Egzodus biblijskih razmjera?
Politička stabilnost sve više postaje nova paradigma očuvanja privilegiranog političkog sustava
Istodobno dok mi u Hrvatskoj s političkih visina ublažavamo pokazatelje o iseljavanju, smanjivanju nezaposlenosti, prirodnom padu stanovništva i ostalim negativnim demografskim parametrima i trendovima, te nastojimo svako djelovanje podvući pod Hrvatskoj potrebnu stabilnost, UN (Ujedinjeni narodi) i Savezna Republika Njemačka (Bundesrepublik Deutschland) nam serviraju objektivnu i neumitnu istinu o demografskom nestajanju hrvatske populacije u Hrvatskoj.
Politička stabilnost, kao nova diplomatska fraza europskog političkog načina života i djelovanja, sve više postaje nova paradigma očuvanja privilegiranog političkog sustava, dominantno usmjerenog prema statusu, stabilnosti, antipopulizmu i u osnovi prema svakom racionalnom promišljanju u kojem je vidljivo silno birokratiziranje europskih institucija. Stvarajući na taj način privilegiranu političku, novu europsku etabliranu i stabiliziranu populaciju, nasuprot ostalom stanovništvu postavljenom u vrlo izraženi kontrolirani okvir iz kojeg je gotovo nemoguće izaći.
Posebno se to vidi u Hrvatskoj u kojoj je vrlo malo državnih sustava izgrađeno u interesu te populacije, pa je njezino napuštanje zemlje za znanstvenike, istraživače i objektivnije promatrače – očekivana i davno predviđena pojava. Zato ju je potrebno ublažavati, politički amortizirati i svesti na standardne procese kod pridruživanja novih članica Europske unije. Suprotna retorika prema ključnom problemu suvremene Europe i Hrvatske, samo dodatno razdvaja dva svijeta – s jedne strane svijet stabilnosti bez posebnih poteškoća i s druge strane svijet svakodnevne nestabilnosti bez pravog rješenja za sutrašnjicu.
Najviše iznenađuje lakoća objašnjavanja načina rješavanja nestabilnosti, ali kad se ozbiljnije razmotri, ipak je to djelatnost u kojoj postoji svakodnevna navika komuniciranja bez izražaja, razumijevanja drugih, potvrđivanja misli pretpostavljenih, građenja vlastitih sustava pozicijske i financijske sigurnosti i još puno toga sličnog. Osjeća se to jako u puku ispod tog nedodirljivog svoda, koji u suvremenoj Hrvatskoj, pobunu protiv pozicijskih, kroz politiku uspostavljenih relacija, rješava odlaskom iz Hrvatske u društveno i politički uređenije zemlje.
Baveći se dugo demografskom problematikom, gotovo bismo mogli potvrditi kako upravo to postaje dominantni razlog napuštanja Hrvatske, uz spoznaju kako su promjene uspostavljenog i stranački izrazito učvršćenog političkog sustava u Hrvatskoj – gotovo nemoguće. Slamanjem idealizma stranačkom determinacijom svega, hrvatsko odlazeće stanovništvo, zapravo, ne želi više trošiti energiju i vrijeme na borbu, otpor, promjene, protestiranja i slično. Najbolji je to primjer razine devastacije hrvatskog društva političkim sustavom izvan kojeg ne postoji ništa za što bi se taj isti sustav trebao zalagati, žrtvovati i usmjeravati. Hrvatska naših dana, kakve više nema.
Projekcije UN-a prezentirane prošli tjedan u domaćim medijima, koliko god bile katastrofične prema hrvatskoj demografskoj budućnosti, iako su blage prema mogućoj demografskoj destrukciji Hrvatske tijekom ovog stoljeća, apsolutno nikog iz političkog miljea nisu uznemirile. Neumitnost prihvaćanja hrvatskog nestanka, ravna je nirvani u kojoj su misli usmjerene samo prema sebi i svojima, dok je razina samozadovoljstva slična vjerovanju u magičnu moć predsjednika stranke i njegovog okruženja. Ostali mogu otići iz ovog svijeta programirane stabilnosti.
