(FOTO) Frano Baras: Sjećanja na prastare splitske Bačvice
Blagodat morskog kupanja poznavali su Splićani od davnine. Prvo drveno kupalište na sojenicama Bagno Polo sagrađeno je 1878. u gradskoj luci zapadno od Matejuške. Nakon što je u neposrednoj blizini bio proveden ispust gradske kanalizacije, isto je zatvoreno godine 1927. Drugo kupalište na sojenicama podigao je u uvali Bačvice Ivan Košćina 1891. (iste godine kad je počela izgradnja splitskog kazališta!). Bilo je to slikovito drveno zdanje sa središnjim paviljonom i sa dva krila po trideset kabina. Paviljon je u prizemlju bio ostakljen, a na katu se nalazila otvorena veranda sa strehom. Istočno krilo dijelio je od zapadnoga mali drveni gat posred kojeg se uzdizala visoka drvena ograda. Naime, istočni je dio bio namijenjen ženama i djeci, a zapadni muškarcima. Iz “moralnih” razloga kupači su bili strogo odijeljeni. Do kupališta je iz gradske luke vozio poseban parobrodić, a poslije i konjski omnibus obitelji Tome Kaliterne.
Kupalište Košćina raznijela je orkanska oluja 1915. u jeku prvoga svjetskog rata. Od spašene drvenarije austro-ugarske vojne vlasti improvizirale su desetak kabina i kućicu za čuvara na samoj obali. Poslije Prvog svjetskog rata građu je otkupila splitska Općina i dopunivši je novim dijelovima otvorila 18. svibnja 1919. prvo Općinsko kupalište sa trideset kabina. Idućih deset godina Općina o svom trošku dograđuje i dotjeruje kupalište. Duboko u more istureni su mostovi, platoi i skakaonice, podignuta je i nova ulazna zgrada. Uvode se usluge (brijačnice, buffet, unajmljivanje kostima). Ugrađuje se više tuševa, a svaka je kabina bila opremljena ogledalom i vješalicom. Kupalište je godine 1928. raspolagalo s više od stotinu kabina! Split je te godine brojio 36.818 stanovnika, a od 1. lipnja do 1. listopada kupalište je posjetilo 115.000 osoba (od toga 18.000 djece). Radnim je danom navraćalo 1000 do 1200 , a blagdanom 1500 do 2500 kupača. Jedna trećina bili su strani turisti. Ovi se podaci odnose samo na Općinsko kupalište Bačvice. Možda je još veći bio broj Splićana koji su se u vrelim ljetnim danima hladili po ostalim prirodnim kupalištima: Špinutu, Glavičinama, Zvončacu, Balunima, Firulama, Zenti, Trsteniku itd. Iste godine Split je imao 12 hotela, ali samo sa 240 soba i oko 450 postelja, 19 prenoćišta i 14 kavana i zdravljaka. (Usporedbe radi napominjem da je Dubrovnik tada imao ukupno 700 turističkih postelja.) Već je tada među stranim turistima Split slovio kao “najživahniji i najzabavniji grad na Jadranu”, pa su se splitski turistički radnici nadali da će se nova četvrt Bačvice ubrzo razviti u “veliki moderni internacionalni kupališni rajon”.
Iznad sjeverozapadne strane uvale Bačvice sagradio je 1901. splitski trgovac Guina slikovitu Vilu Rosinu s pročeljem od crvenkastih glaziranih opeka koja će se poslije pod imenom hotel Matić ili Bačvice. proslaviti krasnim vrtnim restoranom, svojedobno jednim od najelegantnijih na čitavom Jadranu. U sjeni njegovih tamarisa moglo se uživati za ljetnih podneva i popodneva, a pogotovu u vrelim noćima kad se mjesečina prelijeva naboranim prostranstvom Splitskoga kanala. Tridesetih godina tu su izvođeni i razni dramski i glazbeni programi. Vila Rosina danas stoji zapuštena, nova vlasnica nije je obnovila (kako je najavljivala), k tome potpuno je devastirala nekadašnji vrtni restoran pretvorivši ga u golemi iskop – pripremu za izgradnju nove hotelske zgrade…
Drugi objekt namijenjen ugostiteljstvu podigla je oko 1907. obitelj Tome Kaliterne neposredno iznad ulaza na staro drveno kupalište, samo pedesetak metara od mora. Kamena dvokatnica s prostranom vrtnom terasom unajmljena je poslije Prvoga svjetskog rata Sarajevskoj pivovari te je pod nazivom hotel K bijelom orlu, poslovala do 1925. kad je izgorjela. Uzrok požara nije utvrđen.
