Komemoracija na bleiburškom polju imala je predigru – lažni antifašisti iz Hrvatske alarmirali su lažne zelene antifašiste u Austriji, Hitlerovoj domovini, ovi su tražili od austrijskih vlasti da zabrani komemoraciju, onda se umiješala Crkva u Koruškoj pa je spletka pala u vodu i petnaest tisuća Hrvata ipak stiglo iz Hrvatske ali i iz drugih europskih zemalja.

Imam dojam da je ove godine sve bilo nekako mlako, premda opet pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora koje su nasljednici komunističkih krvoloka bili ukinuli, i vrijeme je (opet) da se u Bleiburgu pojave doslovce svi koji ondje trebaju biti, to jest da sljedeće godine na mjestu gdje je počela tragedija budu zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, predsjednica države, predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskoga sabora. Potonji je bio prošle subote, ali kažu da ga nisu doživljavali, što nije dobro. U Dnevniku HTV-a njegova se izjava i nije dobro čula od snažnih zvučnika i glasa službenog spikera, i uopće je komemoracija u Dnevniku prikazana u brzom ritmu (hajdemo to obaviti), uz obvezatno spominjanje dviju ustaških kapa, od kojih je barem jedna bila dobro plaćena od spomenutih lažnih antifašista, te se tako provokator mogao i potući s hrvatskim zaštitarima jer je za taj novac mogao štošta kupiti. Ni komercijalne se televizije nisu potrudile, naravno, a uoči Bleiburga zapamtio sam teletekst RTL- na kojemu je pisalo: Jandroković u… Nije riječ o tome da riječ Bleiburg nije grafički „stala“ u najavu vijesti, nego o se s opisanim točkicama htjelo dati do znanja da ni riječ ne žele ni izgovoriti (napisati) i da je za njih naziv toga mjesta (polja) jednak izrazima koji se rabe u psovkama. Elem, olovni „glajhšaltung“ na djelu, zajedničko im je samo vrebanje na ustaške kape koje bi potvrdile fašizaciju Hrvatske, valjda, a vrebačima nikako ne ide od ruke.

Nitko nije izgovorio riječ genocid, pa dok tako ne bude, ja te govore ne želim slušati. Prva rečenica treba uvijek biti: na Bleiburgu i na Križnim putovima izvršen je najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti. Užasan genocid krvavo je djelo jugoslavenske komunističke armije pod vodstvom Josipa Broza Tita i po njegovim uputama. Ubijene su ne tisuće nego stotine tisuća Hrvata, vojnika i civila. Broj iz engleskih izvora koji kaže da je u Korušku pristiglo petsto tisuća civila i dvije stotine tisuća vojnika, treba biti relevantan za sva istraživanja – naime, pokušati saznati i spoznati koliko se njih vratilo s Križnih putova, koliko se njih spasilo bijegom na sjever i zapad, pa taj broj usporediti sa spomenutim engleskim podatkom i vidjeti koliko je Hrvata pobijeno na najzvjerskije moguće načine. Koliko je od njih 7oo.ooo masakrirano u Sloveniji posebno, u Hrvatskoj, i nadalje na istoku, zakopano u duboke ili plitke grobnice gdje se njihovi posmrtni ostatci „na sreću“ ne vide, kao što se vide u Hudoj Jami. Pomodan ali vrlo točan izraz „duboka država“ otkriva zašto masovne grobnice nisu dostupne oku naših suvremenika: oni koji doista danas vladaju Hrvatskom i gnijezda su im duboko u utrobi moderne hrvatske države, ne žele da se sva grozota čina njihovih duhovnih i bioloških predaka razastre pred očima potomaka ubijenih, budući da bi to značilo definitivan svršetak glorifikatora komunističkih strašila koji i dan-danas pokušavaju držati hrvatski narod nametnutom hipotekom, konstruiranom u jugoslavenskim radionicama. Pa bile vlasti u Hrvatskoj lijeve ili prividno desne, uvijek završi isto: ne dirati, ne iskapati, ne „talasati“, ako nešto malo treba iskopati, dajmo to udbašima, oni znaju gdje su manje grobnice. Slično je, uostalom, i s masovnim grobnicama iz doba srpske agresije devedesetih: nemojmo previše tražiti da se ne uznemiri lokalno, amnestirano srpsko pučanstvo, a ako se baš nađe (Ovčara, i to djelomično) na hrvatskom tlu – onda se zločincima „sudi“ na beogradskom sudu, valjda mjerodavnom za dijelove hrvatskoga teritorija. To je zatvoreni krug u kojemu se vrtimo, krug koji u središtu ima poruku da je hrvatska smrt trećerazredan i zanemariv pojam, da hrvatski kadaver ne zaslužuje dostojanstvo, da se Hrvate može ubijati nekažnjeno jer, eto, imaju zlokobni gen državotvornosti, čak i žene i djeca, svi su oni remetilački i nazadni faktor koji se plete pod nogama velikih i njihovih ideja, pa kada se pruži sjajna prilika da ih se lijep broj likvidira na jednom mjestu i u jednom pogodnom trenutku – kako ne iskoristiti priliku u jugoslavensko-engleskoj koaliciji.

