Pogled na bivše komunističke zemlje Europe – zašto komunizam nije nikada „pao“?
Foto: Thinkstock
Dana 1. lipnja 2015., potresan događaj zbio se u Mađarskoj kojom su 45 godina vladali komunisti. Drugostupanjski sud (Donji prizivni sud) poništio je presudu da je vrh Komunističke partije Mađarske glavni krivac i jedan od poticatelja represije protiv boraca za slobodu mađarskog naroda iz krvavih događanja 1956. Bela Biszku (94), bivši komunistički ministar (sekretar) unutarnjih poslova, proglašen je prvotno krivim za ratne zločine kao odgovoran za ubijanje nenaoružanih demonstranata u Budimpešti. Sada, nakon drugostupanjske presude, Bela Biszku je slobodan čovjek.
40.000 Mađara koji su založili živote za slobodu i demokraciju bilo je zatvoreno i mučeno, a nekih 400 ubijeno od strane ljudi kojima je Biszku bio nadređen. Određeni broj Biszkovih komunističkih operativaca je čak otimao ljude iz okolnih država, a neki su ubijeni na licu mjesta bez suda.
Za razliku od toga, suđenje Oskaru Gröningu, nacističkom knjigovođi (također 94 godine starosti) iz Auschwitza, koji nije ubio nikoga i koji je sve pokušao da ode s tog mjesta knjigovođe, objavljeno je u cijelom svijetu.
On je proglašen krivim od strane suda u Njemačkoj, te je osuđen na četiri godine zatvora. Cijeli svijet je čuo za tu presudu i primio je kao još jedan kotačić u mozaiku borbe protiv zla nacionalsocijalizma.
Ali pitanje jest zašto svijet ne zna ništa o Beli Biszku, njegovim krvavim rukama i zločinima komunizma, te o oslobađajućoj presudi tom komunističkom krvniku?
Komunizam nije pao – zašto?
Prvo, ono što Zapad naziva “pad komunizma” (u zemljama središnje i istočne Europe koriste mnogo manje slavodobitnu terminologiju kao što je “promjena sustava”) postignuto je uglavnom mirnim prijenos moći od brutalne stranačko-državne komunističke diktature u višestranačke demokracije; i od neučinkovite centralno-planske ekonomije do neke verzije slobodnog tržišta. No, zbog patoloških odnosa između bivših nositelja vlasti u komunizmu i njihovih žrtava niti ne čudi da su u tom „mirnom transferu vlasti“ nekadašnji ubojice, mučitelji i počinitelji genocida, ili njihova djeca, postala i jesu nova politička elita i najbogatiji sloj društva.
Drugim riječima članovi sveprožimajuće nomenklature Komunističke partije dobili su pozicije u kojima bi bili u mogućnosti uzeti sve prednosti od “mirnog transfera i tranzicijskih promjena”.
Pouka za mlade bila je – i ostala – “zločin se isplati”!
Doista, postoje samo tri zemlje koje su uspjele u nekoj mjeri smanjiti upliv komunističkih kadrova i njihovih obitelji u nove vlasti. To su Poljska, Češka i Njemačka.
Mnogi komunisti su iskoristili privatizaciju da postanu bogati i stasaju kao nova (stara) elita. To ne može biti iznenađujuće, jer je nova elita namještela zakone i društvenu stvarnost na takav način da bi izbjegla pravdi kada su njihove zemlje postale demokracije. Dapače, ne samo da su izbjegle pravdi, nego su „baršunaste revolucije“ pada komunizma iskoristile da ostanu u strukturama vlasti, hiberniraju i repozicioniraju se, te preuzmu glave društvene uloge koje im omogućuju, uz pomoć medija, bogatstvo, moć i vlast.
Tužiteljstvo koje se usudilo u pojedinim slučajevima ući u kazneni progon zločina iz razdoblja komunizma bilo je vrlo otežano, jer pravosuđa je mišljenja da se kršenja ljudskih prava mogu tretirati kao zločin samo ako su djelovali protiv zakona koji su bili na snazi u vrijeme.
No, kada bi se ista logika primjenjivala na drugi strašni totalitarni sustav prošlog stoljeća – nacionalsocijalizam – onda bi zatvori bili prazni.
Zapad – senzibiliziran sa sve osim za žrtve komunizma
Platforma za europsku memoriju i savjest (http://www.memoryandconscience.eu/) organizacija je u EU sa zadatkom integrirati različito iskustvo zapadne i istočne Europe. Glavna razlika je u tome da je za zapadne Europljane, kraj Drugog svjetskog rata značio kraj ubijanja, dok je na istoku Europe, ostavljene u užasu komunizma, značio nastavak ubijanja drugačijem obliku.
