U Hrvatskoj se nikom ne smije braniti nastup – osim Thompsonu
A da Frljić svoju predstavu izvede u Parizu sa zelenom muslimanskom zastavom koju glumica vadi iz vagine? Ili još bolje Sarajevu, pa neka nakon toga prošeće Baščaršijom ako je hadžija ? Milana Vuković-Runjić je u facebook statusu najbolje objasnila situaciju oko Frljića: Tanka je linija između avangardnih autora iz prošlosti poput Hugoa, Baudelaira, Brechta, i Frljića. Talent. Ako talent ne znači ništa, onda je Frljić avangarda.
Ovih dana smo mogli gledati scene iz Pariza: razmažena deriščad s ljevice i iz antife je opet napravila kraval u gradu jer njihov kandidat nije prošao u drugi krug, a kandidatkinja onog što oni zovu “radikalnom desnicom” je prošla. Iako je nejasno što je tu zapravo radikalno – sve što Marianne Le Pen govori je zapravo ne tako davno bilo nešto što se samo po sebi razumije, ali je pod naletom demagoških politika sve ono što je zdravorazumsko postalo “radikalno desničarsko”, a sve ono što je nenormalno i u osnovi nemoralno, pa i imbecilno, je postalo “nova normalnost”. Poput zatrpavanja zemlje pod gomilom imigranata iz kulturološki sa zapadnom civilizacijom nespojivih sredina, koji usto dobrim dijelom ne pokazuju ni najmanji interes za adaptaciju i što ih je više to su za nju manje zainteresirani, a više za teroriziranje starosjedioca.
Divljanje antife smo vidjeli u SAD nakon izborne pobjede Donalda Trumpa, a i prije nje smo gledali brutalne fizičke napade na one koji su ga podržavali. Divljanje antife smo vidjeli nedavno na Berkeleyu, o čemu sam pisao, kad su toljagama i batinanjem pokušali spriječiti jednu tribinu, nekog tko se njima nije sviđao. Mila Yiannopoulosa. A sad smo ga ponovo vidjeli u Parizu – Antifa priznaje rezultate izbora samo dok je izbor njima po volji, inače pokazuju pravo lice – nasilje, palež, napadi na policiju, razbijanje.
U čemu je razlika između pravaša koji su prosvjedovali protiv Frljićeve predstave i onih iz antife, zapitat ćete se? “Postoji pravo na prosvjed” mantra je ljevice – kad oni prosvjeduju. No ne postoji pravo na prosvjed, nigdje, ni u Ustavu niti u povelji o ljudskim pravima! Postoji samo pravo na mirni prosvjed. Nenasilni prosvjed. Jasno je zašto je došlo do prosvjeda protiv Frljićeve krajnje uvredljive predstave: on je HNK pretvorio u Pornhub. Njegove predstave su umjetnički bezvrijedne, kazališna kritika u Austriji ga je satrla kad je postavio tu istu predstavu, “Naše nasilje i vaše nasilje”, na daske Schauspielhausa u Beču. “Predstava pršti jednostavnošću i sirovošću, izvedena je amaterski, a u grčevitom nastojanju da šokira gledatelje izaziva dosadu”, napisao je lani Norbert Mayer u tekstu naslovljenom “Glupa prenemaganja o terorizmu Olivera Frljića“.
“Vrijeđali su publiku i kritizirali režisera Alvisa Hermanisa, koji je kritizirao natpis na kazalištu „Refugees Welcome“. Neprestano se insinuiralo da u Europi opet postoje fašističke tendencije. Jedan musliman je mučen svinjskim mesom i alkoholom. Zatvorenici su upucani ili ubijeni nožem. Uz to je osmišljena prikladna propaganda. Može li biti prostije? Da. Jedna muslimanka s hidžabom na glavi izvukla je austrijsku zastavu iz vagine i objesila ju. Poslije je silovana: zid pada, a križ s kanisterima ostaje stajati na pozornici. Neka vrsta Isusa u crveno-bijelo-crvenim gaćama penje se na ženu i prisiljava ju na seks. Nakon toga si obriše donji dio trbuha njezinom zelenom maramom. Slab aplauz. Klicali su samo lubitelji hard-core pornografije”, piše die Presse. Ronald Pohl iz der Standarda je pak napisao: “Antifašizam je krvavica! Kad biste starom ljevičarskom šok-umjetniku Johannu Kresniku došli s takvom besmislicom, valjao bi se po podu od smijeha. I tako se bečki festival u 2016. godini mora nositi s ovom idiotskom predstavom”, te dodao, “Predstava Naše nasilje i vaše nasilje traje puno predugačkih 75 minuta, uz neugodan zadah školskog kabarea”, te ironično dodao, “I tako vrijeđanje nacionalnih simbola daje hrabrost u borbi protiv fašizma”. Zbog iste predstave izbili su prosvjedi u Poljskoj, i odande je Frljić izbačen.
“Umjesto fašizma glavni je neprijatelj kapitalizam, dok su izbjeglice koje nadiru u EU izrabljena klasa. Može biti. Međutim, inscenaciji je nedostajalo ne samo književne kvalitete, nego i uvjerljive angažiranosti – jedino što smo vidjeli je neprimjeren opći napad na sve i svakoga. Tekst je antizapadno intoniran i potpuno antiliberalan. Kako drugačije objasniti činjenicu da minutu šutnje za žrtve terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu ne slijedi samo jedna minuta za četiri milijuna žrtava zapadnjačkog terora na Bliskom i Srednjem istoku nego kao huškanje jer je brojka od četiri milijuna žrtava plod mašte”, kaže kritičar.
