Priče o preslagivanju vlade djeluju patetično i neuvjerljivo kao i lani kad je isto pokušao Karamarko. Istina, tada su mediji i krojači javnog mišljenja molili Boga da ne uspije, sad pak svi navijaju da Plenković uspije, jer se boje da bi nakon njega HDZ mogao preuzeti netko tko s HDZ-om ima veze.

Kraj za Agrokor?

Kad je donošen Lex Agrokor, u više navrata sam naveo koje će biti vjerojatne posljedice. Kao prvo, banke će ga odbiti dalje kreditirati, jer nemaju nad njime kontrolu. A Agrokor bez kredita ne može preživjeti, ove godine će mu trebati blizu pola milijarde eura, ne računajući troškove restrukturiranja kompanije koji bi mogli biti i veći od toga (od otpremnina zaposlenima na dalje). Kao drugo, dobavljači će prestati davati robu bez avansnog plaćanja, i s vremenom će nedostajati sve više i više stvari na policama, a gubici se sve više gomilati. I kao treće, Agrokor će otići u stečaj, formalno nakon isteka “Lex Agrokora”, a de facto u roku par mjeseci.

Usto, naveo sam u više navrata kako Agrokoru 1. svibnja dospijevaju kuponi na naplatu, kamata na kredit od 300 milijuna eura, i kako je posebno važno da od odobrenog sindiciranog kredita Zabe i još tri manje domaće banke odvoje dovoljno novca da pokriju tu obavezu kako bi, unatoč idiotskom zakonu koji Agrokoru brani plaćanje bilo kakvih kamata i rata kredita – potonje ionako ne dospijevaju do iza isteka Lex Agrokora, u jesen 2018 – održao kakvo takvo povjerenje financijskog sektora. Strance se, naime, naši živopisni i neustavni zakoni koji krše sve norme međunarodnog trgovačkog prava ne moraju ticati, i oni mogu u svojim matičnim zemljama i te kako pokrenuti tužbe i prisilnu naplatu od imovine koju Agrokor ima u inozemstvu, a nje nije malo. To će se pogotovo dogoditi ukoliko Vlada krene u rasprodaju kompanija u sastavu Agrokora, jer će time izravno biti oštećeni vjerovnici.

No novine su punile optimistične najave o stranim fondovima koji jedva čekaju uložiti milijarde eura u propalu kompaniju koju vodi državni povjerenik, o dobroj volji dobavljača da se odreknu potraživanja, o bankama koje će svakako dati kredite Ramljaku jer je to, jelte, u nacionalnom interesu.

Na žalost stvari su se odvile kako sam i predvidio, samo malo brže. Ramljak je odlučio ne platiti kamatu, agencija S&P je proglasila stečaj kompanije. Jer ne plaća dospjele financijske obveze po izdanim obveznicama, niti je to u stanju, što je po svim normalnim kriterijima stečaj. Što znači da banke, i da žele, ne bi smjele više kreditirati Agrokor. Ramljak je, kad je prije mjesec dana tražio kredit od 150 milijuna eura, rekao da bi taj novac mogao potrajati Agrokoru oko 45 dana, odnosno omogućiti mu da u tom roku normalno posluje. Na kraju je dobio pola toga, dostatno za dvadesetak dana. Taj rok je prošao, svježeg novca nema i očito ga neće ni biti. U međuvremenu, razne vrste artikala od Coca cole do mačje hrane lagano nestaju s polica Konzuma. Promet je pao za četvrtinu, a i prije toga je pola Konzumovih dućana radilo s gubitkom. Za godinu dana, dućani Konzuma će vjerojatno izgledati onako kako su izgledali dućani u socijalizmu sredinom osamdesetih. Samo što ovaj put nećemo morati do Trsta u kupovinu. Dovoljno će biti otići do susjednog Lidla ili Spara. Što je vlada htjela postići tim zakonom, osim spriječiti Ruse da preuzmu Agrokorove kompanije, ostaje posve nejasno. I što je očekivala.

