Unatoč tome što svi trube o pobjedi na lokalnim izborima, oni su završili porazom sve tri nacionalne političke opcije. Najbolji rezultat su ostvarili ljudi kojima se sudi za milijunske pronevjere poput Čehoka, i redikuli tipa Keruma i Živog zida. Kako je to uopće moguće?

Pukotine u HDZ-u sve više postaju razvaline, a SDP se urušava sam od sebe. Prvi daje dojam blage anemije, a potonji slučajne stranke kojoj su se slučajno dogodili izbori. Plenković se može hvaliti koliko hoće brojem osvojenih županija, no realno gledano ovi lokalni izbori su poraz HDZ-a, i otvaraju pitanje Plenkovićeve političke budućnosti.

Prvo, HDZ je uspio zadržati većinu onog što je do sad imao, ali nije uspio osvojiti ništa značajnog, uz gubitak izbora ili drugi krug u nekim mjestima gdje se do sad vlast HDZ-a nije dovodila u pitanje ni pod razno, poput Knina ili Imotskog. Zadržati postojeće uz nikad jadniji i posve dezorijentiran SDP, kojeg više ni birači ljevice ne shvaćaju naročito ozbiljno, nije uspjeh. To je promašaj. Tome treba dodati da od četiri najveća grada u Hrvatskoj HDZ nema niti jedan, a samo u Splitu ima izglede za pobjedu u drugom krugu. Izgubiti izbore u Splitu od jednog Keruma, koji se kao gradonačelnik pokazao kao iznimno nesposoban i koji je ostao zapamćen uglavnom po eskapadama poput lijepljenja pršuta na čelo je zapravo sramota. Istina, HDZ-ov Opara ima šansi u drugom krugu, ali već sama činjenica da mora u drugi krug, kad se zna da bivši SDP-ov gradonačelnik Baldasar nije dobio glasova ni koliko ima rodbine i kućnih prijatelja, je podbačaj. Poraz HDZ-ove uzdanice Josipe Rimac u Kninu je još jedan maestralni neuspjeh Plenkovićevog HDZ-a. Posve zaslužen: razumno bi bilo da su kandidirali bilo koga drugog.

U Osijeku, sred Slavonije koja bi kao poljoprivredna i usto ratom prije dvadesetak godina teško pogođena sredina, po logici i prirodi stvari trebala naginjati HDZ-u kao konzervativnoj i kroatocentričnoj opciji, kandidat SDP-a Ivan Vrkić je u uvjerljivom je vodstvu u prvom krugu, s više nego dvostruko glasova od protukandidatkinje iz HDZ-a Ivane Šojat. Usto, SDP je dobio više glasova od HDZ-a za gradsko vijeće, iako ne puno više. Most pak ima dovoljno glasova u Osijeku da može raditi probleme i jednima i drugima, ali nedovoljno da bi mogao predstavljati čimbenik bez kojeg se ne može.

SDP polako nestaje sa scene

U Rijeci, SDP naoko ima razloga za slavlje – tamo je pobjedu po šesti put odnio Vojko Obersnel. No Obersnelov je slučaj specifičan, i zapravo neovisan o SDP-u. Obersnel je u Rijeci institucija za sebe, s klijentelističkom mrežom koja pokriva sve u gradu, i pitanje je samo hoće li prije vlast izgubiti dinastija Kim u Sjevernoj Koreji, dinastija Castro na Kubi, ili Obersnel u Rijeci. Kako stvari stoje, vjerojatno će i jednima i drugima Obersnel doći na sprovod na obnovljenom Titovom Galebu, kao jedini preostali svjetionik realnog socijalizma na planeti. On i Bandić su jednako dugo gradonačelnici, i obojica će to kako stvari stoje i ostati, s tom razlikom što je Bandić ipak kompetentan i uspio je razviti Zagreb iz socrealističke spavaonice za radničku i neradničku klasu u moderan srednjeeuropski grad, meku za turiste, dok je Rijeka ista onakva kakvom je pamtim iz šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, i tako dalje godina prošlog stoljeća. Muzej industrijske arhitekture iz austro-ugarskog perioda i ujedno muzej realnog socijalizma, skupa s rafinerijom koja nije obnovljena od Franje Josipa koji ju je i sagradio i otvorio i podrtinom Galeba. Usto, izlaznost je u Rijeci bila nikakva – najslabija u Hrvatskoj, uz Požegu i Osijek. Niti trećina birača do 16:30. Obersnelu je u takvim uvjetima dovoljno da za njega glasa Pehlin. Budimo realni, Obersnel ni na koji način ne ovisi o SDP-u niti njegov uspjeh reflektira uspjeh SDP-a, on bi izbore dobio i da je izašao neovisno na njih. On je jednostavno lokalni šerif u Rijeci, slično kao Bandić u Zagrebu, on ima svoju klijentelističku mrežu u gradu, i previše ljudi ovisi o njemu da bi ga rušili.