Treći hotel Imperijal sazidala je obitelj Dvornik 1921. na uglu nekadanjeg Lastovskog prilaza. U zimskim danima prostrana kamena trokatnica pretvarala se u privatni đački konvikt. Novi vlasnik dogradio joj je 1938. četvrti kat, pridodao bočna krila i nazvao Hotel Park. Taj jedini danas “preživjeli” hotel na Bačvicama imao je veoma uzbudljivu prošlost. Neposredno prije Drugoga svjetskog rata u njemu su odsjedali bogati Židovi i druge političke izbjeglice iz Srednje Europe, ali i nacistički obavještajci. Odlično je poslovao pa je na dnu vrta bila podignuta velika drvena pozornica sa školjkom gdje su nastupali džez-sastavi i izvodio se varijetetsko-kabaretski program. U kolovoskim i rujanskim danima 1943. postao je središte vojno-političkih zbivanja jer je u njemu bio smješten stožer talijanske divizije “Bergamo”, te je tu bio potpisan i dokument o formalnoj predaji talijanskih oružanih snaga partizanima. Poslije je oštećen u bombardiranjima, a od građana opljačkan i devastiran. Temeljito je obnovljen 1948.-50.
Četvrti hotel Na plaži / Sava / Mosor sagrađen je 1922. U vrtu sa zapadne strane imao je također ljetni restoran. Iako je strancima bio vrlo privlačan, 70-tih godina pršloga stoljeća pretvoren je u uredske prostorije Skupštine Zajednice općine Split! Na uglu Sunčanice (danas Preradovićevo štetalite) i Viške ulice desetljećima je poslovao popularni kulinarski vrtni bife Kod Halila, a na današnjem Trgu Mihovila Pavlinovića dva manja restorana Čiko i Pejković.
Naslućujući ugostiteljsko-rekreativnu budućnost tog predjela, gradonačelnik Vicko Mihaljević potakao je već 1907. osnutak Društva za poljepšavanje Bačvica. Za prvog predsjednika bio je izabran sin težačkog Lučca dr. Ante Trumbić, budući istaknuti hrvatski i jugoslavenski političar. Glavna svrha Društva bila je: “uređenje puteva, ulica, drvoreda i staza te sađenje i pošumljavanje zemljišta”. Na platou između Vile Rosine i restorana Kaliterna održan je 1908. veliki “Sveslavenski miting” na kojemu je govorio i poznati češki državnik T.G. Masaryk. Iz sačuvanih fotografija vidimo da je raskošnoj pučkoj fešti pribivao naročito veliki broj splitskih težaka, ali i predstavnika susjednih općina u narodnim nošnjama. Zalaganjem Društva, a uz pomoć Općine, izgrađen je put uz more (danas Preradovićevo šetalište), drveni most preko željezničkog usjeka te istočnim obronkom Katalinića briga put do Obale.
Poslije Prvoga svjetskog rata splitska mladež običavala je organizirati na Bačvicama niz priredaba. Naročito su uspješne bile one održane 7. i 8. kolovoza 1921. Večernji koncert priredila je Splitska filharmonija (osnovana 1919.). Već spomenuti ugostiteljski objekti i drveno kupalište bili su okićeni niskama raznobojnih električnih žarulja (Split je dobio struju 1920!) i balona. Po mirnom moru plovili su deseci ladica s razapetim lampionima u kojima su gorjele voštanice. Tisuće razdraganih Splićana pohrlile su u vrelu kolovosku noć. U 20 sati bljesnuo je vatromet i planule bengalske vatre, pa se sva uvala – kako je zapisao kroničar – pretvorila u maštoviti krajolik iz tisuću i jedne noći. Koncert je otvorila operna pjevačica Bonačić-Kočonda s mužem uz pratnju kvarteta. Poslije je ruski Teatar Šišmiš izvodio razne šaljive pjesme. Tek u 23 sata nastupila je Filharmonija popunjena sviračima iz vojnog orkestra pod ravnanjem maestra Brezovšeka. Istodobno je posjetiteljima bio na raspolaganju prigodni bazar, igranje tombole, lutrije itd. Sutradan, u nedjelju, priređena su natjecanja koja je organizirao Plivački olimpijski pododbor. Muškarci su plivali na 100, 400 i 1000 metara; žene 200 metara, a djeca 50 metara. Natjecalo se i u skokovima te ronjenju. Naročito zanimanje izazvale su štafete 4 x 100 metara u kojima su nastupali za društvo Firule (Raunig, Gabelić, Katavić, Jakaša), a za društvo Baluni (Reić, Pilić, Bettini, Macanović). Rekordno ronjenje u dužini od 65 metara postigao je stanoviti Muller. U vrtnom restoranu Hotela Imperijal nastupali su 1925. članovi Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba. Društvo Balkan, također iz Zagreba, priredilo je 1928. veliki koncert na samom kupalištu.
