Zašto političarima i novinarima ne treba vjerovati?
Pobjeda Donalda Trumpa u SAD-u je pokazala jednu jedinu i najvažniju stvar: unatoč dubokoj državi, svim njezinim krakovima, spinovima, agitpropom, manipuliranjem, lobiranjem i inom medijskom hajdučijom, može pobijediti čovjek izvan «establishmenta».
U Hrvatskoj još nije posve tako; dnevnici i emisije HRT-a, Nove i RTL-a, kao i Jutarnji, Večernji, Slobodna, Novi list i ostali još uvijek uspijevaju većinu puka navesti na ono «što treba misliti», ma o kojem se svjetonazoru radilo. To je moguće dijelom zbog toga što smo mlada demokracija, ali još važnije, jer smo pola stoljeća (i više) proveli u jednopartijskom, odnosno unitarističkom sustavu.
Iako znanost nije još dostatno istražila to područje, nemoguće je iz gena 20-ak naraštaja odstraniti biljeg svakodnevnog, propagandnog jednoumlja.
Trenutna vlast je nestabilna; svi kalkuliraju i odmjeravaju snage. O rezultatima lokalnih izbora u II. krugu ovisi dosta toga. MOST je razbio dvostranačje, čime ugrožava HDZ, jer uzimaju njihovo biračko tijelo. Upravo ih je zato podupro SDP, primjerice u dalmatinskim županijama – ali iz dubljih razloga no što su političko suparništvo. Naime, ukoliko HDZ nastavi s ovakvom politikom, kroz desetak ili dvadesetak godina njih više ne će biti – naslijedit će ih MOST, doduše ne u sadašnjem obliku, ali zasigurno u obliku nekakve prave, narodne, katoličke, pravaške i hrvatske stranke. Kratkoročno to odgovara SDP-u, ali ne i dugoročno, jer ti novi, mladi i neopterećeni ljudi koji će jednoga dana biti prevladavajući političari hrvatskog usmjerenja, ne će imati milosti prema ostacima nekadašnje KPJ; oni će je naprosto rasturiti. Neka se nađe politički analitičar koji će suvislo objasniti zašto Jakovina, Pusić, Zmajlović, Kotromanović, Lalovac, Mrsić, Vrdoljak i ostali nisu na sudu ili u pritvoru/zatvoru? Time je sve rečeno.
Dakle, MOST se podupire upravo zato kako bi se demotiviralo njegovo biračko, tradicionalno HDZ-ovo tijelo, a HDZ će na tomu biti «zahvalan» kao što je «zahvalan» za dignutu ruku Tomislava Sauche u Saboru.
Nadalje, rasplet krize vlasti ovisi najviše o izborima u Splitu; ukoliko Opara ne pobijedi, Plenković postaje apsolutni gubitnik ovih izbora jer ni jedan njegov kandidat nije ostvario pobjedu ni u jednom gradu, odnosno općini. Zbog toga «padaju glave» u svim strankama (osim u SDP-u za vrijeme Milanovića).
Tomislavu Karamarku se ima štošta zamjeriti. Međutim, u trenutku kad je preuzeo HDZ i prije nego što je povukao prve poteze, počinju neviđeni napadi na njega i sve vezano uz njega; sa svih strana beziznimno i bez predaha. Ipak, nanizao je pet izbornih pobjeda, unatoč trudu «duboke države». Ne ulazeći u APIS-ove manipulacije glasovima, na jedvite je jade oformljena Oreškovićeva vlada. Kroz nekoliko su mjeseci razapeti ministri Crnoja, Hasanbegović i Šustar u prvom redu.
U napadu su prednjačili Jutarnji i Večernji list te njihovi jurišnici. Karamarko suludo ruši svoju vladu, daje ostavku, Plenković preuzima te s lakoćom pobjeđuje na čelu stranke koja je sama srušila prethodnu vlastitu vladu (nitko na tim izborima nije postavio pitanje manipulacije u APIS-u, što je u najmanju ruku čudno).
Jurišnici «establishmenta» odjednom su usmjerili napad na MOST, a na sva usta hvale HDZ kojemu se promijenio samo čelni čovjek. Budimo načisto, u MOST-u ima svega, od cheguevarista do filonacionalista, no njima se jedino može zamjeriti politički diletantizam. Ne žele se svjetonazorski izjasniti (jer su desno) zbog straha od dominantne ljevičarske opcije; iz sadašnjeg gledišta, ionako su ih razapeli, stoga su komotno mogli nedvosmisleno izreći svoje ideološke stavove.
Prije zaključka, uzmimo još jedan primjer; opet je aktualna kurikularna reforma.
Prisjetimo se: dok je Šustar bio ministar, nekoliko je mjeseci svaki dan na naslovnicama na prvim stranicama vodećih medija bilo nekoliko stranica o «unazađenju Hrvatske» te «povratku u srednji vijek». Sad, nakon «velikog prosvjeda» i «velikih» polemika, tu temu nalazimo na 9. ili 10. stranici, tek onako uzgredno popraćeno, gotovo ravnodušno, bez onog «progresivnog» žara kojim se, primjerice, prozivalo tadašnjeg ministra Šustara što je kao filozof u jednom članku ostavio mogućnost Boga kao dizajnera svijeta.
Zvonimir Hodak u svojim kolumnama uvijek nabraja jugounitarističke jurišnike poput Mesića, Josipovića, Ante Tomića, Jergovića, Jelene Lovrić, Pofuka, Pavičića, Stazića, Borisa Vlašića, Vlade Vurušića, Butkovića, Kapovića, Klasića, Markovine, Jakovine i t.d. Iako stilski neprikladno, to je odgojna, pedagoška mjera za čitatelje. Navedeni su jugojurišnici poput lakmus-papira; ovisno o kiselosti ili lužnatosti (hvale li ili napadaju) možemo zaključiti o predmetima njihovih hvala ili napada.
U biti Hrvati ne bi trebali ništa vjerovati političarima, ni novinarima ni dužnosnicima ni ikomu; naime, treba samo pogledati za koga ili protiv koga pišu bivši feralovci, markovine, jakovine, vurušići, lovrićke i lukićke. 02. lipnja 2017. godine je Jurica Pavičić napisao kolumnu u Jutarnjem kojom je «urbi et orbi» objasnio zašto će glasati za Oparu, a ne za Keruma. Time je sve rečeno. Općenito je sve rečeno, od strane spomenutih, ne samo o Kerumu, nego i o Plenkoviću, MOST-u, Karamarku, Željki Markić, Viktoru Orbanu pa i Donaldu Trumpu. Tko ima uši, neka čuje.
Izvor: hrsvijet.net
