Žal za Jugoslavijom u Bruxellesu i Berlinu

Prošao je Veliki tjedan, s velikim gužvama na hrvatskim granicama koje su prelazili naoružani ljudi. To jest naoružani strpljenjem, fraza koju smo često čuli tih dana. No, sve ima svoje granice, a one su uoči Uskrsa prijeđene i gnjevni su se ljudi jedva suzdržavali od otvorene pobune protiv direktiva iz Bruxellesa i Ljubljane. Potonja je iskoristila nerazborite činovničke EU-upute da napakosti Hrvatskoj i najavi joj kako će se ponašati kada počne puna turistička sezona. Riječ je o ucjeni koja je bila i otvoreno najavljena, sitnoj podlosti povezanoj s arbitražnim postupkom o Savudrijskoj vali iz kojega je Hrvatska izišla, a trebala bi opet ući pod kranjsko-europskim pritiskom. Vrlo očito.

Zapadne televizije prenosile su uživo gnjavaže na hrvatsko-slovenskoj granici, ljudi gledali i vjerojatno nazivali agencije pa tražili druga odredišta, jer koga će se vraga patiti s malom djecom da bi ušli u zemlju u koju se tako teško ulazi. Ima u tomu nešto paradoksalno: mi smo dugo čekali da uđemo u EU, a sada građani EU moraju dugo čekati da uđu u Hrvatsku.

Vraćam se u dubinu Velikoga tjedna, na Veliki petak. Na dan smrti. Nije da se nije znalo kako će Mesija umrijeti, šest je proroka iz Staroga zavjeta navijestilo što će se dogoditi. Mojsije kaže: „Neka ga predvečer prinese kao žrtvu sva zajednica sinova Izraelovih“, David je još određeniji: “Probodoše mi ruke i noge, prebrojiše sve kosti moje.“ Izaijino proročanstvo govori o janjetu koje se vodi na klanje. Jeremija: “O svi vi koji prolazite, pogledajte i vidite, ima li bola kakav je moj bol“. Danijel: „Za šezdeset i dva tjedna bit će Krist pogubljen.“ Zaharija je predvidio i za koju cijenu će Krist biti izdan: „Odmjeriše mi cijenu od trideset srebrnjaka.“ Doista čovjeka prođu srsi kada shvati da je sve bilo zapisano, da su odabranici kroz pukotine u tami vremena mogli vidjeti budućnost davno prije no što je postala zbiljom. O uskrsnuću malo ili nimalo, no slutnje se mogu pronaći i one su ozbiljene u trijumfu koji je odgurnuo kamen s groba i postao zaglavnim kamenom kršćanske vjere kojoj Uskrs daje smisao i privlačnost što je osvojila milijune i milijune na svim stranama svijeta. Ljude mnogih jezika.

O jeziku, hrvatskom jeziku, govorio je u uskrsnoj čestitki kardinal Bozanić. Bravo, Bozaniću. Još jedan dokaz da Crkva u Hrvata živi sa svojim narodom i da je u tijeku silnih stoljeća jedinstvo vjerskog i nacionalnog postalo pleterom čije su vijuge klesane osjećajima, mukama i težnjama hrvatskih ljudi, vazda svjesnih svoje posebnosti, svoje kulture i naravno njezine kralježnice – hrvatskoga jezika. Kralježnice koju su toliki nitkovi pokušavali slomiti i u tom žaru slomili zube. Pa i sada nemuštom nedavnom deklaracijom skupine idiota koja ništa nije naučila iz povijesti, bezočnom i naoko nevažnom diverzijom koju su hrvatska državna vlast i hrvatske kulturne institucije s prijezirom bacile u smeće. No ne i Crkva u Hrvata u kojoj zatrepere tanane strune opreza, a kako ne bi kada je i ona sama poput svoga naroda doživjela masakr veći no igdje u dvadesetom stoljeću, veći nego u istočnoeruopskim zemljama pod kopitima komunizma.

Povijest hrvatskoga jezika i povijest hrvatskoga naroda nerazdvojni su. „Jezik je polazište za učenje o tome tko smo“, točno kaže zagrebački nadbiskup (istodobno se smanjuje broj sati hrvatkoga u hrvtaskim školama). Uskrsnu je temu kardinal dobro odabrao i izazvao reakcije onih koji bi htjeli da Crkva ostane u sakristijama i da njezini veledostojnici uoči blagdana – ako već i to moraju – izgovaraju „rutinske čestitke“.