Urbanistički obrisi današnje četvrti Bačvica zacrtani su između dva svjetska rata na temelju međunarodnih natječaja za urbanističku regulaciju Splita. Put što je vodio neposredno uz uvalu pomaknut je sjevernije i preko Sunčanice (danas Preradovćevo šetalište) nastavljao se na Put Firula. Trasiranje nesuđenog velikog splitskog bulevara, koji je trebao voditi od kupališta preko Gripa i Balkanske ceste do ulaska u marjansku šumu, počelo je 1933.-34. Međutim, napravljena je samo prva dionica (danas Šetalište Bačvice) u širini od 35 metara sa dva jednosmjerna kolnika po 7 metara te nasadama i pješačkom stazom u sredini širine 21 metar. U ulicama Matije Gupca i Viškoj zasađeni su drvoredi, a između njih trasirane nove manje ulice. Potpuno je izgrađena i zapadna strana nekadanje Jadranske ulice (danas Prilaz braće Kaliterna). Započeta je izgradnja velikog trga (danas Trg Mihovila Pavlinovića) s nizom prekrasnih trokatnica i četverokatnica od bijela kamena. Uglovnica Bratimske blagajne dovršena je 1938.-39. Istodobno su nicale i druge pojedine stambene zgrade te više raskošnih vila. Tih godina Bačvice (plaža-kupalište, šetalište s nekoliko hotela i vrtnih restorana) predstavljale su tipično mediteransko mini ljetovalište. Domaćim i stranim turistima ljetovanje na Bačvicama bilo je znak prestiža. Splićanima, naprotiv, one su bile tjedni ili svakodnevni dio ljetnog rituala. Brojne generacije proplivale su u toj jedinstvenoj pješčanoj uvali, osjetile grkost soli, žestinu sunčanih zraka, baršunasto milovanje maestrala. Po njihovim šumarcima i perivojima doživjele prve ljubavne zagrljaje…
Prvotni projekt za novu armirano-betonsku kupališnu zgradu modificiran je i umjesto nasred uvale, ona je podignuta na istočnoj strani. Predviđalo se da se dogradi sve do rta Ovčica gdje je trebala biti izgrađena dvorana s restoranom, kavanom i zimskim bazenom! U današnjoj dužini bila je dovršena neposredno prije početka Drugoga svjetskog rata, pa su Talijani iskoristili priliku i svečano je otvorili prvog ljeta pod okupacijom. U danima kapitulacije Italije, njemačka štuka pogodila je (15. kolovoza 1943.) bombom kupališnu zgradu točno po sredini. Poslije su Nijemci (1944.) strahujući od savezničke invazije, protutenkovskim minama posijali stepenaste padine iznad središnje pješčane uvale (tu je danas popularni kafić Žbirac). Zbog istih razloga bile su minirane i šumice iznad Ovčica i Firula. Poslije 1945. kupališna zgrada je obnovljena, a zlatno razdoblje doživjela je pedesetih godina u okviru samostalne ustanove “Kupalište”.
Na katu su bile obiteljske i ženske kabine, u prizemlju svlačionice i garderoba za muškarce. Dva spiralna stubišta povezivala su terasu s prizemnim platoom i tako omogućivala neprestanu frekvenciju kupača. U lijepo uređenom atriju nalazili su se: brijačnica, pediker, fotograf, ambulanta (s dežurnom medicinskom sestrom) te blagajna za pohranu novca i dragocjenosti. Tu je bila smještena i razglasna stanica (Radio-Split još nije postojao!) koja je osim glazbe emitirala i ekonomsko-propagandni program na nekoliko stranih jezika. Na donjem platou postavljale su se svakog ljeta ponovno istrugane daske za sunčanje. Hodnici i pristupi moru bili su pokriveni brodskim tapetima. Mogle su se unajmiti ležaljke, kupaći kostimi, gondole. U prizemlju rotonde bio je bife i zdravljak, a na katu odličan restoran koji je posluživao od ranog jutra do večeri. Čitavu uvalu zatvarala je sigurnosna mreža. Prljavština se uklanjala svakog jutra prije otvaranja. Čamac za spasavanje s dežurnim čuvarem uvijek je bio spreman…