Dakle, jedan od razloga za nedostatak pravde za žrtve komunizma jesu počinitelji i njihov utjecaj u društvu koji je ostao dominantan.
Postoji još jedan razlog: to je ravnodušnost Zapada prema žrtvama komunizma.
Nikada žrtve komunizma, iako su pogibale u najstrašnijim mučenjima i masovnim ubojstvima kao i u nacizmu, nisu dobile moralnu i svaku drugu satisfakciju. Niti u njihovim domicilnim državama gdje su ubijani u milijunima, a pogotovo niti na Zapadu. Zapad je, nažalost, više brinuo o pravima životinja, zagađivanju okoliša, govoru mržnje prema samoproglašenim stotinama često „izmišljenih“ manjina, socijalnim pravima imigranata, ali za nevino prolivenu krv milijuna žrtava komunizma – nije mario.
A krv pravednika ostala je vapiti do neba, jer mučitelji i ubojice su ostali na slobodi zlobno se cerekajući nad zaboravljenom i prešućenom prošlosti čije su užase sami kreirali .
To je teško razumjeti onima čije su obitelji bile pogođene užasima komunizma, te je vrlo bolno.
Pitamo se da li je to nedostatak humanosti i ljudskosti od strane Zapada? U suštini, itekako da.
No, za to da postoje dva glavna razloga: uspjeh kulturnog marksizma na zapadu pod krinkom neoliberalne agende i jednostavno neznanje običnih ljudi. Ljudi u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi naučili su mnogo o holokaustu, nakon velikih napora židovskih organizacija i objavljivanja strašnih fotografija, priča preživjelih i ukazivanja na veličinu počinjenih zločina.
Svjedočanstva žrtava komunizma nisu ništa manje šokantna, ali postoji vrlo malo fotografija na raspolaganju, vrlo malo dokumentaraca na zapadnim jezicima i nema holivudskih filmova o njima.
Masovna silovanja – tipičan primjer zaboravljenog sistematskog zločina komunizma
Kao primjer, jedan tipičan zločin komunizma, uz mnoge druge, bila su masovna silovanja žena. Samo u 1944/45, procijenjeno je da je Crvena armija silovala tri do četiri milijuna žena iz na potezu od Beča i Berlina do Ukrajine. Preživjele žene nisu smjele govoriti o zločinu i tek u posljednjih nekoliko godina ove starije žene su odlučile progovoriti o tome. Većina dokumentaraca su emitirani u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj kao mjestima tih masovnih zločina, ali nikada nisu bili prikazani na glavnim kanalima na Zapadu, kao što su History Channel ili National Geographic.
Ali masovna silovanja postojala je i od strane kineskih komunističkih snaga u Tibetu, osobito protiv budističkih redovnica. Također, masovna silovanja bila su tipična i za jugoslavenske komuniste, tako da mnoge žene krajeva kroz koje su komunisti prošli od Hercegovine, Bosne, Hrvatske, Zagreba, Ljubljane, Slovenije do Štajerske u Austriji bile žrtve silovanja komunističkih vojnika.
Ne može se ne zapitati, gdje su feministice su u svemu tome i zašto nikada niti jedna nije rekla niti jednu riječ o tome.
Čak i zemlje poput Rusije koje su krenule sa stvaranjem memorijalnog sjećanja na žrtve Gulaga i komunizma su to zaustavile, posebno nakon dolaska Vladimira Putina na vlast koji ima želju „izbijeliti“ rusku krvavu povijest 20. stoljeća.
U ovome se EU jako dobro slaže sa Putinom: sva sjećanja na milijune ubijenih, mučenih i proganjanih u komunizmu trebaju biti izbačena iz knjiga, filmova i drugih medija da bi bili – zaboravljeni kao da nisu postojali.
No u istočnoj Europi još uvijek žive milijuni ljudi koji su živo svjedočanstvo najvećih zločina počinjenih u povijesti svijeta – zločina komunističkih sustava. Oni su sami bili ili žrtve ili svjedoci neviđenog kolektivnog nasilja, ili su to njihovi potomci.
Oni su jedina nada da će kroz institucionalnu, medijsku i borbu kroz udruge civilnog društva zločini komunizma biti kažnjeni, ili barem – zapamćeni.
Izvor: narod.hr/intellecualtakeout.org.