No najgore je HDZ prošao u Zagrebu, koji je i najvažniji po svim kriterijima. Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović su postigli cilj – ušli su u gradsku skupštinu. “Oficijelna” HDZ-ova lista, sa svom stranačkom infrastrukturom i milijunima potrošenim na reklamiranje Prgometa i stranke, završila je sa šest gradskih mandata, Esih, za sad, sa četiri. Između njih se ugurala ekstremna ljevica iz skupine “Zagreb je naš”, čije već i samo ime zvuči pomalo fašistoidno i zastrašujuće. Iako im vjerojatno nije bila intencija. Tamo sjede likovi poput Rade Borić i Urše Raukar, dakle dobrostojeći aktivistički kler iz gornjih 0,1% zagrebačke populacije, bogatuni koji ljevičare iz svojih vila pod Sljemenom i palamude o radnom narodu a da pritom ne poznaju nikog tko je u životu nešto ozbiljno radio izvan raznih NGO-a i politike te državno sponzorirane “kulture”, te radikalni aktivisti s totalitarnim tendencijama poput Mate Kapovića. U toj koaliciji je i “Nova ljevica”, koju uglavnom čini stari staljinističko-titoistički kadar tipa Dragana Markovine, Vesne Teršelić, Zorana Pusića, Nadežde Čačinović, dakle nasljednici dvorskih elita s Titovog beogradskog dvora kojima je glavni programski cilj borba protiv rimokatoličke crkve i hrvatske neovisnosti. Njihov dobar plasman u ovakvom toksičnom medijskom okruženju žalovanja za totalitarnim režimom ne treba zapravo nikog čuditi.

Isto tako nikog ne treba čuditi više nego mizeran plasman Drage Prgometa, koji je završio peti u utrci za gradonačelnika glavnog grada, kao kandidat najveće stranke u državi. Jadno, tim više što je Bruna Esih, iza koje ne stoji niti jedna stranka a zauzima isti demokršćanski prostor kao i HDZ, dobila dvostruko više glasova od njega. Inače zanimljivo je ovdje primijetiti da nju mainstream tisak sustavno naziva “ekstremnom desničarkom”, iako u njenim stavovima i djelovanju nema baš ničeg ekstremnog (ekstremistički je jedino to da smo jedina postkomunistička država u kojoj nije provedena lustracija niti su uklonjeni simboli komunizma: založiti se za uklanjanje tih simbola nije ekstremno niti po jednom kriteriju, u protivnom bi i Havel i Merkel bili desni ekstremisti). S druge strane, pravim i stvarnim, po demokraciju i ljudska prava vrlo opasnim ekstremistima poput Markovine i Kapovića se tepa da su “liberali”, iako s liberalima imaju veze koliko i Staljin s hipi pokretom.

Je li Plenković namjerno žrtvovao Prgometa?

To otvara dva najvažnija pitanja. Prvo, je li Plenković toliko bedast da nije znao kako će Prgomet proći na izborima u Zagrebu, ili se radi o makijavelističkom planu? Ukoliko se radi o ovom drugom, plan je odličan – ali uz jednu manu. Moguće je pretpostaviti da je Plenković kandidirao Prgometa upravo zato da Bandić glatko dobije još jedne izbore, jer Bandić zapravo svima odgovara. U pravilu je spreman koalirati s HDZ-om u gradu, zna kad, i s koliko novca i svega ostalog koga treba namiriti, tako da ne dobiju previše pa se razbahate, ali ni premalo da se pobune. Bandić zna kako se vodi gradska politika, zna kad i kojoj društvenoj skupini treba podići besplatnim udžbenicima, besplatnom tramvajskom kartom, pojeftinjenjem prijevoza ili parkiranja pred izbore, zna balansirati s proračunom da grad bude u plusu a svi bitni igrači namireni, i zna zadovoljiti građane. S druge strane, na ovaj način se riješio Prgometa koji je njegovom prethodniku zadavao velike probleme: on je sad politički mrtav. Zašto bi Plenković uopće zvao Prgometa da se vrati u stranku, samo da bi ga uništio ovom kandidaturom? Zato da spriječi da Prgomet sa svojom strankom poput Hridi konkurira HDZ-u na desnom centru i odnosi mu glasove, jednostavno. Naravno, jednom kad je Prgomet vraćen u stranku, potrebno ga je bilo neutralizirati i politički uništiti, pa ako je ovo urađeno s tom namjerom, onda je lukavo odigrano, obzirom da HDZ ionako nikad nije imao nikakve šanse odnijeti Zagreb.

No čimbenik koji se umiješao su Bruna i Hasanbegović, što je očito dosta poremetilo Plenkovićeve planove. Usto, nezadovoljstvo koje u članstvu HDZ-a postoji Plenkovićem se u priličnoj mjeri materijaliziralo na izborima: očito, Plenković ne zastupa iste vrijednosti koje i birači HDZ-a na terenu, pa se oni okreću drugim opcijama, od krajnje lijevih preko onih u sredini do krajnje desnih. O SDP-u ne treba ni trošiti riječi, oni su svakako najveći gubitnici ovih izbora, i po svemu sudeći Bernardiću su dani odbrojani. Nisu osvojili niti jedan spomena vrijedan grad kojeg već prije nisu imali, nemaju niti jednog župana kojeg i prije nisu imali, ali su zato u Zagrebu pali iza Bandića po broju glasova u gradskoj skupštini. U Splitu ih nema ni u tragovima. Nigdje osim u par manjih mjesta nisu prošli bolje nego prije četiri godine, u mnogo mjesta su prošli lošije. Uz lumene poput Marasa, Hajdaš Dončića, Jakovine, Glavaševića, Stazića, i paleokomunističke ostatke poput Komadine nije ni čudo. HDZ je na izborima za gradska vijeća osvojio većinu u 12 velikih gradova, SDP u svega pet, a gradovi su tradicionalna uporišta SDP-a.