A što se Ramljaka tiče, i tu važi ono što sam napisao kad je preuzimao Agrokor. Svaka njemu čast kao stručnjaku, ali i uz deset Nobelovaca iz područja ekonomije on ne može spasiti Agrokor. Jer tu nije dovoljna stručnost, potreban je prije svega novac. A iza Ramljaka ne stoji, za razliku od Alvareza, nitko tko ima novac. Iza njega stoji hrvatska vlada, koja nema novac, a i da ga ima ne bi ga smjela ulagati u Agrokor, jer to je privatna kompanija. Ne smije tu kompaniju ni nacionalizirati, kako je diletantski predlagao Petrov. Time bi izravno preuzela na sebe i sve njene financijske obveze, odnosno dugove. Svih četrdeset milijardi kuna. Ako ne i više. Dakle, ostaje nam samo gledati kako najveća hrvatska korporacija, koju su svi mrzili, bolno i sporo umire, i vuče za sobom u propast kompletnu hrvatsku prehrambenu industriju. Jer Spar sigurno neće kupovati paprike od domaćih OPG-ova po tri kune, ako ih Bugari nude za jednu. Bili bi loši trgovci kad bi to radili. Propali bi. Baš kao i Agrokor.

Plenković krenuo Karamarkovim stopama

Nakon što je, posve opravdano, najurio dosadašnje nelojalne partnere u vladi koji bi prije ili poslije, nakon smjene Marića, krenuli smijeniti i njega, Plenković je suočen s izlaskom na nove izbore.

On ih je trebao raspisati odmah kad je najurio Mostovce: priče o preslagivanju vlade djeluju patetično i neuvjerljivo kao i lani kad je isto pokušao Karamarko. Istina, tada su mediji i krojači javnog mišljenja molili Boga da ne uspije, sad pak svi navijaju da Plenković uspije, jer se boje da bi nakon njega HDZ mogao preuzeti netko tko s HDZ-om ima veze. One svjetonazorske, jasno. Jer, ovakav Plenkovićev HDZ je u osnovi umjereno lijeva stranka bez previše supstance, a u ovom trenutku umjerenost je zadnje što nam treba. Vrijeme traži radikalne i hrabre, izrazito nepopularne poteze, a nije za očekivati da bi Plenković takve mogao vući.

Plenković je, izgleda, odlučio ponoviti sve Karamarkove greške. Prvo, koalirao je s Mostom, znajući kako je s njima prošao njegov prethodnik – zašto je mislio da njemu Petrov neće napraviti isto što i Karamarku? Potom se upleo u priču u koju se nije trebao uplesti – Agrokor. Trebao je oprati ruke od svega, pustiti Alvareza da radi svoj posao, ruske banke da, ako žele, financiraju spas firme u koju su uložile deset milijardi kuna, i reći “to je privatna tvrtka, stečaj privatne tvrtke, ma kako bila velika, nije stvar vlade, mi ćemo pomoći onima koji ga mogu i žele spasiti, ali nećemo je mi svojim novcem spašavati”. Ovako, stvoren je dojam u javnosti da je sve to da se zaštiti Todorića. A radi tog dojma je umalo nastradao vjerojatno jedini kompetentni ministar u vladi, Marić.

I zatim je ponovio finalnu Karamarkovu grešku – umjesto da je smjesta raspisao izbore, on je odlučio “presložiti” vladu. Iako je jasno da za takvo preslagivanje HDZ nema koalicijskog kapaciteta. Zato je progutao knedlu i pristao na uvjete generala Glasnovića, čiji potpis nakon prošlih izbora za svoju vladu nije htio niti tražiti niti prihvatiti, kako bi se od njega ogradio! Sad mu je i “radikalni desničar” dobar. U kombinaciji s Pupovcem s druge strane. U svemu skupa baš nema previše dostojanstva, a najmanje ima vjerodostojnosti.

Marić je glasanje preživio, Plenković nije. On nakon raskida s Mostom više nema 76 ruku u Saboru za novu vladu, u kojoj bi Mostove ministre zamijenili još neimenovani ljudi iz neimenovanih stranaka. Pirova pobjeda, po svemu sudeći.

Odlazak Hasanbegovića

Nakon što su Most i HDZ raskinuli i drugi brak u samo dvije godine, što već pomalo počinje sličiti na meksičku TV sapunicu, došlo je i do raskida braka između Hasanbegovića i HDZ-a. Ironično, Plenković se već odavno pokušava svim silama riješiti Hasanbegovića, marginalizirati ga u stranci, a sad, kad ga je Hasanbegović kandidiranjem na listi Brune Esih doslovce natjerao da ga najuri iz stranke, pomirljiv je i pitom prema njemu. Iako ga Hasanbegović u intervjuima nimalo ne štedi.

Razlog je očit, famoznih 76 ruku u parlamentu za novu Plenkovićevu vladu, kojih po svoj prilici neće biti. Kad se male ruke slože, sve se može, smatra Plenković, pa tako pokušava objediniti Hasanbegovića i Pupovca u istoj vladi.

