Snimio: B. Čović

Nacionalni tjednik »Globus« od 26. svibnja te mrežni portal Jutarnjega lista 28. svibnja objavili su članak o »velikom istraživanju o religiji i nacionalnom identitetu« što ga je proveo američki »Pew Research Center« u 18 država na uzorku od 25 tisuća ispitanika od lipnja 2015. do srpnja 2016. To istraživanje, kako se navodi, pod nazivom »Religiozna uvjerenja i nacionalna pripadnost u središnjoj i istočnoj Europi« u Hrvatskoj je provela agencija »Ipsos« zatraživši mišljenje 1616 odraslih osoba.

Budući da do zaključivanja broja nije bio dostupan pristup izvornomu izvještaju o rezultatima istraživanja što ga je proveo »Pew Research Center«, ovaj djelomičan osvrt odnosi se na prikaz rezultata i na interpretaciju tih rezultata u »Globusu« i na mrežnom portalu Jutarnjega lista. Premda je članak o tom istraživanju i rezultatima istraživanja uvelike kaotičan i metodološki ne samo neprincipijelan, nego i neodrediv, pa čas govori o Hrvatskoj, čas o nekoj drugoj zemlji ili svih 18 zemlja u kojima je istraživanje provedeno, ipak iznosi neke podatke koji zaslužuju pozornost, kao i neke interpretacije koje otkrivaju tendencioznosti.

Ideološka stajališta širokoga spektra

Vrlo je tendenciozan već naslov toga članaka: »86 posto Hrvata vjeruje u Boga, ali ih i 71 posto smatra da Crkva ne smije imati utjecaja na politiku«. Naime, rezultati istraživanja pokazali su da zapravo 86 posto hrvatskih građana vjeruje u Boga, a ne Hrvata kako se ističe u naslovu, jer u tako visok postotak osoba koje vjeruju u Hrvatskoj osim Hrvata ubrajaju se i pripadnici drugih naroda i nacionalnih manjina.

Istodobno, u Hrvatskoj se samo 7 posto građana izjasnilo da su ateisti, agnostici ili »ništa posebno«. Ti podatci nesumnjivo otkrivaju da je u Hrvatskoj religioznost jedna od najšire prihvaćenih vrjednota te bi to trebalo biti uvaženo prilikom rješavanja svih pitanja društvenoga života. Umjesto da je općenito prihvaćen i uvažen – što bi bilo logično i proporcionalno uvjerenju hrvatskih građana – religiozni element u hrvatskoj javnosti često je izložen sektaškomu odbacivanju, izrugivanju i osporavanju. Umjesto religioznih elemenata u hrvatskoj javnosti prevladavaju ideološka stajališta, i to širokoga spektra, s tim da je opća javna dogma ateistička ili agnostička svjetonazorska matrica. Ni građani koji su se izjasnili da vjeruju u Boga ni Katolička Crkva u Hrvatskoj ni na kraj pameti nemaju plan konfesionalizacije hrvatskoga društva jer poštuju autonomiju svjetovnoga po onoj Isusovoj »Bogu Božje, a caru carevo«, ali očekuju da u pluralnom društvu vjerska uvjerenja i njihovi nositelji uživaju punu ravnopravnost i slobodu u izricanju i u zaštiti. U svjetlu tih rezultata, a objavljeno je i da prema tom američkom istraživanju 99 posto roditelja katolika u Hrvatskoj odgaja svoju djecu kao katolike, dobro je vidljivo kolika je bezočnost što se svako malo javljaju glasovi o izbacivanju vjeronauka iz škole.

Baš nitko ne smije biti isključen, pa ni Crkva

U naslovu je također istaknuto da »71 posto smatra da Crkva ne smije imati utjecaja na politiku«, a u tekstu se više nego smušeno navodi stajalište da su »religijske institucije« u Hrvatskoj i Bosni »previše upetljane u politiku (71 posto i 72 posto)«. Iz članka nije vidljivo kako je točno bilo formulirano pitanje koje je bilo postavljeno ispitanicima, pa se može zaključiti da se tom tezom u članku i u oba medija željelo manipulirati. Naime, u Hrvatskoj od 1945. godine do danas kontinuirano se govori o (negativnom) utjecaju Crkve na politiku, pa je i to američko istraživanje trebalo poslužiti toj propagandi. Riječ je o veoma važnom pitanju pa su sve nijanse važne, a najvažnije je da budu jasni i definirani sadržaji pojmova koji se u tretiranju te teme upotrebljavaju. Ako je riječ o politici kao zauzimanju za opće dobro, onda baš nitko, ni fizička ni pravna osoba, u demokratskom društvu ne smije biti isključena, osporavana niti na ikoji način onemogućena da dadne svoj doprinos poštujući pozitivni državni i društveni pravni poredak. U tom kontekstu 71 posto pitanih građana jednostavno ne može zastupati stajalište da bi se baš samo i jedino Crkvu (misli se Katoličku Crkvu u Hrvatskoj) trebalo onemogućiti da daje svoj doprinos općemu dobru u hrvatskom društvu. Istodobno, samo vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, poštujući rastavljenost Crkve i države – što je i s crkvenoga stajališta važno i potrebno postignuće – i ne pomišlja na stranačko političko svrstavanje ni na ikoji oblik uključivanja članova crkvene hijerarhije u stranačko-politički život ili u natjecanje za vlast, ni na utjecanje na dnevnopolitičke odluke ili kadrovska rješenja.

Propitivanje kvalitete vjere je unutarcrkveno pitanje

Dojam je da su rezultati američkoga istraživanja, sudeći po članku, iznenadili njegove medijske prezentere u Hrvatskoj, koji nisu naišli baš na građu koju bi mogli argumentirano iskoristiti za ocrnjivanje Hrvata, hrvatskih građana i Hrvatske, pa su još jednom pribjegli propitivanju kvalitete vjere onih koji se u Hrvatskoj izjašnjavaju katolicima. Nije poznato da bi hrvatski mediji ikada tako propitivali ikoja druga uvjerenja i ponašanja kao što, i u tom članku, propituju kvalitetu vjerničkoga ponašanja katolika. Takvo je propitivanje posve na mjestu, ali kao unutarnje crkveno pitanje, i sigurno je da se na svim razinama crkvenoga života od osobne do nacionalne unutar Crkve u Hrvatskoj postavljaju takva pitanja jer je izazov i za vjernike i za Crkvu kao zajednicu vjernika biti što bolji, što bliži idealu.

Teško je vjerovati da je onima koji su u doba komunizma željeli zatrti vjeru ili onima koji danas u ime novih ideologija ne podnose katolike sad najednom veoma stalo da svi katolici budu savršeni vjernici. Vjerojatnije je da je takvima danas zapravo stalo samo do toga da javnost i katolici budu uvjereni da su zapravo beznačajni.

Ivan Miklenić/Glas Koncila

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save