Licemjerje koje sprječava da se stvari nazovu pravim imenom, genocidom, vidljivo je i iz činjenice da je Hrvatska tužila Srbiju za genocid devedesetih (pa premda nije uspjela, u presudi ima i te kakvih elemenata da se Srbiju pritisne i u smislu ratne odštete). Genocid devedesetih ipak je imao manje razmjere, koliko god stravičan bio, od onoga bleiburškog i križnog, no samostalna hrvatska država, RH, nikada nije i ne će – ako se stvari bitno i radikalno ne promijene izvođenjem na svjetlost, lustracijom „duboke države“ – unisono, jasno,bez ikakvih ograda izreći riječi „genocid nad hrvatskim narodom“ i te riječi upisati u školske udžbenike. Pa kada se danas govori o demografskim gubitcima, dobar dio njih ima podlogu na Bleiburgu i u pitanju koliko se od onih 700.000 (domaćih izdajnika, što bi rekao Šprajc) vratilo kućama i zasnovalo obitelj.

Koji dan prije komemoracije prikazan je u Tuškancu film Jakova Sedlara (tekst Nenad Piskač) priča o Stepincu i Titu, koja me je podsjetila na Usporedne životopise Plutarhove. Rečeno je sve što je reći trebalo, no film vjerojatno ne ćete vidjeti ni na jednoj „velikoj“ televiziji.

U Pakracu 13. svibnja

Nisam ove godine bio na bleiburškom polju, nego u Pakracu gdje je počela srpska agresija. Povod: Nagrada dr. Ivan Šreter, po liječniku koji je u doba komunističke Jugoslavije u dijagnozi napisao nekom srpskom penzionisanom oficiru da je umirovljeni časnik, oko čega se podignula velika strka u tadanjim novinama, iz pera novinara od kojih su neki i danas aktivni. Kada je počela agresija, Štretera su Srbi uhvatili i masakrirali, ne zna se gdje su mu kosti, „ne znaju“ to ni Džakula ni Pupovac koji je u cijelom slučaju odigrao ogavnu bizantinsku rolu. U logoru Bučje mučena su i ubijena dvadeset i dvojica Hrvata, ali hrvatski mediji znaju samo za Pakračku poljanu. Duboki mediji.

Pakrac, čija povijest seže u 13. stoljeće i gdje su se kovali banovci s kunom, hrvatska povijest koju se pokušalo zaboraviti u vrijeme srboslavije, još i danas više nego li bilo koji drugi grad u Hrvatskoj ( osim Vukovara) izlaže oku ratne rane, te ima dijelova grada gdje su pročelja izrešetana gelerima kao da je rat jučer završio. Ima i pomaka, iz temelja je izgrađen novi Hrvatski dom, obnovljeni dvori Jankovića, crkva i okoliš. Podignut je spomenik dr. Šreteru, čije ime nosi nagrada „Jezika“ za novu hrvatsku riječ (riječi). Pobjednička je riječ istovrjednik, koja nije – koliko god se činila poznatom – do sada zabilježena, nadalje riječi zaslonik i podzemnica. Potonja (hrvatska riječ za metro) je došla iz dječjih usta, a djeca su kreativna u jeziku, više no odrasli Pa su i dva malena simpatična blizanca primili nagradu.

Kao član povjerenstva trebao sam uzeti riječ, štono se kaže, odnosno pročitati sljedeći tekst:

„Na saboru u Konstanzu početkom 15. stoljeća, onom saboru na kojemu je spaljen Jan Hus, jedan je kardinal prigovorio caru i kralju Žigmundu da u pogrješnom rodu rabi riječ shizma, to jest u hrvatskom – raskol. Na to mu je Žigmund odgovorio: „ Ja sam car Svetoga Rimskog carstva i iznad sam gramatike.“

Sličnih careva, kraljeva i političara prepuna je i povijest hrvatskoga jezika, pa jezikoslovna znanost u nas gotovo nikada nije bila, niti jest, autonomna, nego se razvijala u stalnim bitkama s politički moćnim nestručnjacima koji su – bili oni Hrvati ili nehrvati – iz neznanja ili iz podlih namjera terorizirali i lingviste i samu prirodu hrvatskoga jezika.

Pokazalo se, međutim, da hrvatski jezik može odoljeti svakom nasilju, dolazilo ono izvana ili iznutra, i da je u tim silnim naporima dokazivanja svoje posebnosti na kraju uvijek bivao pobjednikom. Jer je, za razliku od oponenata, uvijek mogao s polica skinuti knjige u kojima je zapisan od davnina, vazda jedan i jedinstven u svojim, samo njemu svojstvenim obiljima dijalekata i govora jednoga i jedinstvenog hrvatskog naroda, sposobnog da stvori i tri književna jezika, ali i da taj troplet sjedini u jedan jezik hrvatske nacije, hrvatske države. Pa kada danas neki i opet govore o zajedničkom jeziku, misleći naravno na jugoslavenske sablasti, treba im reći : da, postoji zajednički jezik – zajednički jezik hrvatske nacije, njegovo je ime hrvatski jezik koji je u svom standardnom obliku emanacija svijesti o cjelovitosti hrvatskoga bića.

Hrvatice i Hrvati, bilo gdje se nalazili, u okvirima hrvatske države, izvan nje na prostorima hrvatske povijesne baštine ili daleko od domovine, i bez jezikoslovnih poučaka znaju koja riječ i koja melodija pripadaju hrvatskom jeziku, jer, ako i nemaju znanja, imaju osjećaj koji izvire iz dubine povijesti. Znaju i da bez hrvatskoga jezika ne postoje kao narod i da ih jedino srž njihove kulture izdvaja od ostalih i ne dopušta da se izgube u ovome svijetu čijim su suvremenim vladarima brojčano maleni narod i njegova jezična posebnost smetnja globalističkim, profiterskim planovima, te osobito krijumčarenjem anglizama stvaraju mostobrane za meka osvajanja.

No, mi smo bili i jesmo izloženi i drugim, tvrdim i krvavim osvajanjima iz okruženja, a susjedi iz pakla nisu odustali od osvajačkih snova u gladi za hrvatskim teritorijima. Predigra je kao i uvijek razaranje hrvatske kulture, poglavito hrvatskoga jezika. Nedavna sarajevska deklaracija o nepostojećem „policentričnom“ jeziku u službi je novoga srpskog memoranduma, s ograncima koji prijete i jezičnim slobodama Hrvata u Bosni i Hercegovini. Dio potpisnika je iz Hrvatske, mješavina zombija i pete kolone, na podlozi knjige Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ u kojoj se hrvatskom narodu poriče pravo da svoj jezik naziva svojim, narodnim imenom…

Uz te otvoreno neprijateljske čine prema hrvatskom jeziku i kulturi, čine koji podsjećaju na sudbinu dr. Šretera, imamo i prikrivene koji se ne usuđuju dovoditi u pitanje naziv jezika, ali zaplotnjački nastoje okrnjiti dosege hrvatskih jezikoslovaca i vratiti kotač barem malo unatrag prema olovnom dobu. Umjesto trija Babić-Ham-Moguš, pojavili su se elitni lingvisti Jovanović – Goldstein – Jozić, politika je zlorabila moć nad Institutom za jezik i jezikoslovlje, zapovjedila mu da izradi novi pravopis koji se kiti pridjevom hrvatski, a ta je nemušta kombinacija različitih dotadanjih pravopisa upućena u škole. Ujedno je ukinuto Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika i teško uvrijeđeni ugledni jezikoslovci na čelu s akademikom Radoslavom Katičićem.

