Zašto su Plenkoviću milija tri glasa srpske, nego tri glasa hrvatske manjine
Antinacionalnom režimu je potreban antifašizam, tako da mogu klepati one koji hoće narušiti euro-balkanski poredak u Hrvatskoj, a ti mogu doći jedino iz nacionalnih redova.
Tko ide na izbore na drugoj listi, više ne može biti član HDZ-a, ali “ono što možemo, budući da smo demokrati i kolege, jest razgovarati o relacijama na nekim drugim temeljima, o nekoj budućoj suradnji”, rekao je Plenković.
O kakvoj budućoj suradnji Plenković misli, nije teško pogoditi. Dapače, ako bi u istom mahu mogao “dekontaminirati” HDZ od nacionalizma, a u novoj desnoj stranci pronaći zamjenu za “Most”, samo za slučaj da mu zatreba, Plenkoviću uopće nebi smetalo.
Nova stranka koja bi se okupila oko trojke Hasanbegović-Esih-Glasnović, imala bi garantirana 3 saborska mjesta, s potencijalom za 10 i to u kratkom roku, ako bi uspjela oko sebe sagraditi solidnu strukturu. Most će i s SDP-om praviti savez, a jedna nacionalna stranka nebi nikada.
Pritom, “dobrovoljni” odlazak Hasanbegovića iz HDZ-a, kako bi pomogao formirati novu strukturu, neće izgledati kao izbacivanje na ulicu, niti će puno uznemiriti “umjerenu desnicu” koja bi ostala u HDZ-u, a mnogi će i pozdraviti uredan razlaz između umjerenog, slučajnog Hrvata i onog zadrtog, Hrvata iz inata. Plenkovićevu najavu u Splitu da Hasanbegović mora van, odani su pozdravili burnim pljeskom.
Istovremeno, Hasanbegoviću protjeranom iz HDZ-ove jazbine, nebi bio problem okupiti nacionalne snage u novu stranku, nego bi bio problem držati ih na okupu, jer je dosadašnja praksa pokazala da je na tzv. desnici, vrlo teško upostaviti jedinstvo, a ako bi se i uspostavilo, u slučaju da pokaže potencijal narušiti postojeću dvopartijsku ravnotežu i prevoriti se u treću opciju, nebi ju bilo teško infiltrirati i razbiti, barem koliko dosadašnja praksa s braniteljskim i pravaškim potencijalom pokazuje.
Dizajn hrvatske vlasti je od prvog dana bio formirati neprobojni dvopartijski politički bedem. Organiziran je prihvat reformiranih jugoslavena i onih bivših disidenata, koji su pali u nemilost zastupajući ideju demokratizirane Jugoslavije, ali nipošto onih koji su principijelno zastupali njeno rušenje. Ti su bili idealan materijal za bojno polje, jer su bili visoko motivirani. Njima je bilo namijenjeno, odmah nakon ratne pobjede, čim prije ih rasformirati, branitelje umirovljenjem i stvaranjem brojnih udruga, pravaše stvaranjem brojnih stranaka i tako ih partikulaizirati i općenio neutralizirati.
Odatle i ratni poklič “Za dom spremni!” nije smetao nikome u vrijeme rata, čak ni Račanu: “Viči, jurušaj i gini”. Problem je da nisu svi poginuli, pa sada oni koji su preživjeli, onima koji su poginuli, podižu spomen ploču, a to nije prihvatljivo europskoj Hrvatskoj Andreja Plenkovića, koji taj model provodi u život, a on je u mnogočemu jugoslavenskiji i od same Jugoslavije.
Ne pamtim da sam negdje u Hrvatskoj vidio ćirilične table za vrijeme Jugoslavije.
Ovo što Pupovac luduje po Hrvatskoj, što pravi liste nepodobnih, prijeti se, izruguje državu, himnu i cijeli narod, Plenkoviću i svima koji su više Europljani i globalisti nego Hrvati, odgovara. Što se više iživljava to bolje, jer to Europa traži, pokazati toleranciju prema manjinama, mazohistički ih trpiti. Sadistički nastrojeni Pupovac je kao stvoren za tu vrstu mazohizma, a kad je taj usidren u sred pučkog eurpskog HDZ-a, tebi u EU parlamentu dižu čaše u zrak i drže zdravice.
Kako bi lijepo bilo, da je ove koje je Pupovac u posljednjem Biltenu imenovao kao fašističke mrzitelje Srba i svega srpskoga, nekako kazniti, protjerati nekud iz Europe, napr. zamijeniti ih za izbjeglice koji dolaze iz Male Azije.
S Pupovcem u vladi, Plenković cvate, a ne s Hasanbegovićem, jer to je europski model društva propisanog Hrvatskoj.
Taj proces europeizacije je davno počeo. Kad je Europa tražila izručenje hrvatskih branitelja, njihovo izručivanje nije bilo idealno rješenje za Europu. Idealno bi bilo, kad te Documenta ili netko od tih prozove, da sam skočiš u bunar a ne da nabijaš troškove. Znadete li vi koliko košta uzdržavanje jednog zatvorenika na Zapadu? Svaki zatvorenik prosječno košta dvostruko više nego što je prosječna zarada jednog čovjeka. Samo za primjer, za financijsku godinu 2013-14, prosječna zarada jednog Australca je bila $160 na dan, a prosječni trošak uzdržavanja jednog zatvorenika $292.
Kad je s novim stoljećem počela fašizacija Hrvatske, kad je iz naftalina izvučena ideologija koja je završila 1945. godine, za očekivati je bilo da će HDZ skočiti i zaustaviti tu besmislicu. Ali ne, oni su ju prihvatili. Za vrijeme Jugoslavije nije bilo lako naći posao ako nisi antifašist. Danas je u Hrvatskoj nemoguće. Od predsjednice i premijera do predsjednika najzabitije općine, svi se moraju javno, glasno i bez znaka neugodnosti što govore besmislice, izjašnjavati antifašistima i tako sudjelovati u balkanskoj lakrdiji i ludoriji izvučenoj iz davno poražene talijanske ideologije.
Za vrijeme Jugoslavije se u Jasenovcu održavala jedna komemoracija a danas se u Hrvatskoj održavaju tri.
Tko danas u ovom antifašističkom ozračju, nebi htio imati Milorada Pupovca u vladi? On pripada narodu koji je od rehabilitacije Draže Mihajlovića, čist od svakog fašizma i tko god je u savezu s njim, cijepljen je protiv fašizma. Baš nekako paralelno s Dražinom rehabilitacijom je i počela antifašistička hajka u Hrvatskoj.
Zato je Milorad Pupovac podoban, a Zlatko Hasanbegović nepodnošljiv. Samo je trebalo naći pravi način, ne da izgleda kako je izbačen, nego da se to prikaže kako sam odlazi, a Plenković samo što nije zaplakao i iskreno se nada, unatoč toga što ga Hasanbegović svojevoljno napušta, da će ostati prijatelji, nadajući se nekoj budućoj suradanji (sic).
Antinacionalnom režimu je potreban antifašizam, tako da mogu klepati one koji hoće narušiti euro-balkanski poredak u Hrvatskoj, a ti mogu doći jedino iz nacionalnih redova.
Autor: Dinko Dedić/projektvelebit.com