No meni se ipak ne dopada način na koji je Hasanbegović izašao iz HDZ-a, koji je hrvatski, demokratski, i ima veze sa zajedništvom samo još po imenu. On je prisilio Plenkovića da ga izbaci, iako Plenković to u ovom trenutku, kad mu je Hasanbegović po prvi put potreban, nipošto nije želio. Trebao je jednostavno sam dati ostavku na stranačko članstvo, i potom osvanuti na listi Brune Esih. To bi bilo puno više u skladu s njegovim dosadašnjim ponašanjem: takve igrice jednostavno nisu dostojne onog što je Hasanbegović do sad pokazao na hrvatskoj političkoj sceni, gdje je uvijek nastupao otvoreno i bez fige u džepu.

Ne, ne smatram da griješi što je izašao iz HDZ-a, ali smatram da griješi oko dvije stvari: prvo, predbacio je Premijeru raskid strateškog partnerstva s Mostom. Osobno, smatram da je za taj prekid isključivo kriv Most, jer Plenković jednostavno nije mogao prijeći preko toga što su podržali zahtjev oporbe za smjenom Marića. A smatram da griješi i oko Marića: Mariću je kao krimen stavljena pod nos tek jedna bedasta izjava s početka godine, da misli da Agrokor neće propasti, a sve drugo je posve bez osnove. Marić je suviše bitan i kompetentan da bi ga se radi toga odstrijelilo i zamijenilo kakvim diletantom koji će opet nabiti dvadesetak novih milijardi javnog duga ove godine. Prevelika cijena.

Ali svakako ne griješi nimalo kad govori kako ovo nije osobna stvar između njega i Plenkovića, već se radi se o suprotstavljenim političko-nacionalnim državnim konceptima, i da neki eksponenti “duboke države” u njemu prepoznaju prijetnju za svoje položaje koje ostvaruju pola stoljeća bez obzira na formalni pad komunizma. I da otuđene strukture moći proizvode “populizam” protiv kojeg bi se onda kao željele boriti. I da je Petrov diletant. I da je ovaj i ovakav HDZ… pa, to što jest.

No kad pak govori o tome da je stvorena određena percepcija u javnosti oko Marića, trebao bi se sjetiti da je ista takva, isfabricirana, percepcija stvorena u javnosti i oko njega, lani oko Karamarka, i mnogih drugih koji su eliminirani iz politike metodom difamacije. Percepciju u javnosti stvaraju mediji i tračevi, ona je gotovo uvijek pogrešna i neutemeljena na stvarnim događajima. Ukratko, smatram da si je zabio autogol izjavom o Mariću.

Beljaku su otvorena vrata

Koliko je pametno reći “vrata su vam otvorena” čovjeku koji se u životu između ostalog bavio obijanjem brava, Beljaku iz HSS-a? No, Plenkoviću očajnički, nakon odbijenice Vrdoljaka i izlaska Hasanbegovića iz HDZ-a i Esih iz koalicije s HDZ-om, treba svaki glas u Saboru koji može dobiti. Pupovčev, nezavisnih, Hasanbegovićev, bilo čiji.

Ali i s tim neće imati dosta za složiti vladu. Jednostavna matematika kazuje da mu je za sastavljanje bilo kakve, pa i manjinske vlade, dakle one u kojoj ne bi sjedili predstavnici svih onih koji bi za nju digli ruku, nužno potreban ili HNS ili HSS ili IDS, uz Pupovca i Hasanbegovića. A pitanje je bi li ta dvojica podržala istu vladu. HNS i IDS su ideološki miljama od HDZ-a. Dakle, jedina nada da izbjegne izbore mu je Beljak. I njegovi seljaci. A oni su, iz nekog razloga, odlučili držati se SDP-a kao pijan plota. Iako je zapravo ta koalicija posve neprirodna: biračko tijelo HSS-a je, po logici i prirodi stvari, konzervativno. Ne zanimaju ih previše prava istospolnih parova i transrodnih osoba, ni ostale urbane i pomodne stvari. Više ih zanimaju poljoprivredni poticaji i manji porezi.

Kad je Plenković formirao svoju vladu, napisao sam kako je glupo ići u koaliciju s fotelja gladnim i nepouzdanim, prevrtljivim i nelojalnim Mostom, i kako bi Plenković puno bolje uradio kad bi pokušao u vladu dobiti seljake. S njih pet imao bi sasvim dovoljno ruku u Saboru i bez Mosta. Ali Plenković je htio više, mnogo više. Htio je imati “stabilnu većinu”. A Most je imao 19 mandata, HSS pet.