Uređena nam je pak njemačka državna statistika prije nekoliko dana priopćila i definitivno potvrdila ono što smo već u par navrata napisali i puno prije predviđali. Hrvatsku je tijekom 2016. godine napustilo, samo prema Njemačkoj – 54.245 osoba. Godinu dana ranije 56.006 osoba, a ukupno od 2013. godine čak više od 180.000! Tko je na to reagirao? Niti glasa iz ministarstva, Državnog zavoda za statistiku, Vijeća za nešto… Kao da se radi o programiranom, planiranom, očekivanom i dobrodošlom procesu.
Ne zaboravimo kako je toliki odlazak samo u Njemačku, a gdje su Irska, Austrija, Švicarska, Kanada…? Iseljavanje iz Hrvatske pokrilo je praktički sve smjerove i registriran je odlazak prema gotovo svim dijelovima svijeta. Procjenjuje se kako je godišnji odlazak iz Hrvatske vjerojatno na razini 80.000 osoba, a trogodišnji (ako ih je samo u Njemačku u tri godine otišlo oko 180.000) – više od 220.000 osoba! Službeni komentari? Nitko se niti ne usudi išta izreći…
Pridoda li se tomu prirodni pad stanovništva (više umrlih nego rođenih) u iste te tri godine u visini oko 45.000 osoba, dobivamo odlazak iz Hrvatske u visini oko 265.000 osoba. Samo u tri godine! I još tvrde kako nas je 2015. godine bilo 4,203.604 (službene procjene Državnog zavoda za statistiku), a danas nešto manje od tog broja. Navedene su službene DZS-ove projekcije bile i temelj UN-ovih projekcija za Hrvatsku do kraja stoljeća. Otuda ta blagost u procjenama koju spominjemo.
Kako je danas moguće u vrijeme velike dostupnosti statističkih podataka i uz veliki broj stručnjaka (nazovimo ih tako) ne imati uvid u statistike zemlja useljavanja, kako bi se Hrvatskoj predočilo objektivno stanje? Moguće je kad je u Hrvatskoj na djelu zbrinjavanje partijskih/stranačkih kadrova I na rukovodećim mjestima u ustanovama koje bi trebale biti osnova planiranja. Prvo radon mjesto u životu kad se politički mladci zažele upravljanja. Ostali mogu otići…
Kako nazvati to silno iseljavanje iz Hrvatske i njezin nestanak prirodnim putem? Egzodus biblijskih razmjera? Bijeg iz Hrvatske? Hrvatsku napuštaju svi koji mogu? Nitko ne želi ostati? Odlaze nam cijele obitelji? Hrvatska se prazni? Ostat će samo političari? Hrvatska nestaje? Opstanak? Demografska katastrofa? Totalna demografska destrukcija? Naveli smo samo neke naslove iz tiska i s portala, kako bi se shvatio jedinstven stav o problematici koja danas razara Hrvatsku i ugrožava njezinu budućnost. Službene reakcije izvršne vlasti, kako već pogađate, na sve te tekstove – nema. Niti jedne.
Zašto je uopće onda u naslovu „Egzodus kao način stabilnosti?” Zato što su upravo tumačenja takva i zato jer doprinose nekim pokazateljima s kojima se može pohvaliti na javnoj sceni. Zato što je to politički obrazac ponašanja, zato što se ne sluša nikog osim svojih (savjetnika, ministara i sličnih), zato što nema drugih parametara, zato što je sasvim svejedno što puk misli. Iako su pučani po europskom definiranju djelovanja političkih opcija.
Egzodus, kao način stabilnosti i smanjivanja nezaposlenosti. „Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj pala je u ožujku na godišnjoj razini najviše od zemalja članica Europske unije, no i dalje je iznad njenog prosjeka, pokazuju podaci Europskog statističkog ureda, Eurostata. Prema sezonski prilagođenim podacima, u Hrvatskoj je u ožujku bilo nezaposleno 202 tisuće ljudi, pri čemu je stopa nezaposlenosti iznosila 11,3 posto, u odnosu na 14 posto u istom razdoblju lani. Po padu stope nezaposlenosti, slijedili su Portugal, s 12 na 9,8 posto, Španjolska, s 20,3 na 18,2 posto, i Irska, s 8,3 na 6,4 posto” (03/05/2017., Lider/Hina). Objavljuje službeno HINA, prenosi Lider I niti u jednom se dijelu ne upitaju ili barem postave dilemu: Otkud takav pad nezaposlenih za više od 100.000 osoba u samo nepune dvije godine? Dobrodošlo političarima koji su to jedva dočekali javno izgovoriti, iako je i slučajnim promatračima hrvatske političke scene jasno, kako je ovakav pad nezaposlenosti funkcionalno povezan s iseljavanjem stanovništva iz Hrvatske.
