SDP je stranka prošlosti i za RH bi bilo najbolje da nestane
Hoće li se po uzoru na kupreškoga Ivana vratiti briselski Zoka s tisuću momaka i spasiti SDP
U SDP-u je poslije debakla na lokalnim izborima stanje i više nego kaotično. Stranka puca po svim šavovima. Velik broj poznatih članova te stranke odgovornost vidi u predsjedniku stranke Davoru Bernardiću i traže njegov bezuvjetan odlazak premda je on praktički nedavno izabran na tu dužnost. Da je Bernardić nesposoban za vođenje bilo čega, a kamoli zasad još relativno jake stranke, dosad se vidjelo po mnogočemu, a najjasnije u izbornoj noći kada je cijela Hrvatska u čudu i nevjerici gledala i slušala njegov pobjednički govor premda je SDP, u biti, potučen do nogu u gotovo svim lokalnim sredinama. Vidjelo se da je Bernardić taj govor napisao prije nego što su uopće bili poznati rezultati izbora.
Mnogo ih sada u SDP-u porazno misle o Bernardiću, ali hrabrost da to javno kaže imao je Mirando Mrsić, bivši SDP-ov ministar iz Milanovićeve Vlade. Budući da Mrsić pripada skupini rigidnih projugoslavenskih ljevičara, mnogi krivo misle da se raskol događa upravo na toj crti iako je Bernardić, poručivši Mrsiću da je praktički sam sebe ispisao iz SDP-a, za fijasko SDP-a okrivio Milanovićevu stranačku garnituru koju je naslijedio u stranci. Sada traje jedna vrsta neformalnoga svrstavanja u stranci: podjela na milanovićevce i bernardićevce, ali nisu to jedine dvije frakcije. Ne postoji samo ogorčenje rezultatima lokalnih izbora nego i zbog drugih činjenica, primjerice zbog činjenice da stranka uopće nije imala svoga kandidata za gradonačelničke dužnosti u Zagrebu, Osijeku, zatim zbog činjenice da se na dosadašnjim izborima marginalnome HNS-u, koalicijskome partneru, davao nerazmjerno veliki udjel u vlasti itd. Mnogi prizivaju povratak Zorana Milanovića. On se ovih dana na vrhu Dinare fotografirao sa svojim prijateljem i najboljim stranačkim drugom Antom Kotromanovićem. Kotormanović je uz fotografiju poslao u javnost i parafrazu Thompsonova stiha „Vratit će se laste s tisuću momaka…“ Ostaje zagonetno hoće li se po uzoru na kupreškoga Ivana vratiti briselski Zoka na čelo SDP-a, stranke koja evidentno tone.
HNS odavno nema ništa sa Savkom Dapčević Kučar
Ali Zoran Milanović i jest ostavio SDP u velikome neredu i teško bi red uspostavio i mnogo sposobniji predsjednik od Davora Bernardića. Upravo je Milanović rasipao snagu i rejting SDP-a na koalicijske partnere, poput spomenutoga HNS-a. Nikomu nije bilo jasno zašto je Milanović darivao stranku s rejtingom od jedan posto brojnim ministarskim pozicijama, upravljačkim dužnostima u vitalnim državnim poduzećima, nebrojenim drugim sinekurama. Svi su uvjereni da bi SDP tada postizao jednak rezultat i bez HNS-a. Tek danas mnogi to drže smrtnim grijehom Milanovićeve politike. Je li on tako htio riješiti kompleks ljevičarske jugokomunističke prošlosti koju je SDP vukao za sobom, pa je tu hipoteku htio neutralizirati imidžom Savkine nacionalno orijentirane stranke? Ako jest, grdno je griješio već u samoj spoznaji karaktera HNS-a jer HNS odavno nema ništa s onim što je svojedobno simbolizirala dr. Savka Dapčević Kučar te se, odmah nakon njezine abdikacije, pretvorio u gotovo ekstremnu ljevičarsku družinu.
Sad je to prošlost i uzaludno je o tomu razglabati osim u smislu podsjećanja da nije Zoran Milanović taj s nadnaravnim liderskim i političkim sposobnostima koji može podići SDP-a s dna jer je on dobrim dijelom i doveo stranku do toga dna. No, pored odgovornosti Milanovića ili Bernardića za potonuće SDP-a, važno je imati na umu i činjenicu da ljevica proživljava kolaps i diljem Europe. U globaliziranome svijetu prepunome terorizma, diskriminacije i eksploatacije, javnost sve više shvaća da ljevica nema odgovore na te izazove.
SDP je ostao duboko zarobljen u prošlosti
General Ante Gotovina svojedobno je rekao da su Hrvatskoj potrebni i HDZ i SDP, odnosno da je riječ o ptici koja ne može letjeti bez oba krila, lijevoga i desnoga. Mnogi su prije dvije godine zapljeskali generalovoj metafori, iako je riječ o iluziji jer ne samo da Hrvatska može bez ovakvoga „lijevoga krila“, bez SDP-a, nego ona u interesu budućnost jednostavno mora bez SDP-a. Ovakav SDP šteti Hrvatskoj, drži ju na mjestu i ne dopušta da krene naprijed. Zato je potrebno da se raspadne SDP. Stranka koja se nadahnjuje pokretima koje je povijest pregazila i vladarima tuđih država, masovnim ubojicama, ne treba postojati. SDP godinama i desetljećima terorizira Hrvatsku tzv. antifašizmom, J. B. Titom i izmišljanjem neprijatelja, obranom zločina koje su njezini ideološki pretci počinili nad hrvatskim i drugim narodima.
SDP je ostao duboko zarobljen u prošlosti i treba propasti, što prije to bolje, ne samo za Hrvatsku, nego za naraštaje mladih hrvatskih ljevičara koji razmišljaju domoljubno, inventivno i neopterećeno te kojima treba istinska hrvatska ljevica, a ne pseudoljevica poput SDP-a koja emanira duh krvave zločinačke prošlosti, s kojom se zapravo nitko normalan i ne može identificirati osim golih pikzibnera i makijavelista. Propast SDP-a još više je u nacionalnome interesu kada se vide imena koja se nude umjesto Bernardića. Ako se ne bi vratio Milanović, onda u obzir navodno dolaze Peđa Grbin, Zvonimir Mršić, Mirando Mrsić, Zlatko Komadina… Tonino Picula se doduše više ne spominje… Svi su oni međusobno slični kao jaje jajetu, svi kao da su proizašli, simbolički gledane, iz nekakve partizanske pojate ili pećine, neovisno o njihovim relativno mladim životnim godinama.
Bojan Glavašević, Arsen Bauk ili Gordan Maras fanatičniji su lovci na glave ustaša od Sime Dubajića i drugih Titovih komesara krvavih ruku. Civilizacijski je imperativ da se takva stranka raspadne u prah i pepeo i ako su rezultati na ovim izborima nagovještaj toga, onda će politička budućnost ove zemlje biti kudikamo lakša i sretnija.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr
