Malo će kojem pojedincu konzervativnog i narodnjačkog svjetonazora, bio on aktivist, kolumnist, komentator tekstova ili samo pasivni promatrač društvenih zbivanja, promaknuti kako su vodeći mediji u Hrvatskoj pristrani, bolje rečeno jednostrani. Jednostrani su, ali i uporni u nametanju novih vrijednosti Hrvatima, u pravilu suprotnih onim tradicionalnima. Iako su takva zapažanja često popraćena čuđenjem konzervativaca, čini se da se ipak ne radi o nekom epohalnom otkriću.

Tim je začudnija njihova reakcija kad se taj medijski vučji čopor, kako ga slikovito naziva legendarni admiral Domazet Lošo, obruši na pojedinca kojeg je prethodno izdvojio na čistinu. Dobar dio konzervativaca tada biva suzdržan. I ne samo da zašute kad se žrtva nađe izranjavana vučjima ugrizima, nego se, pomalo neočekivano, nemali broj njih pridružuje vucima dodatno cipelareći napadnutog, dok se ovaj na podu previja od bolova. Izgleda da ono što je još u nedavnoj prošlosti bilo jasno svakome seljaku bez škole – a to je da kad tvoj osvjedočeni neprijatelj nekog gadi, mora da taj i nije sasvim loš – današnjim, obrazovanjem i medijskim utjecajem opterećenim ljudima nekako teže dopire do svijesti. Ne ulazeći u moguće uzroke te pojave teško se oteti dojmu da vrhuška konzervativne društvene scene, po prirodi stvari i njezini sljedbenici, iz nekog razloga olako prihvaćaju ljevičarske milozvučne ispraznice poput transparentnosti, pravednosti, jednakih uvjeta za sve i nezaobilaznog kritičkog mišljenja, te kompletnu prateću terminologiju, predvođenu neizostavnim “govorom mržnje”. Sve su to spremni dosljedno, bez grama popusta, primijeniti na onoga kojeg je vučji čopor izdvojio i glođe ga na živo. A kad izgriženi konačno poklekne, obrušit će se na njega prekomjernim kanonadama naknadne pameti. Da se čovjek zapita trebaju li nam uopće “njihovi” kraj takvih “naših”? Trebali ili ne, “njihovih” nam ionako ne manjka, a uz to su i prilično dobro raspoređeni. Dodatna pomoć im zacijelo nije prijeko potrebna, osim možda onako za zabavu.

Koža Ivice Todorića dosad nije bila izložena radu očnjaka vučjeg čopora ni u približnoj mjeri poput one Tomislava Karamarka ili Zdravka Mamića. Pošteđen je toga, jer je prihvatio svojevrsni ugovor s đavlom – ulogu najvećeg oglašivača u vodećim medijima. Unatoč tome, i površni će promatrač primijetiti da Todorić nije tretiran jednako u usporedbi s ostalim pobjednicima tranzicije, poput Branka Roglića, Emila Tedeschija, Gorana Štroka i Danka Končara. Dok je potonji četverac uglavnom medijski glorificiran (u njihovu slučaju hrabrih, neovisnih istraživača koji bi im propitkivali boju prvog zarađenog milijuna nema ni za lijeka, a još se manje potanko istražuje kako su svoje poslovno carstvo gradili), Todorić je ipak iz nekog razloga sve vrijeme bio pod lupom. Za razliku od većine tajkuna, široj javnosti jedva poznatih ili skroz nepoznatih, on je nekako postao sinonimom za hrvatskog tajkuna, poput kaladonta za pastu za zube. Takva slika strpljivo je građena i mimo njegove volje, još od devedesetih kad se pojavljivao u ulozi ortaka Miroslavu Kutli u bradatim vicevima na temu pretjerane rastrošnosti uslijed naglog bogaćenja, sve do najnovijih vremena kad je poslužio kao obrazac za dokumentarac. Unatoč urednom plaćanju medijskog reketa (zlobnici bi kazali urednijem od plaćanja poreza) i vještom balansiranju između vodećih političkih opcija, uradak “Gazda” medijski nije nimalo sramežljivo promoviran. Možda ne baš onako napadno kao Grlićev “Ustav Republike Hrvatske”, ali dovoljno da svi za njega znaju.

Korijeni nepovjerenja prema najvećem oglašivaču moguće leže u tome što se, prema kazivanju Ante Glibote, Ivica Todorić još kao mladić provozao popularnom “bubom” gotovo cijelom Bosnom i Hercegovinom – i to ne baš običnom “bubom”, nego urešenom hrvatskim grbom posred haube. A sigurno mu nije previše pomoglo ni to što je svojedobno bio rado viđen gost u društvu predsjednika Tuđmana. Ipak, do potpunijeg ćemo odgovora doći usporedimo li lik mu i djelo s onim Branka Roglića koji se nedavno predstavio “Brojem 2”, odmah iza Todorića.

Srž razlike između “Broja 1” u padu i “Broja 2” u usponu najbolje je pred koju godinu opisao sam Roglić odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića bi li ulagao u bivše poljoprivredno-industrijske kombinate – PIK-ove. Ponosni vlasnik tvrtke ORBICO, najvećeg distributera u ovom dijelu Europe, što nije drugo nego uljepšani naziv za uvoznika, odbio je i primisao na takvu mogućnost – gotovo s gnušanjem, čak ni za jednu kunu i oprost pola poreznog duga. Nasuprot tome, Ivica Todorić je bio spreman prihvatiti rizik i stvarati radna mjesta u Hrvatskoj, k tome još u proizvodnji, u strateški osjetljivom području Slavonije i Baranje. Razbudio je u komunizmu usnule divove uvodeći suvremenu tehnologiju, a širenjem maloprodajnog lanca osigurao je proizvodima hrvatske prerađivačke industrije istaknutu tržišnu poziciju i izvan granica Hrvatske, bivajući tako motorom pozitivne bilance u robnoj razmjeni sa zemljama u okruženju, dočim je Branko Roglić istodobno postajao lokomotivom uvoza. Dok su Todorićeve aktivnosti otvarale proizvođačka radna mjesta i u Hrvatskoj, Roglićevi su poslovni interesi usmjereni na očuvanje radnih mjesta u inozemstvu, eliminaciju zatečene domaće konkurencije i gušenje nove u korijenu. A za društvo, u kojem su uvoznici roba uglednici, a proizvođači i izvoznici sumnjivci i smutljivci, posve je logično i prirodno da znatno više roba uvozi nego izvozi. Slijedno tome, takvo je društvo samo sebe osudilo izvoziti ljude, i to one najbolje.

Početci nastajanja poslovnih carstava “Brojeva 1 i 2” još zornije objašnjavaju razlike u njihovim sklonostima i senzibilitetima. Todorić je krenuo u poduzetništvo još kao mladić pokrenuvši obiteljski posao sa cvijećem, dočim je Roglić silom prilika morao u tajkune sredinom osamdesetih, kao pitomac crvene menadžerske “akademije” u klasi Vanjke Špiljka. Odabran je u svojim srednjim četrdesetima u vrijeme kad je vodećim komunističkim strukturama postalo jasno da se njihovu raju u kojem su predstavljali avangardu pregalaca socijalističkog samoupravnog rada neminovno bliži kraj. Mijenjala se globalna paradigma, ali srećom po njih i ta nova je zahtijevala ljude posebnog kova (ali i porijekla) koji će morati odvažno preuzeti odgovornost, a uskoro i vlasništvo nad narodnim bogatstvom, barem njegovim perspektivnim dijelom. U toj travestiji Roglić će se prometnuti u nekog čudnovatog hibrida Bude Lončara i Georgea Sorosa dijeleći s dotičnima svjetonazor propisan globalnom agendom, ali i neizmjernu “ljubav” prema Hrvatskoj. S njom u paketu i alergiju prema najmanjoj naznaci hrvatskog nacionalizma (a hrvatski grb na “bubi” početkom sedamdesetih ravan je u najmanju ruku natpisu “Za dom spremni” danas, ako ne i nečem gorem što se ne usuđujemo ni pomisliti, a kamoli napisati). Distributer stranih roba tako je postao i distributerom (na)stranih ideja. Stoga i ne čudi što ga tako posvema podobnog u javnosti bije glas dobrodušnog mecene i ljubitelja umjetnosti.

S druge strane, neoprezni se Todorić u vrijeme kampanje vezane uz referendum o braku usudio u svojim trgovačkim centrima ustupiti prostor za promociju udruzi “U ime obitelji”. Njegov inozemni konkurent Lidl, na čijim je policama teže naići na hrvatski artikl nego u HTV-ovu kvizu Potjera na pitanje o Domovinskom ratu, uskratio je marketinšku suradnju hrvatskoj atletskoj zvijezdi Blanki Vlašić baš nekako u vrijeme kad je ona javno podržala stav UIO našavši se na udaru lokalnih LBGT filijala. Malo je tad smjernih katolika i domoljuba lupilo šakom o stol i reklo – Lidl, mene više ne buš videl!

Naprotiv, s vremenom ih se sve više rogušilo na Todorićev maloprodajni lanac, jer, eto, pričalo se sve glasnije i češće kako “Gazda” ne plaća robu na vrijeme i uništava jadne, male dobavljače. Malo tko se pri tom pitao zbog čega ti dobavljači, kad su već tako diskriminirani, ne nude svoju robu nekom drugom tko bi im dao povoljnije uvjete. Bi li im tko uopće bio spreman jamčiti obujam robe na policama poput Todorićevog maloprodajnog lanca? I zato oni koji se vesele mogućoj propasti ili drastičnom smanjenju tržišnog udjela Konzuma, neka razmisle hoće li lanci koji će zauzeti taj tržišni prostor početi uzimati robu od domaćih dobavljača, bili veliki ili mali, ili nastaviti suradnju s partnerima smještenim, mahom, na inozemnoj adresi. Nije tako teško naslutiti da bi tada domaća prerađivačka industrija uslijed gubitka distribucijskog kanala bila prinuđena smanjiti opseg proizvodnje. A manja proizvodnja, elementarna logika to govori, zahtijeva i manje proizvođača. Branka Roglića to ne brine. Naime, prostor za proizvode koje on distribuira mogao bi se u slučaju propasti Agrokora samo još povećati.

