Preduvjeti za graničnu liniju Rijeka-Karlovac-Virovitica
Sve počinje od kulture, koja je, uz jezik, upravo ono što veže jedan narod. Zbog centralizacije, sve se, što je spomena vrijedno u kulturi, nalazi u Zagrebu, dok je ostatak Hrvatske u kulturnom smislu periferija, od Osijeka do Dubrovnika.
I dok je kultura tih “perifernih” gradova, od Slavonskog Broda do Zadra i Šibenika usmjerena k očuvanju i promicanju regionalnih i lokalnih (hrvatskih) tema, formalno hrvatska Rijeka promiče “regijonske” teme, o bratstvu i jedinstvu, s čestim, ako ne i dominantnim uplivom nepostojeće jugoslavenske iliti srbijanske kulture.
U riječkom “Art kinu” je izveden film “Neželjena baština”, redateljice Irene Škorić, na internetskoj stranici opisan ovako: “Od 1945. do 1990. godine izgrađeno je na tisuće spomenika narodnooslobodilačkoj borbi po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Mnogi od njih bili su vrlo visoke umjetničke vrijednosti. Umjetničkim su izričajem afirmirali antifašizam i čuvali sjećanje na važne ljude i događaje iz II. svjetskog rata. U Hrvatskoj je od 1990-ih srušena i devastirana polovica, oko tri tisuće. Nažalost, među njima su i spomenici najviše umjetničke vrijednosti. Na mjestima gdje su nekada ponosno stajali, danas su ruševine, uspomena na zanemarenu i neželjenu kulturnu i političku baštinu. Film govori o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad, ali i o društvu koje se odreklo svoje povijesti i vrijedne umjetnosti.“ Glazbu za film je skladao Ivo Josipović, koji je svojim dolaskom uveličao premijeru filma i „antifašističko“ ozračje u publici.
Pristupi li internetskim stranicama riječkih muzeja neki stranac, ni Bog ga ne bi uvjerio da se Jugoslavija raspala i da više ne postoji. Evo nekih „izložbi“ iz programa u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti – Das Kapital/Die Kunst, Marijana Molnara: „Izložba Marijana Molnara sastoji se od tri dijela – videodokumentacije performansa Marx – Bakunjin iz 1980., ambijentalne instalacije koja je kontekst dvadesetminutnog performansa Das Kapital/Die Kunst te performansa Ljubljeni Marx koji postaje happeningom“. Nedavno je postavljena izložba “Tihi krik: Cijelu priču mogu ti tek šapnuti na uho“, iz Kulturnog centra Beograd. Tu je i izložba zanimljivog imena „Tvoja zemlja ne postoji“ koja se „može shvatiti kao naznaka da ne postoji zemlja kakvu želimo, možda zato što općenito ne vjerujemo u države i njihove granice, i ne prihvaćamo se s njima identificirati više nego što nas na to obvezuje zakonska regulativa.“ Ima i soroševske propagande „Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija“.
U „Filodrammatici“ na riječkom Korzu izložbu ima Vuk Ćosić, inače ključan čovjek glede projekta Europska prijestolnica kulture, koji je uz Dragu Roksandića i Dejana Jovića, zaslužan za što je „Reka“ postala „prestolnica srpske, bre, kulture“.
U Muzeju grada Rijeke je prošle godine bila prilika pogledati izložbu: „(R)evolucija u Muzeju Grada Rijeke“: „Ova izložba nema pretenzije da bude (?!) sveobuhvatna i potpuna, ponajprije nastoji potaknuti zanimanje za ideološke aspekte vremena kojim se i dandanas mnogo više bavimo u kontekstu uzajamno oštro suprotstavljenih ideologija negoli povjesničarski trezveno i ozbiljno… Od svega je najvažnije da je, iako uzdrman, Muzej preživio revoluciju 1991. (???) i danas je stabilan i suvremen muzej koji prikuplja građu što svjedoči o novijoj povijesti grada Rijeke te ostvaruje zapažene izložbe, kataloge i monografije.“
Nejasno je po kojoj je liniji je u Pomorskom i povijesnom muzeju hrvatskog primorja ugostio izložbu „Povratak na mjesec“ iz beogradskog „Muzeja istorije Jugoslavije“. Za tu izložbu je ključan bio Svetozar Nilović, te štićenica spomenutog Drage Roksandića, ravnateljica pomorskog muzeja Tea Perinčić, za koju se ne zna zašto je nekoliko puta putovala u Beograd dogovarati tu izložbu.
No, trebamo li se čuditi, nepostojećoj jugoslavensko-srpskoj kulturi Rijeke, kad riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar, inače bivši član vulgarnog glazbenog sastava „Let 3“, često odlazi u Beograd „posetiti“ svoju „devojku“, inače kćer pravoslavnog svećenika, a kako se šuška po kuloarima, putovanja su na teret gradskog proračuna.
Čini se da sve ovo priprema za skup koji će se održati listopadu pod radnim imenom „Srbi u Rijeci“, gdje će se zaključiti da je „Reka oduvek srpska“, i time se zapravo „pomeriti“ granica Srbije na Rijeka-Karlovac-Virovitica. Inače, taj je skup, po nejasnoj liniji, potaknuo Filozofski fakultet u Rijeci, a za organizaciju se brine Primorsko-goranska županija na čelu sa Zlatkom Komadinom. Nakon svega ovoga, možemo li uopće zamjerati Srbima što smatraju Rijeku svojim gradom?
F. Perić/hrsvijet.net