Uspon marginalaca

Most je pak na pragu toga da izgubi svoju utvrdu, Metković. Spram toga, uspon na nacionalnoj razini i nije toliko bitan, prava bitka za Most se vodi, kao i inače, na Neretvi: oni su prošli u gradska vijeća manje-više posvuda, ali im to malo znači zbog nikakvog koalicijskog potencijala. Jednostavno, s njima nitko ne želi imati posla. Petrov je igrao protiv HDZ-a i protiv SDP-a, pokušavajući okrenuti jedne protiv drugih u svoju korist: na kraju je jedino okrenuo jedne i druge protiv sebe. Sad kmeči kako su se svi urotili protiv njega. Stvarno, čudno! A koliko su zapravo i SDP i HDZ i Most poraženi na izborima, najbolje govori slavodobitan povratak Čehoka u politiku: dakle, čovjeka koji je optužen za više teških krivičnih djela, među ostalim pronevjeru 50 milijuna gradskih kuna. On je i dalje, unatoč vrlo ozbiljnim optužbama, najozbiljniji kandidat za gradonačelnika Varaždina! A u Zagrebu prva dva mjesta drže neovisni Bandić, i HNS-ova Anka Mrak Taritaš: iza oboje se vuku brojne afere. To baca i drugo svjetlo na poraze kandidata poput Josipe Rimac iza kojih se vuku razne afere: birači će birati i lopove, ako ih smatraju “svojima” ili bar sposobnima. Čak i na sjeverozapadu države.

Dakle, svi proglašavaju pobjedu, a u biti osim Keruma i Čehoka, koji su se digli iz mrtvih, i donekle radikala iz “Zagreb je naš”, nitko nema stvarnog razloga za zadovoljstvo. HDZ se može pohvaliti tek pobjedama u Zadru i Dubrovniku, to je manje-više sve. A i u Dubrovniku ih je spasilo samo to što se Andro Vlahušić ne može kandidirati zbog pravomoćne presude za korupciju. Ostala mjesta gdje su na vlasti su uglavnom propali gradovi i županije, gdje nema nekog ozbiljnog novca. Bernardić je potučen i sred Zagreba, i to od marginalaca. Most nema razloga slaviti, jer im opasno visi i Metković.

Što ovo znači za Plenkovića? Teško je prognozirati. S jedne strane, njemu i takav djelomični poraz ide na ruku. Oporba je jadna da jadnija ne može biti, i SDP s ovakvim rezultatima lokalnih izbora neće biti sklon raspisivanju nacionalnih parlamentarnih izbora. S tim je Plenković i računao, zato i nije raspisao izbore odmah po smjeni Mostovih ministara, već je najavio “preslagivanje vlade”. Međutim, to što je SDP kakav je mu neće puno pomoći da presloži vladu. Esih i Hasanbegović nakon uspjeha u Zagrebu neće dići ruku za njegovu novu vladu – ili, ako možda i hoće, to neće biti bez velikih ustupaka, prije svega toga da u toj vladi ne bude Pupovac i HNS. A onda Plenković nema dovoljno ruku. Dosta ovisi od toga kako će se postaviti HSS, a tamo samo Beljaku nije jasno da uz gubitnički SDP vjerojatno neće dobiti ni “sigurnih” pet mjesta u Saboru koje imaju sada. No čak i da presloži vladu, njegov položaj kao lidera stranke je ovime jako oslabljen. Ostaje činjenica da bi svakako bolje prošao da je uradio što mu je Stier savjetovao – a i niže potpisani – da je odmah raspisao izbore. Ovako, ostaje status quo do jeseni. A vjerojatno i nakon nje.

A dođe li na jesen do izbora, na njima bismo mogli gledati reprizu lokalnih – potop HDZ-a, naročito ako u međuvremenu izgubimo arbitražu INA-MOL u Washingtonu, što gotovo sigurno hoćemo, i propadne li u međuvremenu pokušaj spašavanja Agrokora, što je također gotovo siguran scenarij. Uz još gori potop SDP-a, te rast marginalnih stranaka i pokreta s često posve suludim i nerealnim programima i zahtjevima, što će Plenkoviću znatno otežati sastavljanje bilo kakve vlade. Sve zajedno bi moglo biti uvod u period duge političke nestabilnosti u Hrvatskoj, u kojem bi mnogi mogli zažaliti za vremenima kad je zemljom vladala jedna partija s dva lica, SDP / HDZ. I od zla uvijek postoji gore.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save