Jasno je o čemu se tu radi: Frljić ne režira predstave, nego radi predstavu od svojih predstava. Njegove agitprop perverzije nemaju veze niti s kulturom niti s kazalištem. No budimo realni: On je jučer odnio pobjedu. Prosvjednici su (opet!) ispali negativci. Jer je prosvjed – ma kako svi mi imali pravo prosvjedovati protiv Frljićevih nacionalističkih uvreda i općenito njegovog vulgarnog šovinizma – je na kraju ispao patetičan i promašen. Jer, jedini cilj Frljićeve predstave i jest izazvati takvu reakciju: gađenje austrijske kritike i skidanje tog smeća s repertoara nakon jedne predstave je bilo ipak primjerenije. Prosvjed je ispao antipatičan, i mnogima koji ne vole Frljića je bilo neugodno: likovali su na kraju jedino novinari koji su mogli popljuvati prosvjednike koji eto ometaju “izvođenje umjetničkog djela”, koje je umjetnost koliko je to i psovanje nekom majke ustaške, jer se na to sve kod Frljića zapravo svodi.
Takve prosvjede na žalost vode marginalni likovi, rade ih diletantski i to odbija većinu onih koji bi inače rado istjerali Frljića iz Hrvatske u rodnu BIH kao što su ga Poljaci izbacili iz zemlje nogom u stražnjicu. Ovako su prosvjednici u Splitu samo odradili ulogu besplatnog PR-a za jednog nenadarenog režisera. On ne živi od svoje umjetnosti, od nje bi brzo umro od gladi, nego upravo od “kontroverzi i provokacija” i takvog PR-a. Ovako će nazoviintelektualci s ljevice sad mjesecima laprdati o predstavi, “cenzuri”, i ustašizaciji Hrvatske i predstavljati Frljića kao borca za slobodu umjetničkog izričaja, što on nije, on je tek sitni provokator koji se služi onim što bi se inače zvalo “govor mržnje” i šovinizam da dolazi s desna. No to ne znači da ga treba ignorirati. Ne treba nipošto, niti si itko smije dozvoliti, da netko tako grubo vrijeđa bez da mu na odgovarajući način odgovori!
No ono što je bitno je nešto drugo: građani imaju pravo na mirni prosvjed. Frljić ima pravo režirati što ga volja za svoje novce, sloboda umjetničkog izražavanja je neupitna. Ali nema pravo režirati što ga volja za naše novce, i kao porezni obveznici imamo se pravo buniti. Isto tako, kao što Frljić u svojim predstavama ima pravo reći što misli o Hrvatima, tako Hrvati svakako imaju pravo javno reći Frljiću što misle o njemu i njegovoj “umjetnosti”. Ali kada se netko buni protiv Frljićevog primitivizma, onda je “krkan” i “ognjištarac”. A kad Thompson želi održati koncert u Puli, onda se dižu zabrane, cenzura! Iako mu ni Pula ni država ne daju niti kune svog novca! Onda ne može dobiti prostor u najam po bilo kojoj cijeni, iako njegove pjesme u biti ne vrijeđaju nikog, naročito ne na vulgaran i primitivan način na koji on vrijeđa Hrvate!
No to “vrijeđa me” kod prosvjednika je promašen odgovor na Frljića, koji je prije svega politikant i spletkaroš bizantinske provenijecije. To je model ponašanja upravo francuskih anarhista i američkih “liberala”, koji su, kad ih netko krivo pogleda, osjetljiviji i brži na okidaču (“triggered”, kažu sami liberali) od mafijaša sa zagrebačke Knežije iz devedesetih, koji bi u kafiću ustali i prebili gosta koji bi u čudu gledao njihovo nadvikivanje, ili prosječnog krkana koji prebije ženu kad mu predbaci što je opet pijan došao kući. Jer je “osjetljiv”. Tako su isto osjetljivi na uvrede i “antife”. Mi ne bismo trebali biti takvi – slučaj Frljić traži drukčiji odgovor.
Jer, mi ne smijemo Frljiću zabranjivati da iznosi svoje gadarije jer to nas vrijeđa. Obilježje svake diktature i svakog antidemokratskog režima je ograničavanje slobode govora. Najvažnije obilježje svakog slobodnog društva je sloboda govora, pogotovo onog govora koji nekog vrijeđa ili kojeg netko ne želi čuti. Jer, nemoguće je reći bilo što ozbiljno o bilo čemu da nekog ne uvrijedite, i nemoguće je pronaći činjenicu koju bi svi željeli čuti (zapravo, većinu ljudi većina činjenica jednostavno vrijeđa).
No sloboda govora danas postoji, očito, samo za Frljiće. Za razne “politički angažirane umjetnike”, aktiviste tzv. “civilnog društva” (je li ono konzervativno vojno ili kakvo?). Oni su frustrirani svijetom koji nije onakav kakav oni misle da bi trebao biti, niti onakav kakvog su si oni zamislili da bi mogao biti, i zato su fašistoidni, opasni, oni su zapravo tipični sljedbenici masovnih pokreta 20. stoljeća koji su donijeli toliko zla svijetu. Svi takvi pokreti za “socijalnu pravdu” kreću od onih koji nisu zadovoljni svojim mjestom u svijetu, koji misle da su “deprivilegirani” ili što već, oni svoju identifikaciju grade na borbi protiv “neprijatelja” zbog kojeg su oni (ili neki njima bliski) “deprivilegirani”, a sve to kod Frljića i njemu sličnih proizlazi iz vlastitih frustracija i kompleksa. U demokraciji i jednom Frljiću treba biti dozvoljeno govoriti i režirati – o svom trošku, naravno, ne poreznih obveznika – ali je u demokraciji isto tako dozvoljeno birati vlast koja neće financirati i podržavati obijesne i frustrirane tipove poput Frljića. I reći Frljiću što ga ide.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