HTV je djelomično prenio Bozanićevu čestitiku, „Jutarnji“ list vrlo korektno i opširno (inače razbarušeni Bajruši), „Večernji“ ni slova, barem ono tiskano izdanje za samoborsku „provinciju“, gdje kupujem novine. Ni drugi dan ništa, ali se na Veliku subotu javlja Pofuk i zajedljivo piše o kardinalovoj čestitki i,zamjera mu što nema agrokora, a onda u prefriganom (misli on) saltu u istom napisu odmah prelazi na navodnu ustašizaciju Hrvatske i HOS, koji mu je posebno drag, te završava naravno s holokaustom. Tako styrijevske novine djeluju u skladu sa „sažetim vrjednotama“ (Bozanić) hrvatskih ljudi, Bože moj veliki. A što reče kardinal da je „udar na hrvatski jezik priprema za osvajačke pohode“, tek je razumljivo podsjećanje na povijesno iskustvo koje govori da je doista tako uvijek i bilo ne samo u dvadesetom stoljeću. Pa ako je na vlasti u Srbiji notorni četnik koji je prije pet ili šest godina govorio da su Karlovac i Virovitica srpski gradovi, ako taj nabavlja oružje u prekomjernim količinama uz srdačnu šutnju Bruxellesa, kamo namjerava udariti? Na Bugarsku? A da je aktualna hrvatska vlast svjesna, kao i Crkva, kamo stvari idu, dokaz je naglo buđenje Hrvatske vojske, to jest Oružanih snaga RH s osobitim (napokon!) izlaženjem na istočne granice.

A ako dođe do najgoreg, ne daj Bože, pofuci će se pofući odnosno povući u sigurniju oazu a na prvim će crtama opet biti hrvatski branitelji, profesionalni vojnici i dragovoljci, među njima čvrsti ljudi iz HOS-a kao sastavni dio naše vojske, kao što su i bili u vrijeme srpske agresije koja je dobila po zubima ali su joj opet narasli, baš vampirski.

„Zajednički jezik“ i nadalje ima svjesnih i nesvjesnih pristaša u Hrvatskoj, i među onima koji nisu potpisali priglupu deklaraciju. Ima tu i neznanja, no to nikoga ne opravdava, posebno ako radi u novinama koje se ispisuju hrvatskim jezikom. Ili na televizijama. Na Veliki petak otvaram teletekst HTV-a i čitam da u nekim državama u strahu od isilovaca drže straže oko kršćanskih „svetilišta“. E, pa to je taj zajednički jezik. Nekako usporedo čitam u dnevnim novinama da se netko nekomu „sveti“, a ne osvećuje. Ma puni su nam mediji ljudi koji se „svete“ hrvatskom jeziku. A „svete“ se i svetim drže zajednički jezik razni štifunzi iz prijateljske (sve hladnije) nam Njemačke, Kulturstifung Alianz i Forum ZDF ili bre-xitski bri-tanski „The Economist“. Što radi naša diplomacija, što kulturne institucije i mediji? Zašto ne prirede u Njemačkoj „seminar“ na kojemu će idioti govoriti Nijemcima da nemaju pravo nazivati svoj jezik njemačkim? Ili u Londonu da nemaju pravo jezik nazivati engleskim. „O bezumni i srca spora“, veli Evanđelje. A u svezi s anglizmima Samoborci imaju i nadalje svoj stari humoristični refleks, pa na štandu gdje se prodaju kobasice piše: „Češnovke to go“.

Moj galebe…

Nevjerojatna je ta europsko-engleska bol i tuga za Jugoslavijom i zajedničkim jezikom. Premda su Hrvatsku priznali, svaka čast, i jezik hrvatski, ona negdašnja mladež njihova stasala u koledžima gdje im je predavan otrov – sada puni stupce protuhrvatskim ubodima i žali za krepanom tvorevinom i zajedničkim jezikom koji nije krepao jer nikada nije postojao, ali se ples mrtvaca nastavlja kao na beramskim freskama i potkornjački pokušava razarati hrvatski jezik, jedan, jedinstveni, veličanstveni hrvatski jezik, bogatiji od engleskoga (što je na primjeru pokazao veliki prevoditelj Mate Maras). Žal za Jugoslavijom i Titom vidljiva je i u Bruxellesu, i Berlin se počeo čudno ponašati. Premda se upravo na zapadu Europe s vremena na vrijeme pojavljuju popisi zločinaca iz Drugoga svjetskog rata na kojima Broz visoko kotira, EU-birokrati daju novac za restauraciju „Galeba“ usidenog u riječkoj luci, u gradu kojim sedamdeset godina vladaju ljubitelji lažnoga Zagorca, vladaju nad hrvatskom većinom. Lokalni izbori su šansa da napokon odu u povijest. Potpora koju ima Hrvoje Burić daje nade da će hrvatska Rijeka progovoriti hrvatskim jezikom. Medijsku potporu svakako mu ne će dati „Novi list“ u obersnelovskim šapama. Taj je list zabunom objavio napis Davora Velnića koji se obrušio na idiotsku deklaraciju, a onda je krenula staljinistička, jugoslavenska jezgra uredništva i vratila stvari na svoje mjesto, u okrilje „Galebova“ putnika.