Stabilna većina se međutim vrlo brzo pretvrorila u vrlo nestabilnu. Prvo je, marginaliziravši nakon izbora desno krilo HDZ-a i instaliravši Obuljen, ostao bez saveznika na toj strani. Esih, Hasanbegovića, Glasnovića, a kako se stvari zakuhavaju možda i još nekih. To nije puno zastupnika, ali mu ti glasovi u ovoj situaciji nedostaju. Onda je ostao bez Mostovaca koji su odlučili ponoviti lanjski igrokaz s Karamarkom: Prošlo im je tada, dobili su još više glasova na ponovljenim izborima, pa zašto ne bi pokušali opet? Na kraju, nije mu ostalo drugo neko pokušati sa seljacima. Prekasno, to je trebao uraditi odmah nakon izbora!

Seljacima se sad, očito, ne ide u tu koaliciju, iako bi im zacijelo u situaciji u kojoj se Plenković nalazi bilo ponuđeno puno više nego što im po izbornom rezultatu pripada, vjerojatno bi se Plenković isprsio za jedno tri ministarska mjesta u novoj vladi. A to je nešto što seljaci nikada neće dobiti od SDP-a, jer oni ionako imaju u koaliciji hrpu kusih i repatih koje treba namiriti ministarskim mjestima, spomenimo samo HNS i IDS.

Koliko je taj potez Beljaka glup, a koliko pametan, vidjet ćemo vjerojatno nakon novih izbora. No što ako HSS ostane bez dva ili tri od svojih pet mjesta u Saboru, i ostane potpuno marginaliziran? Istina, nije da nam i ovako fali stranaka i strančica. Ali prilično je sigurno da će i nakon izbora biti izostavljen iz vlasti. Jer, ne vidim kako bi ih, obzirom tko ih vodi, SDP mogao dobiti, unatoč svim brojnim promašajima ove vlade. A ako ih dobije Plenković, malo je vjerojatno da će nakon njih biti tako velikodušan.

Hrvatska, država u kojoj je plaćanje dugova kazneno djelo!

Bar po nekima. Koliko su u Živom zidu pravno nepismeni, pokazali su njihovi bivši članovi okupljeni u stranku “Slobodna Hrvatska” podizanjem prijave protiv premijera Plenkovića i zastupnika Željka Glasnovića. Optužba je “podmićivanje zastupnika”. A problem je, po njima, što je Plenković pristao na Glasnovićeve uvjete za podizanje ruke za njega kao premijera, od kojih je na prvom mjestu onaj o isplati zaostalih dugovanja države pripadnicima HVO-a!

Ni novinari uglavnom nisu pismeniji, pa su se raspisali o “kupovini glasova” i “šteti od 1,2 milijarde kuna za Hrvatsku”. Štete nema, kao niti korupcije. Oni kažu kako je bivši gradonačelnik Vukovara Željko Sabo kažnjen s osam mjeseci zatvora jer je u tajno snimljenom razgovoru obećao mito od 30.000 kuna. “S koliko bi godina trebali onda biti kažnjeni Plenković, Glasnović, Tomo Medved i Zdravka Bušić za sklapanje ovakvog protuzakonitog dogovora?”, pitaju oni.

Odgovor je vrlo jednostavan. Nikoliko, jer Glasnović nije tražio novac za sebe. Glasnović je tražio novac koji je država po zakonu – koji doduše još nije izglasan, ali je odavno u izradi i u fazi finalnog nacrta – dužna nekom isplatiti, a nije. Krivično djelo može biti jedino neisplata novca iz proračuna onima koji na njega imaju pravo.

Očito da brojni u Hrvatskoj misle da dugove, te moralne i zakonske obveze nije potrebno ispunjavati ako su te obveze prema veteranima, crkvi (naknada za otetu imovinu – zanimljivo da se uvijek bune na ugovore koje pogrešno zovu vatikanskim iako ugovori nisu sklopljeni s tom državom već drugim subjektom međunarodnog prava, Svetom stolicom, ali se nikad ne bune kad istu tu naknadu za otetu i uništenu imovinu koja je regulirana tim ugovorima treba isplatiti Židovima ili Srbima), i tako dalje.

Slijedom pravne logike Živog Zida podmićivanje bi bilo i kad Vlada pristane isplatiti milijrade i milijarde za “besplatno školovanje” na njihov zahtjev, recimo. Ili kad seljaci uvjetuju koaliciju isplatom ili povećanjem poljoprivrednih poticaja. Ili kad SDP uvjetuje koaliciju podizanjem određenih socijalnih prava, uz cijenu za budžet od nekoliko milijardi kuna. Sve je to, jasno, politička trgovina, ali posve legalna i legitimna. Na žalost, živimo u pravno retardiranoj zemlji, kako je rekao kolega Hodak.

Očekivano, Uskok je prijavu odbacio kao besmislenu i pravno neutemeljenu, rekavši da se nisu stekli bitni elementi krivičnog djela. Odnosno, da Glasnoviću osobno nitko nije dao mito.

“Izdaja” Brune Esih

Prošlog tjedna je Bruna Esih za Novu TV rekla da neće poduprijeti SDP-ovu inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Zdravku Mariću. Nije otkrila hoće li biti suzdržana ili će glasati protiv te inicijative, ali je jasno i nedvosmisleno rekla kako neće glasati za smjenu Marića.

I nije glasala. Uradila je što je i rekla da će uraditi.

I onda su svi mediji unisono napisali kako je Bruna Esih pogazila riječ, jer je rekla da neće glasati za Marića i za Plenkovićevu vladu. A javnost ju je napala zbog gaženja riječi. Evo, još jedan slučaj kako se stvara “percepcija u javnosti!”

Odakle ta zabuna? Odatle što je Bruna rekla kako neće podržati smjenu Marića, jer to predlaže SDP, a ona za razliku od Mostovaca ne bi nikad podržala zahtjev oporbe protiv stranke na čijoj je listi kao neovisna zastupnica i izabrana u Sabor. Ali je isto tako rekla i da neće dignuti ruku za novu Plenkovićevu Vladu kad se i ako ta bude izglasavala, ukoliko će Mostove ministre zamijeniti oni iz redova HNS-a, IDS-a, i Pupovčevog SDSS-a.

A kako je prosječnom hrvatskom novinaru, i to ozbiljnih mainstream medija, prekomplicirano shvatiti razliku između “neću glasati za smjenu Marića” i “neću glasati za novu Vladu ako u njoj budu Pupovac i Vrdoljak”, Bruna je u javnosti ispala izdajica. Nevjerodostojna. Žena koja ne drži riječ.

No istina je da je ona uradila što je i najavila u vezi Marića, a ne treba sumnjati niti da će održati riječ i u vezi Pupovca, dođe li ikad do tog glasovanja.

“Tko je ovaj na slici iza Hasanbegovića?”

Milijan Brkić se ljutito osvrnuo na Hasanbegovićevu izjavu da ‘ovo nije Tuđmanov HDZ’ nego da je to negacija i politike Tuđmana i HDZ-a. Što, doduše, nije samo Hasanbegovićevo mišljenje, nego i velikog broja birača HDZ-a.

“To svi istinski HDZ-ovci znaju, ali očito Hasanbegović u nepune dvije godine, koliko je član HDZ-a, nije uspio do kraja iščitati program pokojnog predsjednika. Sjetimo se samo njegovih izjava o politici devedesetih. Kako to da uz sebe nikada nema fotografije Tuđmana, nego uvijek nekih drugih ljudi?”, pitao je Brkić.

Ti “drugi ljudi” je, očito, Starčević, čija je slika ovih dana uglavnom bila iza Hasanbegovića. Zna li Brkić uopće tko je na slici? A uostalom, na istog tog Starčevića se često i sam Tuđman pozivao! Istina, ne samo na njega nego i na Radića, ali činjenica je da je Tuđmanova politika bila dobrim dijelom bazirana na Starčeviću. Ni s Bečem, ni s Peštom, ni s Beogradom.

No on je samo jedan u poplavi bisera ovog tjedna. Najjači je ipak možda bio Drago Prgomet, kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba. “Ne mogu komentirati postupak čovjeka koji usred kampanje ode iz jedne u drugu stranku”, rekao je Prgomet novinarima komentirajući Hasanbegovića! Dakle, čovjek koji više ni sam ne zna koliko je stranaka promijenio u zadnje dvije-tri godine!

A rekao je i kako ne bi imao ništa protiv koalicije poslije izbora s Ankom Mrak-Taritaš iz HNS-a. Takve se izjave ne daju u kampanji! Jer, teško je shvatiti zašto bi onda čovjek uopće glasao za njega. A ne za Anku Mrak Taritaš. Time je, izgleda, izašao iz ormara i prije svog stranačkog šefa. Koji očito ne bi imao ništa protiv koalicije s HNS-om na nacionalnoj razini. Kad bi ta lupeška strančica za to uopće bila zainteresirana. A nije.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save