Pročitajte kako su se donosile presude nakon II. svjetskog rata u ime Tita i partije

Subota, 1 travanj 2017 7:00
Written by: milanN
1 Reply

DA SE NE ZABORAVI – U zadnje vrijeme ponovno se vraćamo u prošlost. I to ne bez razloga, bez obzira što neki tvrde – okrenimo se budućnosti! Naime, evo jednog „malog“ priloga (dokumentiranog!) kako se i na koji način sudilo nakon završetka II. svjetskog rata!

Kad ovo pročitate jedino što možete reći – pametnome dosta!

Naime, Vojni sud II. Jugoslavenske armije u Zagrebu rješenjem od 7. srpnja 1945. piše:

„U ime naroda Jugoslavije!“

„Na svom „zasjedanju održanom 6. jula 1945. g. preispitujući presude Vojnog suda Vojne oblasti za Dalmaciju, vijeća kod Komande područja Južne Dalmacije“ donosi rješenje:

„Odobravaju se: a. presuda SUD br. 145/45 od 9. juna 1945. g. kojom Domazet Filip prosuđen na kaznu doživotne robije,

n e o d o b r a v a s e:

nego se Domazet Filip, kažnjava na kaznu smrti strijeljanjem!“

I sa slijedi ono najzanimljivije – „obrazloženje“, koje je napisano u jednoj jedinoj rečenici, a ona glasi:

„ZA DOMAZET FILIPA, BOLJE ODGOVARA KAZNA SMRTI!“ (podvukao a.)

To i ništa više! Eto, tako su sudili partizansko-komunistički suci godinama (!) nakon II. svjetskog rata. Tada nije trebalo posebno obrazlagati presude, jer je sve bilo po zakonu maršala Tita, po čijem se krvavom imenu na žalost još i danas naziva najljepši trg u Zagrebu!

Međutim, 1989. godine „nitko“ nije mogao biti sudac a još manje državni odvjetnik, ako mu Osnovna organizacija SK u kojoj je djelovao nije dala pismenu „karakteristiku“ da je u doba komunizma svim srcem, objektivno i strogo, obavljao sve zadaće koje je pred njim postavila Titova partija i jednopartijski režim, koji je djelovao i po onoj Milanovićevoj „mi ili oni“, odnosno jesi li za nas ili protiv!

Bilo bi dobro da se javno objavi tko su suci ili državni odvjetnici koji su svoj posao obavljali i u vrijeme komunizma (stvaranjem hrvatske države samo su – svaka čast iznimkama – preokrenuli kapu), a tko su bili njihovi roditelji, jesu li neka od njihovih djeca samo nastavili tamo „gdje je tata stao“?

I na kraju, neka nam netko iz hrvatskog pravosuđa objasni kako su se i na koji način (po zakonu!) mogla donositi ovakva „obrazloženja“ (na tisuće!) i kako je moguće da suci ni onda ni danas za svoje možebitne i katastrofalne postupke ne odgovaraju nikome – do smrti!