Ova vlast, za razliku od Milanovića, rješava problem koji im je eksplodirao u lice
Mnogi su predviđali da će proljeće ove godine biti obilježeno neizdrživom napetošću u aktualnoj administraciji i žestokim sukobima koalicijskih partnera. Naime, HDZ i Most ne idu zajedno na lokalne izbore, nego si međusobno konkuriraju.
Most brani neke svoje utvrde, koje je u protekle četiri godine preuzeo uglavnom od HDZ-a, a HDZ mu je pritom ključni konkurent, ali nastoji i proširiti svoj utjecaj u općinama, gradovima, ali i županijama, uglavnom u HDZ-ovim tradicionalnim utvrdama.
Nitko, pritom, prije nekoliko mjeseci nije predviđao da će upravo u ovo vrijeme, praktički neposredno prije lokalnih izbora, izvršnoj vlasti u lice eksplodirati problem koji se stvarao godinama, a koji je u prethodnih nekoliko godina postao izrazito opasan za ekonomski suverenitet Hrvatske – problem Agrokor.
Prezaduženost te korporacije njeno je obilježje već godinama, a ona je nekoliko posljednjih godina opasno izložena utjecaju ruskih državnih banaka kao velikih kreditora.
Iako je dio javnosti pokušao na novi izazov reagirati starim sredstvima – ideološkom borbom – aktualna administracija nije pristala na ponavljanje obrasca koji se u Hrvatskoj ustalio tijekom mandata administracije Zorana Milanovića.
Naime, iako je lansirana priča o tome kako je za krizu u Agrokoru kriva vanjska politika sadašnje administracije, jer da je premijer Plenković nepotrebno provocirao Rusiju posjetom Ukrajini, na godišnjicu proeuropske revolucije na Majdanu, te izjavom kako Hrvatska Krim smatra neupitno dijelom Ukrajine.
Niti jednom se, otkako je ova “optužba” objavljena, u javnosti nije pojavio odgovor s pitanjem o tome u kojem je to razdoblju Agrokor bio izložen utjecaju ruskih državnih banaka i što su izvršna i monetarna vlast u tom trenutku radile da se spriječi pokušaj Putinova režima da Hrvatsku dovede u vazalni položaj, koristeći se slabošću ključne kompanije u hrvatskoj prehrambenoj industriji i najvećega trgovačkog lanca.
Umjesto “plakanja za prolivenim mlijekom“, aktualna je administracija osmislila mjere koje omogućuju da hrvatska država upravlja nastalim rizikom. Zakonom, koji se na svaki način nastoji dovesti u pitanje, od tvrdnji da se njime pogoduje pojedincu, do toga da se njime ograničavaju gospodarske i poduzetničke slobode, uvjeti, u kojima se odvija kriza najvećega hrvatskog koncerna, temeljito su izmijenjeni.
Spriječena je primjena modela predstečajne nagodbe, osmišljenoga za mandata Milanovićeve vlade, kojim su bile stvorene pretpostavke da ruske državne banke pokušaju svoj kredite, plasirane Agrokoru, pretvoriti u vlasnički udio, a da kompaniju konsolidiraju predstečajnom nagodbom na račun hrvatskih dobavljača koncerna, i to otpisom najvećeg dijela njihovih potraživanja.
Usvajanjem Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku Vlada je kreirala oruđe za upravljanje krizom. Protivno očekivanju, obje su stranke, partnerice u Vladi, poduprle zakon, a sve što bi se moglo opisati kao “sukob” svodi se na nešto “tvrđu” retoriku Mostovih predstavnika, prije svega, njihova predsjednika Bože Petrova, osobno prema Ivici Todoriću.
Razlika, o kojoj je riječ, tek je pokazatelj različitih političkih taktika. Nekome u HDZ-u možda nije najbolje leglo što tvrđom retorikom Most pred izbore skuplja političke poene, ali valja reći da je njegova otvorena skepsa prema ekonomskom modelu, što ga je provodio Ivica Todorić, pa i prema njemu osobno, “starijeg datuma” i da je više puta bila politički naglašena, na primjer, kolektivnim stranačkim gledanjem filma “Gazda”.
Riječ je, dakle, tek o taktičkim, a ne o strateškim razlikama između dviju stranaka-partnerica, jer Most misli da bi bilo oportuno da Državno odvjetništvo započne kazneni progon Todorića, de facto zbog ugrožavanja ekonomskog suvereniteta i gospodarske stabilnosti Republike Hrvatske, praktički odmah, a HDZ-ovi ministri koncentrirani su na kontrolu i ograničavanje počinjene štete, i misle kako sada treba konsolidirati sustav, zaštititi nacionalnu ekonomiju od opasnosti neprijateljskog utjecaja, i osigurati nastavak održivog poslovanja.
