U Sloveniji se mnogo otvorenije, bez moralne devijacije struke zapele u slijepu ideološku ulicu, s mnogo širim znanstvenim uvidom, ali i medijskim odjekom prate žrtve poraća kao što je, među ostalim, razvidno i u istraživanjima profesorice novije povijesti na Mariborskom sveučilištu, dr. Jere Vodušek Starič koja u svojoj knjizi ‘Kako su komunisti došli na vlast 1944.-1946.’, donosi značajne komparacije i različite podatke povjesničara koji dokazuju da se istina o broju ubijenih u poraću, zapravo – ne zna

Komunističke žrtve su Sizifov kamen smutnje suvremene hrvatske povijesti, ne samo zbog pedeset godina šutnje i sustavnog zataškavanja masovnih zločina i grobnica u kojima je otkriven i velik broj civila, žena i djece, već i zbog većine katedri za suvremenu povijest, koje i dalje, po starim ideološkim obrascima, onemogućavaju znanstveni uvid u povijesnu cjelinu, čime ukidaju smisao objektivnog istraživanja, ali i vlastiti smisao i kredibilitet.

Međutim, sve više otkrivenih masovnih stratišta u Sloveniji i Hrvatskoj, nameću veća i značajnija istraživanja, pa je za očekivati da će, osim nekolicine povjesničara s Instituta za suvremenu povijest koji se među rijetkima bave ovom tematikom, značajnije rezultate donijeti i Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

U Sloveniji se mnogo otvorenije, bez moralne devijacije struke zapele u slijepu ideološku ulicu, s mnogo širim znanstvenim uvidom, ali i medijskim uvidom, prate žrtve poraća, kao što je među ostalim razvidno i u istraživanjima profesorice novije povijesti na Mariborskom sveučilištu, dr. Jere Vodušek Starič, koja u svojoj knjizi „Kako su komunisti došli na vlast 1944.-1946.“ donosi značajne komparacije i različite podatke povjesničara koji dokazuju da se istina o broju ubijenih u poraću, zapravo – ne zna, pogotovo što se stalnim otkrićem novih stratišta, povećava broj žrtava.

Dugačke kolone prema granici

Kako među ostalim navodi slovenska povjesničarka, preuzimanje vlasti Jugoslavenske armije u Koruškoj, bilo je vrlo otežano problemom golemog mnoštva u povlačenju, sastavljenog od njemačkih vojnih snaga, raznih vojnih jedinica s teritorija Jugoslavije i civilnih izbjeglica. Iz Ljubljane, gdje je bila najveća koncentracija slovenskih domobrana, prognanika i izbjeglica s oslobođenog teritorija, u subotu, 5. svibnja, započeo je bijeg kolona domobrana i civila prema sjeveru.

Jedan je očevidac svjedočio: „Predvečer (u subotu, 5. svibnja) je započeo paničan bijeg iz grada. Nastavio se sutradan, u nedjelju, pa i u ponedjeljak. Kolone domobrana bile su isprekidane kolonama civilnog stanovništva sa stočnim zapregama. Mimo njih projurili bi automobili s domobranskim čelnicima. Bile su to tužne scene, osobito pogled na seljake iz Dolenjske. Mnogi su se dali u bijeg jer su bili svjesni svoje suradnje s okupatorom, dakle, izdaje, drugi su bili zavedeni bezočnom propagandom, treći su napustili dom zbog opće psihoze stvorene u tada prevladavajućoj atmosferi. Mnogi od njih su se vratili odmah, već prvih dana“. Slično je bilo u Zagrebu, odakle su se prema granici počele povlačiti dugačke kolone ustaško-domobranske vojske i civila.

Procjenjuje se da je slovenskih civilnih izbjeglica bilo oko 10.000, a o broju hrvatskih civila u bijegu podaci su različiti. Prema izvještajima Treće armije, bilo ih je 20.000, a prema Britancima, zajedno s vojnim jedinicama, oko 600.000. Duge kolone su se sljedećih dana kretale preko Gorenjske (tim putem je išlo oko 17.000 slovenskih domobrana, ljotićevaca, ustaša, četnika, civila s obiteljima, među njima i slovenskih Nijemaca) i Štajerske, a najveći dio savinjsko-mislinjskom i dravskom dolinom.

Istodobno su se prema Koruškoj počele kretati jedinice JA, kojima je Tito 2. svibnja zapovjedio da idu brzo naprijed, te zauzmu Klagenfurt i ostale „naše“ krajeve, budući da se Nijemci predaju Angloamerikancima. U 4. armiji je u tu svrhu formiran brzi motorizirani kombinirani odred pod neposrednim zapovjedništvom štaba 4. armije.

Otvoren prolaz prema Klagenfurtu

Odred je 8. svibnja bio u Kranjskoj Gori, a sutradan dijelom već u Klagenfurtu. Dio odreda je u Jesenicama, 11. i 12. svibnja razoružao 4600 vojnika i 237 časnika, a drugi dio u Klagenfurtu 5200 vojnika i časnika. Odred je zaposjeo područje zapadne Koruške južno od Drave, a sjeverno od rijeke bile su obje vojske – jugoslavenska i britanska. Četvrta armija poslala je prema sjeveru i 29. diviziju, koja je 12. svibnja stigla do Ljubelja, te do 16. svibnja čistila teren na području Jesenice – Radovljica. Zarobila je 5709 Nijemaca i slovenskih domobrana, predala ih Slovencima i otišla kući.

Gotovo istodobno s dolaskom jedinica JA, iz Ljubljane je pobjegao u Klagenfurt dr. France Bajlec, predstavnik Narodnog odbora. On je 9. svibnja informirao Britance o politici Narodnog odbora i zamolio ih da uzmu izbjeglice pod svoju zaštitu, kako ne bi došlo do pokolja. Britanci mu nisu dali službeni odgovor, a privatno su mu savjetovali da se postrojbe same probiju preko dravskog mosta. To su 10. svibnja i učinile, iako su u međuvremenu most već zauzele jedinice JA. Kasnije je dr. Jože Basaj, predsjednik NO-a, u pismu Kreku, opisao put u Korušku: kako su kod Ferlacha (Borovlje) 11. svibnja naišli na jedinice JA, sukobili se s njima i otvorili sebi prolaz prema Klagenfurtu. Došavši u Klagenfurt, zapovjednici Slovenske narodne vojske (SNV), Franc Krener i Marko Kranjc, otišli su na pregovore s Britancima i dobili jamstva da će imati englesku zaštitu. Basaj ne piše da su se slovenski domobrani pripremali za sukob između JA i Britanaca, kao što neki tvrde.

Britanci su, međutim, izvijestili da su im se slovenske domobranske jedinice 12. svibnja formalno predale. U skladu s uputama savezničke armije, 6. oklopna divizija ih je razoružala i smjestila u Viktringu (Vetrinj) – ukupno je bilo 17.000 Slovenaca i 2400 Srba, od kojih su 6000 bili civili. U izvještaju od 19. svibnja, već je stajalo i to da će Slovence i njihove civilne pristaše, vjerojatno, vratiti Titu. Za četnike je u uputama cijelo to vrijeme vrijedilo stajalište saveznika da ih se ne vraća, nego seli u Italiju, gdje ih je već bio priličan broj, pošto su se tamo povlačili još prije ulaska 4. armije u Trst.

Ralph S. Stevenson, britanski veleposlanik u Beogradu, podnio je 12. svibnja zahtjev britanske Vlade, da se jedinice JA, u skladu sa stajalištem moskovske deklaracije o obnovi slobodne i neovisne Austrije, povuku na predratnu jugoslavensko-austrijsku granicu. Tito je odmah sutradan protestirao što se jednoj saveznici, kao što je Jugoslavija, ne dopušta da goni neprijatelja i zauzme dio neprijateljeva teritorija. Navodeći da mu je sovjetska Vlada već dopustila da zauzme dio njezine okupacijske zone u Austriji, Tito je u svom prosvjedu izrazio nadu da će mu i Britanci dopustiti da ostane na zauzetom području.

Stanovništvo Koruške u strahu

Napetost se u Koruškoj povećavala i zbog civilne vlasti. Jugoslaveni su, naime, osnivali i podržavali svoje organe vlasti, dok su Britanci favorizirali one postojeće, austrijske. Britanci su javljali da su u Klagenfurtu, Villachu i Voelkermarktu (Velikovcu), Jugoslaveni otvorili svoje urede, proglasili da je Korušku oslobodila JA i govorili da tamo kane i ostati. Započeli su rekvizicijama i pljenidbama, a Britanci su doznali i za nekoliko otmica. Stanovništvo je bilo u strahu.

General Charles Keightley, vođa britanske vojne uprave u Koruškoj, počeo je o tome slati pritužbe svojim nadređenima, tražeći dopuštenje da na neobuzdane Jugoslavene otvara vatru. To se događalo baš u vrijeme tršćanske krize. Zbog tog zahtjeva, Macmillan je 13. svibnja doletio iz Italije u Korušku i konstatirao da Jugoslaveni svojataju, ako ne baš cijelu Korušku, onda jedan njen dio, da u nju dopremaju poprilične vojne snage i da postupaju kao i u Julijskoj krajini.

Drugoj su strani dotle stizale direktive iz Beograda. Kardelj je 13. svibnja naredio Kidriču da se iz zaposjednutih gradova odmah započne izvlačiti u Jugoslaviju sav ratni plijen, tj. strojevi i oprema. Već sutradan Kardelj je upozorio da će se Koruška morati napustiti, pa da zato treba što bolje organizirati austrijsku OF i NOO-e, poslati u Korušku što više političkog kadra, osobito iz redova koruških Slovenaca, povezati se s austrijskim komunistima i naći najprimjerenije oblike rada koje će Englezi biti prisiljeni priznati.

Kidrič je Kardeljevu naredbu proslijedio Matiji Maležiču (zamjeniku načelnika u načelništvu Ozne za Sloveniju), koji je 14. svibnja stigao iz Celovca radi podnošenja izvještaja Ivanu Mačeku Matiji. Maležič je s Vidom Tomšič, Lojzom Udeom i Vladimirom Krivicem od 12. svibnja bio u Koruškoj radi organiziranja narodne vlasti. Dobio je uputu da se u pokrajinski NOO uključi što više Austrijanaca, da u gradovima budu čak u većini, da se organizira austrijska KP, da se potiče suradnja između Austrijanaca i Slovenaca, te da se vrši pritisak na Engleze. Svjestan skorog povlačenja iz Koruške, Kardelj je naredio da se evakuira industrija i ostali plijen, te da se svi oni koji će ostati ondje, deklariraju kao – koruški Slovenci.

Ustaško-domobranske jedinice su 7. svibnja, poslije Nijemaca, napustile Zagreb i krenule prema sjeveru. Tito i generalštab odmah su zapovjedili štabovima 1., 2. i 3. armije, te glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske, da najhitnije spriječe da se te „bande“, s kojima su bili i Ante Pavelić, Vladko Maček, hrvatska Vlada i mnogobrojni zločinci, probiju preko Dravograda i predaju Britancima.

Različite brojke o zarobljenima

U Zagrebu je 11. svibnja održano savjetovanje zapovjednika 1., 2. i 3. armije s predstavnikom generalštaba JA o toku te operacije, međutim, zaključci nisu poznati. Naredbe podređenim jedinicama svjedoče da je postojao dogovor o sudbini ustaško-domobranske vojske. U zapovijedi 17. i 51. diviziji stajalo je, na primjer, „da se te (ustaške) jedinice žele probiti preko Dravograda i izbjeći predaju JA – prema tome naš zadatak je: Prepriječiti put ustaškim razbojnicima i uništiti ih“.

Tijek borbi koje su se do 15. svibnja vodile oko Dravograda uglavnom je poznat. Manje se zna o brojnosti i sudbini zarobljene ustaško- domobranske vojske. Već 13. svibnja, štab 16. divizije izdao je naredbu da se svi ratni zarobljenici moraju odvesti u Zagreb, te je za tu svrhu šefu Ozne 3. armije, Vladi Kovačeviću stavio na raspolaganje jednu brigadu. Tito je 14. svibnja zapovjedio svim četirima armijama da sve ratne zarobljenike izruče glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske, a svima njima zajedno da odlučno spriječe da pojedinci, organi ili jedinice ubijaju ratne zarobljenike.

Štab 3. armije je 16. svibnja izvijestio Generalštab da su u sukobima ubili 25.000 i zarobili 120.000 ljudi. Završni izvještaj 3. armije, od 24. svibnja, pak, kaže da imaju 130.000 zarobljenika: 40.000 Nijemaca, 10.000 četnika i 80.000 pripadnika ustaško-domobranskih jedinica. Međutim, konačni broj zarobljenih i poginulih u tim borbama, ne može se pouzdano utvrditi iz onoga što je objavljeno, budući da svi vojni izvještaji nakon službenog kraja rata, tj. nakon 15. svibnja, nisu dostupni.

Prema posljednjim izvještajima, 51. divizija je 15. svibnja zarobila 100.000 ustaša i četnika (po drugom izvještaju 50.000), 16. divizija – 25.726, 14. divizija je do 15. svibnja zarobila ukupno 49.650, a još prije joj se predalo gotovo 30.000 pripadnika tih jedinica. Već iz ovih podataka, ističe autorica, očito je da se brojke ne slažu sa spomenutim završnim izvještajem 3. armije. Britanci, pak, izvješćavaju da im se nakon 15. svibnja na Bleiburškom polju predalo (ili pokušalo predati) 200.000 ljudi. Poznato je, također, da su se hrvatske jedinice počele masovno predavati tek nakon 15. svibnja.

Britanci prihvatili ustašku ponudu

Ne slažu se ni brojke koje navode sudionici tih zbivanja i vojni povjesničari. Prema verziji Mateja Dolničara, u završnim je borbama bilo zarobljeno 120.150 kvislinških vojnika, a 100.000 ih je poginulo. Zbroj Dolničarovih brojki podudara se s brojem na početku završnih operacija – 230.000, od kojih je nekoliko tisuća poginulo ili bilo zarobljenih već prije14. svibnja. Drukčija je verzija Milana Baste, Srbina iz Like, tada komesara 51. divizije, koji govori o samo 120.000 Pavelićevih vojnika. Od njih je 5000 poginulo, 3000 prebjeglo Britancima, a ostali su zarobljeni i 97 posto njih ubrzo pušteni kućama, tvrdi Basta, negirajući postojanje bilo kakve „Bleiburške tragedije“. O sudbini zarobljenih civila izvještaji ne govore.

Britanske su vojne vlasti procjenjivale da im se s juga približava duga kolona od 600.000 pripadnika njemačkih i domobransko-ustaških jedinica i civila. Keightley je odmah javio nadređenima da će toliko mnoštvo stvoriti situaciju kojom se ne može vladati. Britanci su već imali u Austriji 400.000 još nerazoružanih njemačkih ratnih zarobljenika. Zato je general Brian Robertson, nakon što se posavjetovao sa savezničkim štabom u Caserti, 14. svibnja izdao uputu 8. armiji (nadređenoj 5. korpusu generala Keightleya), da sve Ruse treba izručiti sovjetskim snagama, a sve zarobljenike jugoslavenskih nacionalnosti, koji su služili u njemačkoj vojsci, treba izručiti jugoslavenskim snagama. Sutradan je kod Bleiburga došlo do poznatih razgovora britanskog generala T. P. Scotta, Milana Baste i ustaških predstavnika, kada su Britanci odbili prihvatiti ustašku ponudu o predaji 200.000 Hrvata.

Prema brzojavu od 19. svibnja s mjesta događaja, Titu se kod Bleiburga predalo 235.000 hrvatskih vojnika, dok već spomenuti izvještaji od 15. i 17. svibnja govore o približno 200.000 Hrvata koji su se predali JA. Jedino Cowgillov izvještaj objašnjava Dolničarov navod o 100.000 poginulih prilikom predaje. Čim su razoružali Hrvate, nakon predaje je uslijedio masakr muškaraca, žena i djece kod Bleiburga… Bio je to samo prvi od mnogih pokolja Hrvata koji su pali u partizanske ruke. Nastavili su se sljedećih tjedana i mjeseci u mnogim krajevima sjeverne Jugoslavije.

Preostali zarobljenici – spomenutih 120.150, koje navodi Dolničar prema službenim podacima iz 1949. – koncentrirani su u Mariboru i Celju. Dio njih je 51. divizija dopratila obalom Drave, pored Dravograda, u Maribor, a dio se, praćen slovenskim postrojbama, vraćao preko Jezerskog.

