MRŽNJA S BEOGRADSKIH MERDEVINA: Jergovićev mrziteljski nasrtaj na Olivera i njegovu Skalinadu
Jergovićev mrziteljski nasrtaj na Olivera i njegovu Skalinadu samo zato što hrvatski pjevač ne želi pjevati u Srbiji
Prije desetak godina zagrebački sveučilišni profesor romanistike Vojmir Vinja u prigodi predstavljanja svoje trosveščane knjige Jadranske etimologije u HAZU ironično je zapazio: „Kako se može pisati o Mediteranu, a ne znaš i nisi nikad igrao briškulu?“ Toliko puta mi je pala na pamet ta usputna primjedba, koju je Vinja izgovorio, u karakterističnome duhu mediteranca, ne objašnjavajući na koga i na što se odnosi, jer su to svi shvatili i popratili titravim osmijehom na licu. Vinja je nastavio svoje izlaganje, kao da se ništa nije dogodilo…
Prošloga tjedna opet sam se sjetio sjajnoga profesora romanistike, hrvatskoga jezikoslovca i prevoditelja, zaslužnoga za Skokov Etimologijski rječnik, za trosveščanu knjigu Jadranske etimologije, ali i za tolike prijevode kapitalnih djela na hrvatski. Vinjina primjedba ponovno mi pala na pamet kad sam u Jutarnjem listu prošloga tjedna čitao tekst Miljenka Jergovića “Skalinada: vječna oda prosječnim osjećajima prosječnih ljudi”.
Iznenadilo me koliko je Jergović gotovo iz čista mira ispalio verbalnih metaka, čitav šaržer po Skalinadi, Oliveru Dragojeviću i pokojnome Zdenku Runjiću, autoru pobjedničke pjesme s jednoga od splitskih festivala lakih nota, a da praktično nema pojma što su kamene skale i skalinada, kojima je trčala laka dječja noga, a teško se kretala, skalin po skalin, ostarjela i bolesna noga. Što zna Jergović kako je hodati i posrtati po skalinadi u strmini dalmatinskih vinograda, s brimenom uprćenim na leđima za ljetne žege?
Čitatelje ne bih gnjavio citatima iz toga novinskoga folk-teksta, njihovom analizom, jer mi se fecom (ostatak na dnu bačve kad se istoči vino, pa se u pravilu prolije, jer nije ni za kvasinu), bljutom i bljutarijama ne mućka usta, ali ipak treba nešto izdvojiti iz tog teksta: „Najprije sam naslov. Riječ skalinada teško da je postojala prije pjesme. U punom smislu ne postoji ni danas. Što je to skalinada? Teško je reći. Ali osim što živi u pjesmi, na način na koje žive riječi ‘ringe ringe raja’ i ‘tandara mandara broć’, a da ne znači ništa ili da su njihova značenja izvan koda u kojemu se te i takve riječi koriste, skalinada je naziv i ime koječega u Hrvatskoj i naokolo nje”, piše Jergović. Od svega ovoga nije baš ništa točno.
Riječ skalinada u otočnome podneblju u kojemu sam rođen postoji od mojega djetinjstva, čuo sam ju od svoje babe, koja je dnevno u stare dane teško i s naporom činila kamene skale, do kuhinje svaki dan. Riječ skalinada ne živi samo u pjesmi lakih nota od 1976. nego znatno ranije, kao i riječ skalada – ostala mi još jedna skalada pa sam gotov s branjem maslina. Ne može ju se uspoređivati s “ringe ringe raja” jer ima svoj jasno određen sadržaj i smisao i nije istina da je “ime koječega u Hrvatskoj”. Koliko se autor trudio, ne ćemo dopustiti da skalinadu odstrijeli, bez obzira na njezino podrijetlo, jer čini duh jednoga podneblja, onoga mediteranskoga, otočnog, južnohrvatskog. Riječi skalinada nema u Skokovu rječniku, nema je ni u Vinjinim Jadranskim etimologijama, ali u tim rječnicima nema toliko drugih riječi koje su pomalo već i zaboravljene, a činile su preko mjesnih govora zviježđe hrvatskoga jezičnog svoda… Ali ono što nije poznato Jergoviću, bilo je poznato hrvatskome književniku Miroslavu Krleži koji u Areteju spominje riječ skalinata. U knjizi “Rječnik govora Blata na Korčuli” (IHJJ, Zagreb, 2015.) Petar Milat Panža navodi natuknicu skalinada i primjer – vidi se u Lastovu skalinada od preko devedeset skalini. I sada na kraju zbog čega ovakav nasrtaj na Olivera i njegovu Skalinadu, pjesmu “koju će zarevati čovjek bez imalo sluha”?
Ovakav pogled na hrvatsku pjesmu, bila evergrin ili ne, mogu imati samo okorjeli mrzitelji, koji ne prihvaćaju stil života podneblja u koje su došli i jednostavno ga ne razumiju. Logičan odgovor na postavljeno pitanje mogao bi biti – Oliver se zamjerio jugočaršijašima, odbivši pjevati u Beogradu, pa na dan izborne šutnje, koriste priliku za obračun s njime i njegovom pjesmom, a ne poznaju uopće semantiku riječi. Mogao bi to biti i nastavak obračuna s hrvatskom pjesmom, onim što je držalo narod – jer s pjesmom se rađalo, ženilo, ratovalo i umiralo…
Kakve su pjesme tih naših festivala, najbolji je kritičar narod, čiji se ukus previše podcjenjuje. Ako Jergović ima boljih pjesama, neka ih ponudi. Nema razloga tekstopisce popularnih pjesama nazivati “čudacima” jer njihov pjesnički opus znatno je veći od pjesama napisanih za festivale. (…sam Zdenko Runjić ili jedan od njegovih tekstopisaca, dalmatinskih pjesnika, čudaka i akademika…). Poruka može biti samo jedna: tornaj se od kamene skalinade, posrnut ćeš na njima i razbiti se kao bićerin, drži se drvenih merdevina.
Marko Curać/Hrvatski tjednik/hkv.hr
