Odmah nakon brisanja Hasanbegovića iz članstva HDZ-a krenuo je orkestrirani napad na njega. Prvo je Milijan Brkić između redaka dao naslutiti kako on kao musliman ne može biti autentični nasljednik tuđmanizma.

Naredni dan već su u dvama vodećima dnevnicima u zemlji osvanuli članci u kojima je lako čitljiva jasna tendencija da se Hasanbegovića dezavuira, opanjka, prikaže nedosljednim. To je, prije svega, nekorektno, a mislim i da je krivo. Sa stanovišta dugoročnih interesa samog HDZ-a.

U Večernjem listu Davor Ivanković piše: Za njega je (Hasanbegovića, op.a.), dakle, ovogodišnje preslagivanje snaga u Saboru “moralna kaljuža”, dok mu lanjsko “kaljužanje” nije tako smetalo. U čemu je razlika? Vjerojatno u tome da je ono prošlogodišnje vodio njegov politički otac Karamarko, a ovogodišnje Plenković. Ono prošlogodišnje je propalo, a ovogodišnje je, zasad, uspjelo.”

Ovako, izvan konteksta ukupnih zbivanja u HDZ-u i Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina, Ivankovićeva primjedba logički stoji. Međutim, ima li se u vidu da je Andrej Plenković napravio radikalan otklon od onoga i onakvoga HDZ-a kojemu je Hasanbegović pristupio, logično je da on ide na listu Brune Esih. Koja, zapravo, predstavlja sve one vrijednosti koje dijeli i Hasanbegović.

Članak Vlade Vurušića u Jutarnjem listu puno je maliciozniji. Tu su ona klasična podmetanja o ”ustaškoj kapi”, koja je zapravo HOS-ova kapa, o tomu gdje je Hasanbegović bio devedeset prve, što je govorio o Tuđmanovoj politici 2007. itd.

Osobito se inzistira na ovomu posljednjem. Međutim, ako se analiziraju Hasanbegovićeve zamjerke Tuđmanovoj politici prema bosanskohercegovačkim muslimanima, jasno je da one ne dolaze iz pozicije suvremenog bošnjačkog diskursa o toj temi nego iz pozicije uvjerenog pravaša. Što Hadsanbegović i jest, a tada je, mislim, i bio član jedne od pravaških stranaka.

Osobno se ne slažem s nekim tezama iz tadašnjeg Hasanbegovićeva intervjua, no mogu ih razumjeti. Međutim, onomu što danas govori i radi Hasanbegović hrvatski patriot ne može naći zamjerku. Njegovi stavovi su jasni, suverenistički i starčevićanski, ali uvijek odmjereni. Ima li se u vidu da je Hasanbegovića zbog vjeroispovijesti prvi, čini mi se, krenuo napadati jugoslavenski nacionalist Ante Tomić, jasno je da takvi napadi imaju za cilj oslabiti hrvatsku državotvornu stranu u političkoj areni, kako bi se stvorila mogućnost za neku novu Jugoslaviju. Stoga, takve napade treba ignorirati.

U narednim danima i tjednima bit će još napada na Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića jer oni etabliranim strankama predstavljaju potencijalnu opasnost.

Osobito ako osvoje značajan broj glasova na predstojećim lokalnim izborima u Zagrebu. Za lijeve stranke jasno je da će napadati političku grupaciju oko Brune Esih i Zlatka Hasanbegović jer su im ideološki protivnici. Međutim, HDZ će pogriješiti ako se fokusira na uništavanje te grupacije. Tuđman je dopuštao opstajanje Đapićeva HSP-a, dok je Sanader uništio HSP. Gledano s pozicije državnog interesa, Tuđmanova politika bila je nemjerljivo uspješnija od Sanaderove. Dok je SDP brižno čuvao HNS od poraza i potonuća, dotle je HDZ silnu energiju trošio da uništi sve desno od sebe. Zato HDZ ima toliko problema s nalaženjem koalicijskog partnera.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save