Nikola Trbojević redovni profesor na fakultetu u Karlovcu, rođen 11. rujna 1951. u Vojniću. Završio je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Nakon studija 1977. godine vratio se u Vojnić i počeo karijeru u izdvojenom pogonu karlovačke Jugoturbine. Bila je to tvornica pumpi s pedesetak zaposlenih. Sa suradnicima je pokrenuo izgradnju novih hala, specijalizirali su se za izradu svih vrsta pumpi, piše maxportal.hr.

Već 1981. dolazi do sukoba s rukovodstvom Jugoturbine oko razvoja vojnog programa. Trbojević je tvrdio da nova tvornica nema perspektivu ako nije naslonjena na kragujevačku Crvenu zastavu i zbog toga je premješten u Institut Jugoturbine.

Upisao je postdiplomski studij u Zagrebu koji je prekinuo rat. Magistarska titula morala je pričekati sljedećih pet godina i 1995. je magistrirao na Strojarstvu u Beogradu, a tri godine kasnije i doktorirao na istom fakultetu.

Živi u Vojniću, sa suprugom Bogdankom te sinovima Slobodanom i Bojanom.

Na prvim “demokratskim” izborima u Hrvatskoj 1990. godine pobjeđuje HDZ, a u Vojniću, većinski naseljenom pripadnicima srpske etničke zajednice, vlast je osvojio SDP. Trbojević je postao predsjednik Izvršnog vijeća Vojnića. Smijenjen je 1991. i ubrzo završio u rovu, na prvoj liniji bojišnice protiv Hrvata.

Ovako je govorio Nikola Trbojević u intervju za Vesti.rs:

– Krajem 1992. godine ponovo sam postavljen za direktora Tvornice pumpi u Vojniću. Uspio sam okupiti vrlo stručan tim i pokrenuti proizvodnju crpki. Cijelo vrijeme rata uspješno smo poslovali na tržištu Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, a na području bivše Krajine održavali smo sve vodovodne sustave, remontirali pumpne stanice i isporučivali nove crpke. Sa stotinjak zaposlenih bili smo jedno od rijetkih poduzeća koje je u ratu radilo za tržište.

“Oluja” je sve prekinula …

– Na traktoru sam došao u Srbiju, a supruzi i djeci oteli su auto na zadnjem punktu u Lipovcu. Sve je izgledalo nestvarno, pa “Krajina” je bila zaštićena zona UN, bez odobrenja Vijeća sigurnosti svaki napad na nju bio je nelegitiman. Zato vjerujem da je naše protjerivanje bilo odobreno u Bijeloj kući. Takvo etničko čišćenje jednog prostora i ubrzo naseljavanje Hrvatima iz Republike Srpske samo govori da se tu ipak radilo o dogovorima velikih sila i ovih naših malih političara.

Koliko ste bili u izbjeglištvu?

– Punih šest godina, a kada smo se 2001. godine vratili, nismo mogli u svoju kuću jer su u njoj živjeli Hrvati iz BiH. Staru kuću i sve objekte hrvatska vojska je zapalila poslije “Oluje”. Do danas nismo dobili nikakvu odštetu. Moram reći da je na tim temeljima treći put sve spaljeno, 1941, pa 1943. i zadnji put 1995. godine. Više nisam siguran je li to i zadnje paljenje. Te palikuće su ostavile i potpise na svom nedjelu.

Koji su bili najveći problemi?

– Kada smo se vratili kući u Vojnić, mlađi sin je upisao fakultet u Zagrebu. Nitko nije radio. Ja sam dobio posao predavača 2002. na Strojarskom fakultetu u Banjaluci, a 2004. preuzeo sam Komunalno poduzeće u Vojniću. Dvije godine kasnije javio sam se na natječaj i dobio posao na Veleučilištu u Karlovcu, gdje i sada predajem u zvanju redovitog profesora Visoke škole. Sin je završio fakultet i četiri godine bio bez posla. Stariji sin je završio elektrotehničku školu ali ne može do posla. Supruga je i danas nezaposlena.

Zaposlenje na Kordunu je ravno sedmici na lotu?

– Ovdje je to ključni problem. Nema novih radnih mjesta, nema proizvodnje, sve stoji i propada. Država je na ove prostore potpuno zaboravila. Jedino sijeku šumu kao Mlečani, ogromne količine trupaca se odvoze. To je jedini resurs ovog kraja a od njega narod nema nikakve koristi. A Vojnić je prije rata imao četiri tvornice, preko 1.500 zaposlenih. Sada toliko nema ni stanovnika. Država umjesto da ulaže, gasi neke vitalne službe i na kraju će ukinuti i općinu, koja je bila kotar još za vrijeme Austrougarske. Kotar Vojnić je postojao čak za vrijeme Pavelićeve NDH.

U čemu vidite uzroke takvog pogroma?

– Prave razloge i uzroke našeg egzodusa možda saznamo u nekom budućem WikiLeaksu ili sličnoj egzibiciji razočaranih američkih špijuna, kojima je naknadno proradila savjest. Malo se Srba vratilo na svoja ognjišta, ai od tih većina se vratila – ni na što. Nitko od političara, američkih, europskih, ruskih, hrvatskih, srpskih, baš nitko nikada nije spomenuo da je Hrvatska napala zaštićene zone UN. Puna su im usta Srebrenice i Bihaća.

Na našem području bile su trupe UN i u tu zonu je puštena Hrvatska vojska da, navodno, vrati teritorij u sastav Hrvatske. A vidjeli smo kako je to urađeno u istočnoj Slavoniji, zar se tako nije moglo i u ostatku Krajine. Nije, jer je te prostore trebalo očistiti od Srba. I zato se nije ni dogodio masovniji povratak Srba na Kordun, Baniju, u Liku i Dalmaciju.

Beznadežnom stanju Srba na ovim prostorima u dobroj mjeri su doprinijeli i srpske političari u Hrvatskoj?

– Naravno. Naš sunovrat počeo je s Babićem i Martićem, koji nisu realno procjenjivali situaciju i do kraja su se nedosljedno ponašali. Za čiji račun su radili nije sada ni važno. Cijelo vrijeme rata bio sam izvan tih tokova, skrajnut u rov ili tvornicu. A kada je došlo do egzodusa, nama je pripremljen koridor do Kosova, nigdje nisi mogao izaći. A ti naši Krajišnici su poslije rata na Kosovu, svi koji su htjeli, bez ikakvih birokratskih zatezanja dobili vize za Ameriku i druge zemlje. To je pametnom dosta. Unaprijed je isplanirano da mi Krajišnici odemo na Kosovo, a potom u svijet. To se samo poklopilo s Tuđmanovim i proustaškim željama, čije zasluge u svemu tome ne treba podcjenjivati.

Eto što kaže redovni profesor na jednom hrvatskom fakultetu, a Vi, poštovani čitatelji, ostatak teksta možete pročitati OVDJE.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save