Međutim, u jednom trenutku, ne tako davno, pojavila se prijeteća sjena nad njegovim aktivnostima, kako poslovnim, tako i društvenim. Našao se, naime, čovjek koji je uočio pogubnost ovakvog gospodarskog ozračja za hrvatske nacionalne interese i nagovijestio obračun s uvozničkim lobijem, uz što je spomenuo i od toga neodvojivo pitanje lustracije. Roglić je poruku ozbiljno shvatio stvorivši nekonvencionalnu političku instant tvorbu koja će kontrolirati, a potom i eliminirati neželjenog uljeza. Kasnije će se pokazati – ne samo njega, nego više njih! Politički odvjetak Orbica je osmišljen tako da djeluje novo i svidi se povodljivom dijelu biračkog tijela uljezove stranke. Pri tom je prikazivan papskijim od (ovog) pape uz nesebičnu pripomoć krugova povezanih s Katoličkom crkvom pa i unutar nje same. Upravo onih krugova u njenim njedrima čije gmizanje mnoge neodoljivo podsjeća na ono udbaške guje.

Osim simboličnih novčanih sredstava koje je donirao ovom projektu, krug oko Roglića osigurao je svojim štićenicima privilegiran položaj u medijskom prostoru ali i drugu prateću infrastrukturu poput naglog uzleta u anketama. Ubrzo, Roglić hini raskid veze s vlastitom tvorbom koristeći kao izliku neuspjeli manevar još jednog njegovog gojenca, Drage Prgometa, koji je imao zadatak privesti je Zoranu Milanoviću, a što ga je, navodno, silno rastužilo.

Ipak, daljnji razvoj događaja pokazao je da je družina sklepana od provincijalnih naturščika, unatoč tome što je Roglića duboko “razočarala” kreiravši vlast s HDZ-om, nekim slučajem počela redom ispunjavati njegove ciljeve. Najprije je uklonila Tomislava Karamarka koji se jedini na političkoj sceni drznuo povući pitanje povlaštenog položaja uvozničkog lobija. Potom je jovanovićevski kundakom nasrnula na hrvatski nogomet i natjerala na povlačenje Zdravka Mamića, vodećeg hrvatskog proizvođača i izvoznika koji se natječe i stvara u području pod nemogućim natjecateljskim uvjetima, znatno nepovoljnijim i od onih Todorićevog Agrokora. Konačno, red je došao i na Ivicu Todorića, još jednog koji se previše trsi oko hrvatske proizvodnje i izvoza.

Već u samom začetku afere “Agrokor”, kad su zbog osjetljivosti situacije odgovorni i dobronamjerni šutjeli, Božo Petrov je, s pozicije formalno drugog čovjeka u državi, već presudio kako Ivica Todorić kao vlasnik i upravljač snosi svu odgovornost naglašavajući kako on više ne smije upravljati tvrtkom koju je stvorio. Uslijedio je filigranski dupli pas Petrova i Roglića izveden u jednome danu. Najprije je predsjednik Sabora Petrov, prerušen u istoimenog građanina, podnio kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića nadovezujući se na izjavu ruskog bankara. Zatim je Branko Roglić, iako vlasnik relativno malog udjela u dugu Agrokora, spremno dočekao asistenciju i pretvorio je u zgoditak dolivši ulje na vatru aktiviranjem zadužnice. Time je dao znak ostalim vjerovnicima da stampedo može početi.

Poslije toga bilo je samo pitanje vremena kad će Ivica Todorić prema već ustaljenom obrascu biti proglašen otmičarom. Onako kako su najprije hrvatska Vlada, a potom i stranka HDZ postale taocem jednog čovjeka – Karamarka, pa hrvatski nogomet talac “huligana u loži” – Mamića, tako i sad cijeli hrvatski gospodarski sustav postaje Todorićevim taocem.

Tako se polako okončava rušenje još jednog starog hrasta koji se našao na Roglićevu putu da najprije ostane “Broj 2”, a potom i postane “Broj 1”. Kako to obično biva, radove su, okuženi duhom ideologa razvaline, izveli oni koji ne znaju ništa stvarati, nego samo rušiti – i građevine i graditelje. Sve to, naravno, pod firmom nepokolebljive borbe za nacionalne interese. Hm … da, naravno, … samo za čije?

Nakon svega će još nadobudni čuvari pečata uvozničkog lobija, stojeći postojano na braniku tuđih nacionalnih interesa, ostati u vječnom strahu od velikana koje su (s)rušili. Pa nakon svega kažu da još vrebaju i prijete povratkom. I dalje su tu negdje, i dalje povlače konce iz sjene – i Karamarko i Mamić, pa će tako sada valjda i Todorić.

I što bi drugo oni kojima je zaista stalo do HRVATSKIH nacionalnih interesa na to imali reći, nego – iz njihovih usta u Božje uši!

Grgur S./kamenjar.com/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save