Hodočašće vojske, policije i branitelja Čudotvornoj Gospi Sinjskoj
Hodočašće se održalo u godini kada se Hrvatska vojska ponovno vratila u Sinj
Treće regionalno hodočašće hrvatske vojske, policije i branitelja Republike Hrvatske u subotu 29. srpnja održano je u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Hodočašće se održalo u godini kada se Hrvatska vojska ponovno vratila u Gospin grad Sinj.
Na hodočašću su sudjelovali vojni ordinarij Jure Bogdan, generalni vikar Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj o. Jakov Mamić, OCD, biskupski vikari Vojnog ordinarijata don Marko Medo i fra Frano Musić, OFM, te ostali vojni i policijski kapelani.
Među hodočasnicima bili su Načelnik glavnog stožera oružanih snaga RH general zbora Mirko Šundov, glavni tajnik MORH-a Petar Barać, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice kontra-admiral Predrag Stipanović, načelnik policijske uprave Splitsko-dalmatinske Slobodan Marendić, glavni policijski savjetnik Ivica Franić. Uime Grada Sinja na hodočašću je sudjelovala sinjska gradonačelnica Kristina Križanac, saborski zastupnici Ivan Šipić i Miro Bulj.
Slavlje je započelo procesijom iz samostanskog dvorišta, Glavičkom ulicom preko Trga kralja Tomislava do crkve Čudotvorne Gospe Sinjske. U procesiji vijorile su se zastave postrojba MORH-a i MUP-a, stjegovi djelatnih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske i braniteljskih udruga. Posebno su bila istaknuta četiri stijega: Republike Hrvatske, Svete Stolice, Vojnog ordinarijata i stijeg Čudotvorne Gospe Sinjske. Za vrijeme procesije svirao je puhački orkestar Hrvatske vojske.
Nakon procesije uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup Bogdan uz koncelebraciju generalnog vikara Jakova Mamića, provincijala fra Joška Kodžomana, gvardijana fra Petra Klapeža, župnika fra Perice Maslaća i uz još 19-oricu svećenika. Na početku misnog slavlja sve je pozdravio provincijal Kodžoman.
U homiliji koju je temeljio na misnim čitanjim za blagdan sv. Marte (koja se kalendarski slavi 29. srpnja) biskup je istakao važnost starozavjetnog lika Mojsija Božjeg izabranika, vođu Izabranog naroda: „Vjerujem da smo svi mi ovdje okupljeni gledali film Deset Božjih zapovijedi ili koji drugi film koji prikazuje starozavjetni lik, velikog Mojsija koji izvodi svoj narod iz egipatskoga ropstva. Mojsijev lik je nepresušno vrelo nadahnuća mnogim umjetnicima sve do naših dana.
Prvo čitanje iz knjige Ponovljenog zakona predstavlja nam Mojsija – Božjeg izabranika na njegovu zadatku. On se stavio na čelo povorke kao predvodnik i kao zapovjednik. Vodi svoj narod kroz Sinajsku pustinju u obećanu zemlju. Put je dug, mukotrpan, nesiguran, izložen mnogim nevoljama.
Najteže nevolje su one koje dolaze iznutra: sumnje, mrmljanja, pa i pobuna. On je čovjek od krvi i mesa sa svim svojim potrebama, ograničenjima. Svoju sigurnost i svoj program temelji u Bogu. S njim komunicira izravno u molitvi, tišini, u intimi i dubini svoga srca. Bog mu je jedina utjeha. Božja riječ svjetiljka je njegovim stopama, njegovim koracima i životnim izborima. U razmišljanju u osami osluškuje njegov glas. U svemu želi izvršiti njegovu volju. Tu su temelji i razlozi njegove duhovnosti, njegove upornosti, izdržljivosti, odlučnosti da ostvari životni zadatak i plan što ga Bog pred njega stavlja”, rekao je biskup.
„Mojsijev kratki govor iz današnje poslanice, događa se nakon njegovog iskustva Božje blizine i prisutnosti u gorućem grmu na brdu Sinaju i primanja kamenih ploča saveza s Bogom – Deset Božjih zapovijedi. Zapovijedi su to koje čovjek osjeća duboko upisane u ljudsku narav kao prirodni zakon ponašanja.
I stoga nije nikakvo čudo što ćemo ih naći u biblijskoj objavi, u kršćanstvu, ali isto tako i u religijama dalekog Istoka i mnogim drugim svjetonazorima kao norme ponašanja. Još i više, u svakodnevnom susretu s onima koji se izjašnjavaju kao agnostici ili nevjernici, prepoznajemo također naravnu objavu, Božji prst koji usmjerava – ispisuje moralnost i etičnost ponašanja tih ljudi pa i naših sugrađana.
