjesmi o osvojenju Kandije“ prijeti Mlečanima zbog rata kojim zaposjedaju bivša osmanska područja i s njih progone „turke“: /Nemojte se kladiti,/ a Hrvate paliti,/ zato ćete platiti,/ zato ćete platiti,/ kad vam ode Kandija/.
Hrvatstvo također nije moglo biti krimen ni u nižim muslimanskim slojevima, koji su ga uglavnom nesvjesno očitovali u vlastitu narodnom pjesništvu, poput na primjer stihova iz 19. stoljeća: /Platno b’jeli rvacka djevojka/ U Krajini l’jepoj begovini,/ Begovini, u Hercegovini…/.
Ta „rvacka djevojka“ bila je sestra Mustaj-bega hercegovačkog. U jednoj ženskoj muslimanskoj pjesmi stihovi pak teku ovako: /Pošetala Arvatova Ajka,/
Pošetala preko Bazerdžana./ /Ona sreta Arvatova Muju./ /Tri puta je njega pobratila:/ Bogom brate Arvatović Mujo/ Naj ti ovu vezenu mahramu,/ Pa je podaj Sarajliji Ibri./ Koliko je na mahrami grana,/ On’liko ga dopanulo rana!…/
Unatoč prijelazu na islam, hrvatstvo se doista zadržavalo i kod običnih ljudi, što pokazuje primjer pjesme kad majka uz kolijevku svom novorođenčetu pjeva: /Majka sina u bešici nina,/ Nini, paji, sine Rvatine,/ Resti majci do konja viteza,/ Do viteza i do bojnog koplja;/ Dušmani ti pod nogama bili/ ko tvom đogi pod nogama klinci!/
Političko pak hrvatstvo, bilo „kršćansko“ bilo „rišćansko“, dakle hrvatstvo neslobodne kršćanske raje povezivano je na državnoj razini s Banskom Hrvatskom, čiji su kraljevi bili Habsburzi, što je odmah značilo optužbu za veleizdaju, progone, mučenja i teške tamnice. Fra Grgo je tu osmansku političku značajku iznimno dobro poznavao, što svjedoče i njegovi zapisi o slučaju fra Ivana Franje Jukića, koji je tragično skončao kao posrednik između Omera-paše Latasa i bana Jelačića. Jukićev kraj pokazuje svu pogibelj političkoga djelovanja u projektu oživotvorenja hrvatske državne neovisnosti na čelu s banom Jelačićem kao hrvatskim kraljem i Latasom kao upraviteljem Bosne. Naime, kad je Bečki dvor doznao za Jelačićeve i Latasove naume obavijestio je Portu, a Jelačića, doduše nije smaknuo kao nekad Petra Zrinskog i Frana Frankopana, nego ga je samo razvlastio. Porta je pak Latasa povukla iz Bosne, a on, da bi se kao svježi „poturčenjak“ iz Hrvatske opravdao, žrtvovao je fratra Jukića.
Martićeva „Zapamćenja“ otkrivaju onu tamnu Bosnu. Naime, dosadašnje interpretacije povijesti, zbog političkih projekcija iskrivile su i samu bit stvarnih događaja. Hrvatska su i bošnjačka historiografija slavile pobune i otpor lokalnih muslimana protiv carskih upravitelja u BiH tvrdeći kako se radi o otporu Turskoj, a ne isključivo obrani vlastitih feudalnih povlastica. Zato su carski veziri i upravitelji prikazivani kao diktatori, krvopije, ubojice i nezasitni pljačkaši. Ne znači da oni i to nisu bili, nu Martić pak svjedoči kako su oni u 19. stoljeću u BiH pokušavali provesti „liberalnije“ carske reforme i omogućiti kakav-takav život obespravljenoj kršćanskoj raji. Kao najnatražniji dio Osmanskoga Carstva bosanski je vilajet ustajao protiv svake reforme pa su upravitelji silom morali provoditi duh vremena, kojeg u Bosni nisu htjeli niti mogli shvatiti. Te su, danas gledajući, bosanske pobune protiv carigradskoga kalifata zapravo jedna
vrsta ranih varijanata ISIL-ovskih revolucija.
Od fra Grge pak doznajemo, ne samo kako u Bosni do 60-ih godina nije bilo Srba nego i o tadašnjem bijednom stanju grčkoistočnoga klera, koji nije znao čak čitati ni novu srpsku ćirilicu. Unatoč tomu, srpska je promičba snažno potpomognuta iz Rusije, što se može vidjeti i u izgradnji sarajevske pravoslavne crkve, tijekom 60-ih godina razvila takvu djelatnost u BiH da je najveći dio „rišćanskoga“ pučanstva uklopila u sklop srpske nacije, što je Rusiji odgovaralo u njezinim strateškim planovima izlaska na toplo more.
Martić je posebno temeljito opisao posljednje dane osmanske Bosne i pohod generala Filipovića na Sarajevo, kojeg će Beč maknuti iz BiH neposredno nakon oslobođenja zemlje od Turaka i stvaranja preduvjeta za njezin miran razvoj. Naime, Bečki je dvor u generalu Filipoviću vidio hrvatsku konkurenciju Dvojnoj Monarhiji, što će njezini predstavnici požaliti tek potkraj 1918. godine. Samo tada će svima biti kasno. Prije toga, na primanju bosanskoga izaslanstva u Pešti, neposredno poslije Filipovićeva ulaska u Bosnu, austrijski car i hrvatski kralj Franjo Josip, prišavši begu Jusufu Filipoviću upita ga: „A jesi li štogod u rodu s mojim generalom Filipovićem?“ „Jesam gospodaru“ – odgovori beg. „Pa kako je to bilo?“ – priupita opet kralj, a beg će mu na to: „Zeman bio pa nas rastavio, zeman došo pa nas sastavio!”
Fra Grgo se nadao kako će BiH biti priključena drugim hrvatskim zemljama pa kad je s izaslanstvom bio u Beču, pohodi on tamo Mihovila Pavlinovića. Miho mu u adresu što ju je nosio caru umetne još nekoliko riječi o hrvatstvu Bosne, nu, po fra Grginu svjedočenju, činovnici su Bečkoga dvora sve te riječi o hrvatstvu prebrisali. Martićeva „Zapamćenja“ nisu samo svjedoci svoga vremena, nego nažalost mnoge stvari na koje je fra Grga upozoravao i danas kao jedna vrsta kobi lebde nad hrvatskim narodom u BiH. Vjerojatno će tako lebdjeti sve dok Hrvati, kao Srbi i Bošnjaci, ne izbore za se teritorijalnu i institucionalnu autonomiju.
Trpimir Kovač/Hrvatsko slovo