Glede „Galeba“, simbola jugosfere, prisjetio sam se njegove namjene prije konačnoga sidrišta: naime, u tom su brodu osamdesetih prevozili vojnike JNA iz Pule u Rijeku, među njima naravno i hrvatske vojne obveznike, prevozili ih kao nekada Afrikance u Ameriku, u potpalublju. Svjedoči o tome književnik Miljenko Stojić koji se našao u maslinastoj uniformi i gušio se zajedno s ostalima, te su morali daskom probiti okno da prežive.“Galeb“ je doista predodređen da bude jedan od eksponata grada kulture, valjda kulture smrti.

Gledajući papu Franju na Veliki petak pred Koloseumom, došao sam na sjajnu zamisao. Zašto Franjo ne bi, po uzoru na zajedničku komisiju Crkve u Hrvata i SPC-a o Stepincu, ustanovio zajedničku komisiju za zajednički jezik. Kad je bal, nek je bal. Ako već postoji jedna besmislena komisija, što ne bi i ova koju predlažem. Sa srpske strane mogu ostati isti članovi dopunjeni novima, pa ako je Vuk Karadžić nedostupan, treba zamoliti Haag da pusti na neko vrijeme Radovana Karadžića. Hrvatska strana mogla bi se nadopuniti Šerbedžijom i sličnim lingvistima, Šnajderom i gospođicom literarkom čija je baka govorila ekavski i to je gospođici ključni argument za „zajednički jezik.“ Kao da je ekavski jezik je li? Kao da je štokavski jezik, je li? Šenoin otac je govorio njemački, koji jest jezik, i nikada nije naučio hrvatski, a i sam Šenoa nije znao hrvatski dok nije pošao u školu. I tako dalje. Ja govorim poluekavski zagrebački kajkavski, hrvatski kajkavski, u Hrvatskom zagorju gdje popevka zvoni govori se ponekad engleski. Primjer: of mulec.

Tomislav Židak

Nikada se do sada nije dogodilo da novine posvete jednom novinaru tolike stranice. I neka, neka to postane dobrim običajem, ali isto tako novine ne mogu po svojim ideološkim kriterijima donositi kratke obavijesti ili čak ni to o ljudima kojima nisu sklone, a ostavili su traga. Radio sam sa Židakom u „Sportskim novostima“ dok je još stasao, poslije sam ga izgubio iz vida, i šport sam slabo pratio pa i športske novinare osim Amiga, tek sam se nedavnih godina malo prenuo i razumio da se Židak dovinuo do zavidne, bogate rečenice i u sretnim se trenutcima izravnao s Tenžerom koji je također (između ostalog) imao nogometne teme.

Zlatno srce za Sedlara

Svi smo mi, odnosno velik broj nas, na stanovit način izrasli iz športa. Dok sam ja radio na nogometu u „Sportskim novostima“, Sedlar je bio reprezentativni vratar u mokrom športu vaterpolu (riječ nismo uspjeli prevesti na hrvatski), no nije se dao odvući u Beograd pa je likvidiran na bezočan način. Poslije se upustio u kazališne i filmske vode, ali je početkom novoga stoljeća u samostalnoj Hrvatskoj opet likvidiran, i ovaj put zbog sklonosti hrvatstvu od kojega je zazirala i zazire klatež koja je premrežila kulturnu scenu. Jednoga ću dana napisati scenarij „15 godina – masakr nad Jakovom Sedlarom“… No, baš na Veliki petak uručeno je Sedlaru priznanje zvano „Zlatno srce“ koje dodjeljuju branitelji iz udruge Zagrebački velesajam u suradnji s koprivničkim ratnicima. Na dodjeli su, osim predstavnika udruga, govorili Ivan Aralica, predsjednik Dinama Barišić i potpisnik ove rubrike. Ako Araličin govor nije snimljen, bit će to vječna šteta.

Hrvatska se budi?

Na kraju, malo optimizma: od rotora u Svetoj Nedelji do Kaptola i Pantovčaka divovske pisanice s hrvatskim motivima. Na ulazima u Zagreb gusto posađene hrvatske zastave. Bleji u njih peta kolona i hvata se u predinfarktnom stanju za mjesto na kojemu se obično u ljudi nalazi srce, ali srca nema.

Post tenebris lux.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Odgovori

Skip to content