Svjesni zlokobnog trenutka…

Britanci su ustaško-domobransku vojsku gotovo svugdje pripremili na predaju, tako što su među vojnicima stvorili dojam da će ih transportirati u Italiju. Prisjećajući se toga, ustaški kapetan Ivo Rojnica kaže kako im je bilo rečeno da će ih odvesti u Italiju, a zatim su ih razoružali, ukrcali na kamione, odvezli prema jugu i ostavili ih u uvjerenju da neće biti izručeni. Sutradan su ih preuzeli partizani, ali i tada je većina mislila da se ništa loše neće dogoditi, jer rat je završen. Oni, pak, koji su bili svjesni zlokobnog trenutka (oficiri, većinom ustaše, za razliku od vojnika, domobrana), pokušavali su umaknuti toj sudbini – jedni samoubojstvima, drugi bijegom.

Jugoslavenski izvori i literatura, doduše, svjedoče o kretanju dugačke kolone hrvatskih ratnih zarobljenika prema Mariboru i o manjim okršajima koji su trajali do 21. svibnja. Više informacija o tome, međutim, nema. Znamo tek da im je Basta obećao postupanje u skladu s međunarodnim konvencijama. O daljoj sudbini te vojske govore nam tek svjedočenja pojedinaca koji su u raznim fazama umakli iz tih kolona i dospjeli u emigraciju, a u posljednje vrijeme o tome svjedoče i očevidci.

Antikomunistički letci već su u jesen 1945. upozoravali na grobove na Miklavškoj gori kod Maribora, na više od 2000 grobova na Potravi pod Pohorjem, odnosno, na 2000 grobova u šumskim bespućima kod Hoča. Iz svjedočenja, svoje navode crpi i N. Tolstoj: da je odmah pobijeno 10.000 zarobljenih Hrvata, da ih je zatim 12.000 pobijeno u Mariboru, nešto u Ptuju; u Samoboru su iz kolone izvlačili i likvidirali svećenike i oficire; dio kolone išao je čak do Splita, dio do Beograda, a većina nije preživjela. Očevidac, partizan Bora Karapandžić, koji je nakon tih događaja emigrirao 1945., tvrdi da je zarobljenika bilo znatno više od 100.000.

Druga svjedočenja govore o skupini likvidiranoj u šumama kod Hoča, o 16.000 žena i djece zatvorenih u nepodnošljivim uvjetima u Ptuju i o grobovima u Strnišču kod Ptuja (letak iz 1945.). Po svemu sudeći, u prvim skupinama pobijenim u Teharjima, bilo je i Hrvata, ili zarobljenih kod Bleiburga ili izručenih iz Koruške. Sva svjedočenja potvrđuju da su među pobijenima bili i civili.

Drastično masovno kažnjavanje

Cijeli niz argumenata upućuje na zaključak da tako drastično masovno kažnjavanje nije bilo izazvano samo opasnošću od izbijanja rata između saveznika i JA. O tome svjedoče postupci nakon izručenja, kada se nije pokretala potraga za stvarnim počiniteljima ratnih zločina, nego se krenulo u čišćenje uzduž i poprijeko, pa i među civilima. Dio mogućeg odgovora nudi nam i sljedeća činjenica: Ivan Šubašić, koji je u to vrijeme bio na konferenciji UN-a u San Franciscu, nakon povratka, oko 8. lipnja 1945., saznao je da je kod Dravograda pobijeno 40.000 hrvatskih domobrana. Odmah je protestirao kod Kardelja, koji mu je odgovorio: „Platili ste, Hrvati“.

Radilo se, dakle, o masovnom kažnjavanju Hrvata zbog NDH, a možda čak i o likvidaciji mogućih političkih protivnika, budući da su domobrani većinom bili pripadnici HSS-a, a zakonodavstvo NOP-a svoje je političke protivnike smatralo narodnim neprijateljima. Iako bi se postupci s domobranskom vojskom 15. svibnja još mogli objašnjavati naraslom ratnom psihozom, sve ono što se događalo kasnije, očituje se više kao osvećivanje i eliminiranje političkih protivnika kao neprijatelja.

Autor: Marina Tenžera/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save