Iseljavanje će zasigurno popraviti i veliki dio gospodarskih pokazatelja, posebno onih koji se izražavaju u relativnim brojevima koordinacije, odnosno brojčanim vrijednostima po broju stanovnika ili kako oni to kažu – po glavi stanovnika. Što nas je manje, gospodarstvo će imati bolje pokazatelje, iako će u stvarnosti glavna kočnica ukupnog hrvatskog razvoja biti smanjivanje, starenje, iseljavanje, izmjena sastava stanovništva.
Bolji će biti i socijalni pokazatelji, naročito pokazatelji trošenja financijskih sredstava iz proračuna u okviru socijalne i obiteljske politike. Možda stvarno neki misle kako je egzodus, zapravo, dobar za Hrvatsku… Nije uopće sporno kako će biti dobar za europske razvijene zemlje i kako demografsko pražnjenje Hrvatske nikog u Europi posebno ne uznemiruje. Zato je vrijeme da upravo naši europarlamentarci postave pitanje nadoknade za obrazovanu radnu snagu koja se usmjerava prema razvijenoj Europi. Na tržište radne snage, kažu. Zar tržište ne uvjetuje i plaćanje? Ili je to sasvim normalno kod migracija koje mijenjaju gospodarske odnose i u konačnici produbljuju razvojnu razinu unutarEuropske unije.
Pitamo se, kad će se shvatiti i početi odlučivati u interesu Hrvastke i njezinog puka? Kao politički europski pučani. I za kraj…
Zaustavite odmah sve ovrhe i odblokirajte račune hrvatskih građana jer ćete time ublažitii egzodus. Poslušajte malo i pametne i iskusne ljude, ili barem primite njihov savjet:
Kolakušić: Bogate se odvjetnici i javni bilježnici
Sudac zagrebačkog Trgovačkog suda, Mislav Kolakušić, upozorio je krajem 2014. da su hrvatski sudovi zatrpani s 2,8 milijuna predmeta na godinu i da moramo pojednostaviti početne postupke da oni koji nešto duguju taj dug mogu vratiti bez da je on uvećan za razne troškove, a “zbog ovog Ovršnog zakona danas imamo bogate odvjetnike i javne bilježnike. Problem je što mnogi građani, tek kad im je račun blokiran, saznaju da su pod ovrhom. To se ne smije događati. Od donošenja odluke za ovrhu, pa dok predmet ne dođe na sud, prođu i dvije godine, pa se potraživanja za dug uvećaju i do 26 puta”, rekao je Kolakušić na tematskom saboru u organizaciji udruge Blokirani.
Rkman: Zakon koji uništava obitelji
Hitnu promjenu teksta Ovršnog zakona, od Ministarstva pravosuđa je zatražila i udruga Potrošač. “Ovršni zakon udara na zdravlje građana Hrvatske. Svi su zaboravili koliko je ljudi od 1. siječnja 2011., otkad je Ovršni zakon stupio na snagu, zbog njega završilo u bolnicama i na grobljima, a tek koliko je obitelji razoreno. Zaustavite ovrhe dok se ne uklone sve objektivne okolnosti koje su ljude na kraju i gurnule u ovrhe”, poručio je Rkman, predsjednik udruge. “Zar je normalno da se sudove opterećuje s dugovima od 0,27 kuna, plus ovršni troškovi od 900 kuna? Nekome se može oprostiti dug od 150 i više milijuna kuna, dok se građane maltretira zbog duga od 0,27 kuna”, rekao je Rkman” (Narod.hr).
Autor: dr. sc. Stjepan Šterc/dnevno.hr