Sada nam je sanirati štetu koja je učinjena političkim rezom u jezično tkivo, nastojati da što prije bude donesen Zakon o hrvatskom jeziku, jer se pokazalo da ustavna odredba ne zaustavlja potkornjake. Trebamo vratiti Povjerenstvo za normu i napokon osigurati da se suvremeni hrvatski jezik mirno razvija na temeljima svoga prirodnog povijesnog tijeka, u okrilju HAZU a ne tijela kojim miže upravljati „država“. Usporedo prevoditi tuđice koje osobito preko novih tehnologija kao salmonela truju organizam hrvatskoga jezika. Potreban nam je novi Bogoslav Šulek.“

Vozim se popodne s dr. Natašom Bašić, lucidnom jezikoslovkom, razgovaramo o prevođenju i prevoditeljima koji su prodrli u samo srce hrvatskoga jezika, o veličanstvenim prijevodima Mate Marasa, o Mirku Tomasoviću koji je nedavno umro, prevoditelju „Oslobođenog Jeruzalema“. Dovodi me to do druge teme: proglašenja vitezova Viteškoga reda Svetoga Groba Jeruzalemskog, među njima je liječnik, pjesnik i političar dr. Reiner i najveći kipar našega doba (ne samo hrvatski) Kuzma Kovačić. Očekujem suptilne reakcije idiota iz “Novosti“ i sličnih, čija je duhovna dimenzija na razini amebe.

Izjave, izjave

Neugodno sam bio iznenađen kada je voditeljica Dnevnika javne (nacionalne) televizije izjavila da je javnost bila neugodno iznenađena izjavom Milijana Brkića, koji je reagirao na Pupovčev beogradski ispad. Jesam li (i) ja hrvatska javnost, jeste li to i vi, poštovani čitatelji, i jesmo li vi i ja bili neugodno iznenađeni? Nismo. Riječ je o tzv. prikrivenom komentaru, kojemu nema mjesta u informativnom programu HTV-a, pogotovo zato što je u opreci s većinskim mišljenjem većinskoga naroda, to jest hrvatskoga. Jer što znači sklop riječi „hrvatska javnost“, nije li ona (a jest) supstitut za hrvatski narod i sve one koji se smatraju političkim Hrvatima.

Druga mi je jedna izjava dignula tlak, izjava nesretnoga Beljaka da ide sa SDP-om pa makar to značilo nestanak HSS-a. Ako je izjava točno prenesena, HSS mora sazvati opći sabor (ili kako se već zove) i učiniti što je neophodno.

Agroritam

Propast Algoritma nikoga nije ostavio ravnodušnim. Premda imamo nakladničke divove poput Školske knjige koja dobro obavlja posao, nestanak Algoritma može značiti početak već zaboravljene provincijalizacije hrvatske čitateljske publike, nestanak stalnog i brzog dodira sa suvremenom ponudom europskom i svjetskom (kakva bila da bila). Za početak bi u spašavanju Algoritma dobro došle i one kune (šest kuna) koje je Ramljak našao na računu Agrokora.

Torta u lice

Filozof Levy srdačno je dočekan u Beogradu, dobio je tortu – u lice. Vrlo se rasrdio nad primitivnošću domaćina, progovorio o srbijanskoj nesklonosti demokraciji (proširujući tezu na Balkan u cjelini) i ustvrdio da Srbija opet ima Miloševića. Mogao je prije puta u Beograd doći k meni u Samobor, da mu objasnim što je i kako je,pa i u svezi s Vučićem kojemu je uloga Miloševića premalena, pa bi radije glumio Tita. U Samoboru bi Levy dobio kremšnite, ali ne u lice, nego na tanjuru. Kao što bi i informacije dobio na tanjuru. E moj Levy, ne treba biti filozof da se razumije Srbija i narav njezinih četničkih političara.

Eurosong

Svjetlosni su efekti zasjenili glazbu, što je dobro jer su prikrili ali ne i sakrili gomilu pjesmuljaka bez melodije i smisla. Nekoliko hodočasnika je ipak spasilo predstavu, onih koji znaju da je glazba osjećaj, pa je pobjeda Portugalca dokazala da ipak nije sve izgubljeno. Hrvatski predstavnik Houdek odličan, raspon glasa fenomenalan, jedina primjedba je da nije potrebno pjevati na engleskom, ali ovaj put opraštam. Žiri nema pojma. Jedan drugi žiri, onaj iz Hrvatske, našao se u nebranom grožđu jer se Srbija nije plasirala sa svojom kičastom smjesom kazačoka i kozaračkoga kola – da jest, dobila bi iz Hrvatske barem desetku, kao i uvijek do sada, budući da je žiri obično bio sastavljen od jugopoklonika. Zauzvrat, Srbija nam nije dala ni bod, kao ni Slovenija. Taj most radi besprijekorno od doba SHS-a… Elem, ovogodišnji žiri iz Hrvatske dao je golem broj bodova Mađarskoj, što je skandalozno – nije što je pjevao Rom koji ima vrlo dobar glas, nego pjesma nije vrijedila ni pišljiva boba, nije imala ni mađarski ni romski štih, baš ništa.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save