Mojsije je svjestan koliko su njegovi sunarodnjaci kontaminirani politeizmom egipatskih faraonskih dvorova, ustrajnim usustavljenim milenijskim pobožanstvenjima ljudskih stvorova, prirodnih pojava, životinja, raznih predmeta i stvari, pa im stoga uporno ponavlja: Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!
Riječi ove što ti ih danas naređujem neka Ti se urežu u srce! Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad lijegaš i kad ustaješ (Pnz 6,5-7). Mojsije, svjestan potkupljivosti ljudske naravi, svjestan zavodljivosti idolima ovoga svijeta, ide i dalje i još konkretnije govori: Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim (Pnz. 6,9). Možemo i zamisliti kako je grmio ove riječi nakon što se vratio s brda gdje je boravio četrdeset dana u Božjoj prisutnosti, a njegovi sunarodnjaci su napravili zlatno tele i njemu su se počeli klanjati.
Govoreći o apostolu Ivanu naglašena je njegova definicija Boga: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu”. Ljubav se ne može opisati, nacrtati, predočiti, izmjeriti nijednom mjerom. Ljubav se može osjetiti. Tu je tajna i tu je velika istina naše vjere.
Put spoznaje Boga – upoznavanja Boga je svakako razumski put i zato studiramo filozofiju i teologiju i njima srodne pomoćne znanosti. Međutim, lakši put upoznavanja Boga je iskustveni, u našoj osobi, u našemu biću. To je put života u ljubavi, po ljubavi. Bog se očituje u čovjeku i po zakonu ljubavi.
U drugome čitanju Ivan nas poziva na život u ljubavi. „Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga”. Istinska, nesebična, altruistička ljubav, čista ljubav, bez interesa je od Boga. Bog joj je izvor i ishodište. I potom dodaje: „Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena”. Biskup je posebno naglasio važnost djelatne ljubavi u životu kršćana:
„Ako li se u našem svakodnevnom ponašanju ne očituje Božja ljubav, onda smo loši kršćani. Dobro je stoga, kad smo na hodočašću, kao što je ovo današnje, da ispitujemo vlastitu savjest pod tim vidom: Koliko se Božja ljubav očituje u mome životu najprije u vlastitoj obitelji, prema bračnome drugu, prema vlastitoj djeci i u mome profesionalnome radu, prema osobama koje je providnost stavila na moj životni put u svakodnevnome djelovanju?
Govoreći o spomenu sv. Marte. biskup je istaknuo kako se najznačajnije Isusovo čudo učinjeno u javnosti dogodilo na traženje Marte i Marije. Ono i potvrđuje duboku prijateljsku povezanost Isusa s Lazarom, Martom i Marijom. Prijateljske veze nastale u Betaniji bile su realnost koja nagovješćuje veze ljubavi koje bi trebale ujediniti čovječanstvo s Bogom. Isus je cijenio prostor u jednoj kući koja bi mogla postati prva osnovna stanica Crkve, u kojoj je prepoznat, priznat i čašćen kao jedini Učitelj.
Lazarove sestre Marta i Marija prihvaćaju Krista u vlastiti dom, svaka na svoj način. Marija ga prihvaća kao Učitelja kojeg želi slušati, čuti, a Marta se posvetila pripremanju večere, puna ljubavi i poštovanja prema gostu željela ga je lijepo primiti, počastiti. Različnost karaktera, upotrijebljen je od božanskog plana, jer su se one popunjavale za prihvaćanje Učitelja.
U Marti i Mariji pronalazimo i sami sebe u našem pristupu Isusu i njegovu nauku. Njegovu riječ poput Mojsija i Ivana pažljivo slušamo, o njoj razmišljamo – kontempliramo. I nju onda pretačemo djelotvorno u praksu. Dao Bog da bi nas sve ovo hodočašće približilo još više Božjoj riječi i pomoglo nam da ju svakodnevno pretačemo u praksu”, zaključio je biskup.
Nakon zahvalnih riječi gvardijana Klapeža, biskup Bogdan je pred Gospinim oltarom predvodio Posvetnu molitvu Čudotvornoj Gospi Sinjskoj.
Na hodočašću su sudjelovali i vjernici župe Dubrava i Sitno Gornje sa župnikom don Jakoslavom Banićem te vjernici iz župe Lukač kod Virovitice sa župnikom don Markom Mesićem. Tim hodočašćem započela su hodočašća u svetište Gospe Sinjske – ususret svetkovini Velike Gospe.
MISIJA / IKA
