Plavo je plavo, crveno je crveno
Svi se hvale rezultatima lokalnih izbora, svi hine neko veliko zadovoljstvo, što ometa mogućnost objektivne analize. Prvo što upada u oči jest politička karta o odnosima plave i crvene boje, na kojoj se ništa bitno nije promijenilo u usporedbi sa zadnjim parlamentarnim izbora, što može biti odličan indikator za one koji sanjaju nove izbore.
HDZ je i nadalje neprikosnoven u Dalmaciji, Lici, zagrebačkom prstenu i nešto manje u Slavoniji, IDS u Istri, SDP u riječkoj regiji, glavni grad je neodređen mada više naginje na lijevu stranu, što vrijedi i za Zagorje te naročito za Međimurje.
U svemu tome komunalni programi, vizije razvoja i tome slično od drugorazrednog su značaja.
U prvom planu, bez obzira na lokalne okvire, ostaju pretežno povijesno uvjetovane ideološke podjele i različiti svjetonazori u koje ne bismo ovdje ulazili.
HDZ može biti zadovoljan jer je pobijedio u čak trinaest od dvadeset županija. Proširio je svoju vlast i sredinama gdje do sada nije igrao glavnu ulogu (Krapina, Bjelovar, Požega, Virovitica, Dubrovnik), nikad uvjerljiviji nije bio u Vukovaru.
Bolna mu je točka Zagreb, što je, s obzirom na lošeg kandidata kojega „birači nisu prepoznali“ bio lako predvidiv rezultat. Ako to nije bila namjera, onda je posrijedi katastrofalna procjena. Gorku pilulu mogao bi predstavljati i gubitak gradonačelničkog mjesta u Splitu. Ovdje je kandidat dobar, ali je Kerum teško objašnjivo čudo od političara.
Kao što vodeća stranka nije kažnjena zbog izazivanja krize vlasti na državnoj razini, za to isto nije kažnjen ni Most koji je potvrdio dosadašnji rejting, posebice u dalmatinskim županijama.
SDP je očito u silaznoj putanji, pobijedio je tamo gdje je uvijek pobjeđivao i gdje teško može izgubiti (Rijeka). U Zagrebu se kiti kandidatkinjom iz druge stranke, a u Osijeku nezavisnim kandidatom kojega je samo podržao.
U dalmatinskim gradovima i županijama jedva su se plasirali u vijeća. S ove točke gledišta, moglo bi se konstatirati kako je HDZ premalo iskoristio slabosti svoga glavnog političkog konkurenta.
Još jednom je potvrđena moralna neosjetljivost birača, koja se možda može tumačiti i kao nepovjerenje u institucije.
Dok, primjerice, u Francuskoj najizgledniji kandidat za predsjednika države jednostavno nestaje sa scene nakon što su otkrivena neka privatna pogodovanja, u nas jako dobro prolaze kandidati koji su omirisali zatvore, protiv kojih se vode kazneni postupci ili koji su groteskno privatizirali politiku. Na marginama političke galaksije gasnu neke zvijezde kratkog sjaja (Živi zid, pravaši, laburisti, Holy) ali se pojavljuju nove, poput Brune Esih.
Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
