Otvaranju komunističkih arhiva glavni razlog “propale ljubavi” HDZ-a i Mosta?

U vodstvu Hrvatske demokratske zajednice dugo nisu shvaćali (ili jesu, ali nisu marili) da loše prolaze na izborima samo kad ispadnu – nevjerodostojni.

Sanaderova je pobjeda 2007. godine bila nategnuta i svojevrsno političko čudo. Najveća stranka s najviše članova ujedno je i najdemokratskija, ne po ustrojstvu ili vođenju stranke, već po demokratskoj i političkoj osviještenosti njezinih članova i tradicionalnog biračkog tijela. To se ogleda u činjenici da birači HDZ-a, kad nisu zadovoljni postupcima (vlastite) vladajuće stranke, na sljedećim izborima, ma koji to bili, ili ne izađu na izbore ili daju glas drugoj političkoj opciji.

Andrej Plenković, i ekipa oko njega, je postao toga svjestan te postupio – čudno. Umjesto da se riješi Zdravka Marića, koji je zapravo najlakši teret, ali ipak teret vladi, te Nine Obuljen, Martine Dalić i Pave Barišića, Plenković raskida osnose s MOST-om iz, doduše, suvislih i promišljenih razloga. Ne može se biti ujedno pozicija i opozicija, no dobro, pustimo to na stranu.

S druge strane, Plenković ima ono što su imali Zoran Milanović i Ivo Josipović – apsolutnu medijsku potporu iz najvećih i najutjecajnijih tiskovina. Čovjeka, odnosno birača HDZ-a brine kad Jelena Lovrić, Slavica Lukić, Nino Đula te ostale jugoperjanice staju u “odbranu” Plenkovićevih postupaka; još je čudnije kad Ivanka Toma ili Tihana Tomičić iz NL-a stalno udaraju po SDP-u?! Čak ni Pupovčeve “Novosti” više ne vide toliko često povampirene ustaše, osim među braniteljima i na ploči u Jasenovcu.

Koliko god utemeljen razlog prekida suradnje s MOST-om bio, to nije pravi razlog. Pravi je razlog spoznaja da HDZ lokalne izbore, sasvim je izvjesno, gubi u svim velikim gradovima: Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. A gubi se iz kadrovskih razloga – Prgometa za kandidata Zagreba, odabira ministara kulture i gospodarstva u prvom redu, izostavljanje ljudi kao što su Ivana Maletić, Zlatko Hasanbegović i Anton Kliman, koji imaju izborni legitimitet (!) te dokazano znanje i iskustvo za sudjelovanje u izvršnoj vlasti.

Jedino čudnije od Plenkovićevog poteza jest sam MOST; to je čudna i oko nejasnih zajedničkih ciljeva okupljena skupina ljudi – od podoficira JNA Orepića do “izrazito desnog” Nikole Grmoje, a svi povezani psihijatrom Božom Petrovim.

Upućeniji u odnose HDZ-a i MOST-a, tvrdili su ovih dana da je glavni razlog “propale ljubavi” upravo prijedlog MOST-a o otvaranju komunističkih arhiva. Ukoliko se prisjetimo reakcija medija na dolazak slovenskog povjesničara Romana Leljaka na sastanak s MOST-om, onda sve ovo ne čudi. Nadalje, ukoliko pogledamo tiskovine nakon prekida suradnje i uvrijeđenu reakciju mostovaca (koja nije bez temelja), onda se radi isključivo o omalovažavanju i diskreditaciji u svakom smislu, što je jedini mogući odgovor na činjenicu da je MOST već dvije godine dio vlasti i kao takav neke stvari zna. I oni će sad koristiti to znanje kako bi učinili što veću štetu onima koji su ih “povrijedili”, što je razumljivo.

Činjenica, ukoliko je točna, da porezni nadzor nije od 2007. ušao u Agrokor je užas nad užasima. Martina Dalić kao lutka na koncu Gregurića, Valentića, Šarinića, Špiljka i njihovih struktura na čelu ministarstva gospodarstva je naprosto groteska. Nina Obuljen baca mobitele i urla zbog prijedloga o otvaranju arhiva), a o financiranju Frljića, jugoslavenskih “lingvista” i ostalom da ne govorimo. Barišić se svim silama trsi zaposliti Pupovčevog sina na FFRi, a potiho vraća Borisa Jokića i jugoslavensku obrazovnu reformu.

Dakle, nitko nije bez “grijeha”, stoga nitko ne smije bacati kamenje. Ono što je pak važno jest to da se hrvatski puk mora početi učiti podržavati postupke za boljitak sviju nas, ma od koje strane, stranke ili partije dolazi. Nitko ne može osporiti da je Milanovićeva vlada napravila odličan potezu uvevši fiskalizaciju, odnosno fiskalne blagajne, ali, zato ne treba zaboraviti da je ista ta vlada uvela predstečajne nagodbe, što predstavlja najveću pljačku u Republici Hrvatskoj od Markovićeve privatizacije 1989. godine. I tako vrijedi za sve političke opcije. Treba podržati onoga koji čini i želi dobro za hrvatski narod, a osuditi ostalo te se ne povoditi i dati povesti medijskim ispiranjem mozga; pa hvala Bogu, većina je naroda dovoljno pismena o tomu donijeti vlastiti sud.

Josip Gajski/hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content