Pritom su im prioriteti zaštita, prije svega, malih i najranjivijih, kojima je, bez njihove krivnje, opstanak doveden u opasnost. Sukladno tradiciji suvremenoga državnog intervencionizma cijelim se procesom ponajprije štite mali i ranjivi, a očito je i kako o tome postoji konsenzus partnera.
Čini se da konsenzus postoji i o srednjoročnoj strategiji restrukturiranja Agrokora, i to na taj način da se kompanija podijeli u više manjih, održivih cjelina, da se osigura utjecaj nacionalne ekonomije na najveći dio sustava, da se spase distribucijski kanali za domaću poljoprivredu i prehrambenu industriju, ali i kanali izvoza hrvatskih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u susjedne države.
Osim koalicijskih partnera, o tome se slažu i ključni socijalni partneri. Javnost je, doduše, pod utjecajem zagovornika interesa onih koji su ovim zakonom ugroženi, a koji su očekivali da im je upravo u Hrvatskoj “dobro krenulo”. Očito je da i Vlada, ali i nova uprava Agrokora, moraju osmisliti strategiju javnog zagovaranja svojih planova i svoje politike, ali pritom se situacija ne čini lošom. Može je pretpostaviti da bi, uz sustavno objašnjavanje situacije, dominantni dio javnosti mogao poduprijeti vladinu politiku u slučaju krize u Agrokoru.
Činjenica da je pred lokalne izbore “ideološka borba” ipak odgurnuta na društvenu marginu, a da su društvene napetosti daleko manje nego što se očekivalo, unatoč relativno nepovoljnim okolnostima za to, govori nam, da se Hrvatska u proteklih nekoliko mjeseci doista počela mijenjati na bolje, iako dijelovi političke elite kao da toga nisu svjesni.
Činjenica da, u uvjetima ozbiljne izloženosti napadu na državni ekonomski suverenitet, Vlada uspijeva smanjivati društvene napetosti, govori nam da bi Hrvatska uskoro mogla biti spremna na novi društveni konsenzus – na novo postizanje suglasnosti o ključnim društvenim ciljevima.
Naime, osim aktualnog napada na ekonomski suverenitet Hrvatske, potresa nas i napetost na onim granicama za koje smo mislili da su na putu nestajanja – na unutarnjoj granici prema članicama EU, preciznije prema Sloveniji. Posve je izvjesno kamo bi prije godinu i nešto dana ova napetost odvela – Milanoviću kao premijeru to bi bio povod da započne sukob sam protiv svih unutar EU, da se počne razmetati svojim anti-euroinstitucionalizmom, te da svoj domaći položaj pokuša izgrađivati na žestokom suprotstavljanju zajedničkim europskim politikama.
Aktualna je administracija, srećom, proeuropska, pa zato problem nastoji riješiti ili barem ublažiti institucionalno, kompromisom s Europskom komisijom i zemljama članicama. Međutim, ova kriza može biti motivacija za prevladavanje problema što ga je ova administracija naslijedila. Neodgovornom politikom Milanovićeva administracija snizila je Hrvatskoj i “europski rejting”, i to na razinu na koju je dovela i kreditni rejting države.
Kriza na granici pokazuje kako je za Hrvatsku članstvo u Schengenskom ugovoru od ključnoga značenja, a da bi se ono postiglo potrebno je pokazati da je Milanović bio samo loša epizoda, a da je Hrvatska kredibilna država članica Unije, koja će se odgovorno odnositi prema vanjskim granicama europskoga zajedničkog prostora.
Novi konsenzus mogao bi obuhvatiti i drugi ključan cilj – pristupanje Monetarnoj uniji. Ostvarivanjem tog cilja zaštita ekonomskog prostora od udara kakav je bio onaj na Agrokor bila bi lakše ostvariva, a i očuvanje nacionalne kontrole nad elementima negdašnjeg prehrambeno-trgovačkog koncerna bila bi lakše izvediva, jednostavno zato što bi već samo članstvo u Monetarnoj uniji osiguralo bolji državni kreditni rejting, a time bi se povećao manevarski prostor vođenja ekonomske politike.
Već činjenica da skori lokalni izbori ne predstavljaju ozbiljnu kočnicu za razmišljanje o novom konsenzusu, te da se, unatoč povremenim folklornim udaljavanjima, partneri u administraciji nisu podijelili govori o tome da Hrvatska postepeno uspostavlja političku zrelost.
Autor: Davor Gjenero/direktno.hr
