Henrik VIII. i Engleski Crkveni raskol
Henrik VIII.
Engleska reformacija ne zasniva se na religioznom, nego crkveno-političkim temeljima. Izvanjski povod bila je kraljeva želja, kojoj se usprotivio papa braneći nerazrješivost braka.
Henrik VIII (1509-1547) imao je šest žena: od dviju se dao rastati, dvije je poslao na stratište, jedna je umrla u porodu, a jedna je preživjela i ako je već bio izdan nalog da se smakne.
U prvim godinama svoje vladavine bio je branitelj katoličanstva:1521. sastavio je protiv Luthera obranu sedam sakramenata (Assertio septem sacramentorum); papa mu zbog toga podijeli počasni naslov “Dedensor fiedi”; taj naslov nose engleski kraljevi još i danas. 1509. Henrik je oženio “udovicu” svojeg starijeg brata, koji je umro (1502) kao dječak od četrnaest godina. Šest godina starija Katarina Argondka, tetka cara Karla V, rodila je Henriku u sretnom braku sedmero djece, među njima tri dječaka. Samo je jedno preživjelo dječju dob: Marija, kasnija kraljica Marija Katolička (1553-1558). Nakon osamnaestogodišnjega braka htjede se Henrik odjednom rastaviti od žene (1527) da bi oženio svoju ljubavnicu Anu Boleyn.
Lord – kancelar Toma Mours, plemeniti humanist i pobožni kršćanin, odrekne se nato svog dostojanstva (1532), a na njegovo mjesto dođu “poslušni” ljudi. Engleska Crkva, koja je već odavna imala snažan pečat državne Crkve, nije bila sposobna da se odupre kralju koji je vladao sve despotskije. Toma Cranmer, nekadašnji kućni kapelan obitelji Boleyn, a sada kentreberijski (Centrebury) nadbiskup, i sam potajno vjenčan kćerkom nurnberškog reformatora Osiandera i u duši protestant, vjenča Henrika već u siječnju 1533. s Anom.
Kad je Klement VII protestirao i za početak listopada 1533. navijestio izopćenje ukoliko Henrik sve što je učinio ne opozove, odgovori kralj prizivom na opći sabor, a onda odbaci sve obzire. “Aktom o supremaciji” još 1532. odredio je sebe za glavu engleske Crkve; zbog toga se Toma Morus i odrekao časti. Tko nije htio položiti supremacijsku zakletvu i priznati Henrikov brak s Anom Boleyn odnosno s time ukopčano pravo nasljedstva Anine djece “zakletva na nasljedstvo”. 1533 je rođena Elizabeta kasnije kraljica Elizabeta I (1558-1603), toga je čekala smrtna kazna zbog veleizdaje.
Na zvjerski način su izvršili kazne protiv londonskih kartuzijanaca: vukli su ih podivljali konji, vješali ih, sakatili, vadili im živima utrobu, odsijecali im glave, kidali im tijela i vješali ih da bi na taj način prestrašili podanike. 1535. Smaknuti su nakon beskrajnih muka i biskup Rochestra John Fisher i bivši lord-kancelar Toma Mours, jer nisu htjeli položiti supremacijsku zakletvu. Oko dvije stotine smaknuća označava krvavi put koji je Englesku nasilno odvojio od sveopće Crkve.
Prvi svemu tome Henrik je htio da se sačuva katolička vjera. U tzv. “Krvavom statutu” objavio je 1539. godine “šest članaka vjere”, koji su smrću kažnjavali one koji niječu transupstanciju u svetoj misi, pričest pod jednom prilikom, misu za pokojnika, osobnu ispovijed, svećenički celibat i obaveznu snagu redovničkog zavjeta. Toma Cranmer je jedva jedvice zatajio svoj brak i svoje protestantsko uvjerenje. Na protestantizam je Engleska počela prelaziti tek pod Eduardom VI (1547-1553). Iz Njemačke su pozvali reformatora Martina Butzera. Calvin je dao pismene upute, a i drugi protestanti dođoše u Englesku. Cranmer, koji je bio preživio Henrikov teror, skida sad masku s lica i radi otvoreno za reformaciju. Ali u širokim slojevima engleskog naroda taj poziv nije nailazio na znatan odaziv. Pod Marijom “Katoličkom” (1553-1558) obnovljena je katolička vjera, a protestanti progonjeni. Elizabeta I (1558-1603) uklonila je opet katoličanstvo i počela ponovo krvavo proganjati sve katolike.
Aktima o uniformitetu je uspostavljeno crkveno uređenje Eduarda VI. Od 16. katoličkih biskupa 15 ih je odbilo da polože zakletvu, i sve su ih svrgnuli i prognali. Uveden je stari biskupski sustav i stvorena anglikanska hijerarhija. Pritom se pazilo na apostolsku sukcesiju; jedan je vjerojatno još valjano posvećeni biskup iz vremena Henrika VIII, William Barlow, posvetio je po kraljičinu nalogu njezinog štićenika Matthewa Parkera (1504-1547) za kenterberijskog nadbiskupa, a Parker je onda posvetio sve ostale novoimenovane biskupe; služio se pri tom anglikanskim obrednikom koji je 1552. sastavio Cranmer, a propisao Edurad VI.
Crkva je u više navrata negativno odgovorila na staro pitanje da li za vrijeme Parkera novoosnovana hijerarhija predstavlja apostolsko nasljeđe…Konačno je Lav XIII dao to pitanje istražiti i 1896. bulom “Apostolicae curae” utvrdio da zbog nedostatka forme i prave nakane nemaju vrijednost. Kad je Pio V. izrekao nad Elizabetom izopćenje i svrgnuće (1570), pooštrili su se progoni katolika u Engleskoj.
DON TOMISLAV TOPČIĆ/MISIJA
