Foto: fah, montaža narod.hr

Tri ustavna suca Hrvatski sabor će, očekuje se, izabrati do ljetne stanke i tako omogućiti tom sudu da radi u punom sastavu, s obzirom da je lani izabrano 10 od 13 sudaca.

Osmogodišnji mandat, naime, istječe Miroslavu Šeparoviću, predsjedniku Ustavnoga suda, Mati Arloviću i Antunu Palariću.

Ustavni sud čini trinaest sudaca. Bira ih Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom, iz redova istaknutih pravnika, sudaca, državnih odvjetnika i sveučilišnih profesora.

Dvotrećinska većina zahtjeva dogovor, točnije političku trgovinu, uglavnom dviju najvećih stranaka SDP i HDZ, a to znači i potencijalnu opasnost politizacije Ustavnog suda i udaljavanje neospornih pravnih stručnjaka potrebnih ljudskih i profesionalnih kvaliteta od mogućnosti da postanu suci Ustavnog suda.

Neki mediji pisali su kako SDP, iako se slaže s prijedlogom da dvoje kandidata odredi HDZ a oni jednoga, predlaže da jednoga kandidata nominiraju predstavnici nacionalnih manjina. Kako je SDP najavio, Arlovića neće podržati zbog knjige o Herceg-Bosni, a moglo se čuti da neće podržati ni Palarića. Plenković zato može učiniti isto s kandidatom kojeg predlaže SDP – Goranom Selanecom.

Selanec se javno zalagao protiv referenduma o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice muškarca i žene, te se zalaže za izjednačavanje istospolne veze i braka.

Donosimo nekoliko izjava koje to pokazuju.

Intervju index.hr (30.06.2017.):

Je li potpredsjednik vlade u rozoj majici na gay prideu Predrag Štromar dovoljno jamstvo da LGBT zajednica ima prihvatljiv status u Hrvatskoj? Kako se mjeri njihov položaj prihvaćenosti u društvu?

Na povorci ponosa su svi dobrodošli, ali to su sitni znakovi, pogotovo biti na povorci 2017., da je prva povorka ne bi bili tako sitni. A kakav je stvarni položaj naših LGBT sugrađana pokazuju konkretni postupci pravosudnih tijela, njihove reakcije kada dvoje gej osoba dobije batina jer su se na ulici držali za ruke ili zbog poljupca u noćnom klubu. Zatim, kako se u svakodnevici primjenjuje zakon o životnom partnerstvu, naročito kod pristupa zdravstvenoj usluzi ili u kontekstu skrbi za djecu koje žive u istospolnim zajednicama, a postoji njihov priličan broj. Jesu li tijela vlasti ažurna ili prave probleme, i jesu li politički akteri otvoreni prema daljnjem razvoju njihovih prava? Stav javnosti prema LGBT zajednici u posljednjih pet godina, a naročito medija se jako promijenio. Meni se čini da veći dio građana, ako već nema simpatiju, ima razvijen pristojan stupanj tolerancije prema svojim LGBT sugrađanima i sugrađankama.

Mislim da smo tu ipak postali tolerantnije društvo. No činjenica je da unatoč tom rastu tolerantnosti LGBT građani i građanke još uvijek nemaju dovoljno kvalitetno jamstvo da u javnom prostoru neće biti izloženi napadima, prijetnjama i poniženjima zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, odnosno da će nadležna pravosudna tijela učinkovito reagirati na takve napade iz mržnje. Bez tog minimum zaštite osobne sigurnosti i dostojanstva porast u tolerantnosti većeg broja građana i građanki konstantno će ostajati u drugom planu.

Intervju za lgbti.ba (13.07.2015.):

Mišljenja sam da je usvajanje Zakona [o životnom partnerstvu] odraz realnih životnih okolnosti. Zakon je izglasan nakon što je Hrvatska postala članica Europske unije, što ukazuje da se ne radi o pukom formalnom usklađivanju sa zahtjevima koje prema Hrvatskoj proizlaze iz pravng poretka EU. Upravo suprotno, Zakon je rezultat aktivizma, zagovaranja i političkog sazrijevanja koje je trajalo preko 10 godina počevši sa prvom povorkom ponosa 2002. godine i izglasavanjem Zakona o istospolnim zajednicama 2003. godine koji je, iako nikad nije pružio dostojnu učinkovitu pravnu zaštitu LGBT građanima i građankama, imao određenu simboličku političku težinu koja je poslužila za kasniju nadogradnju sa krajnjim rezulatatom u obliku Zakona o životnom partnerstvu.

Republika Hrvatska jamči slobodu mišljenja i izražavnja što se posebno odnosi na politička stajališta njenih građana i građanki. Inicijatori referenduma zastupali su svoja politička stajališta te su ista putem referenduma odlučili staviti na demokratski test. Sabor i Ustavni sud našli su da je takvo postupanje bilo sukladno Ustavu Republike Hrvatske uz uvjet da se referendumom može odlučivati o definiciji institucije braka, ali se njime ne može ograničiti unapređenje zaštite jednakog položaja LGBT građana i građanki. Tu priča o legitimnosti referenduma staje.

Intervju voxfeminae (29.5.2014.) :

Došli smo do trenutka kada ćemo imati model zaštite ove skupine građanki i građana, koji ne samo da je uobičajen u zrelim demokratskim državama, nego čak i pripada progresivnoj skupini među njima. Za prosječnog čovjeka ovo je jako dug period, prošle su generacije koje nisu imale danas ostvarena prava. Međutim, kada uzmemo u obzir proces i sve što treba napraviti da se razbiju inherentne diskriminacijske barijere usađene u genetski kod društva, zaključit ćemo da se ovo možda nije desilo jako brzo, ali je dobra odskočna daska za dalje.

Uvijek je prvi korak zabrana diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije kao osobno pravo (prije njega zakon o ravnopravnosti spolova), drugi korak je formirati određeni oblik kojem država daje priznanje da su istospolne zajednice oblik obiteljskog života, a treći korak kojeg su neki već poduzeli je potpuna bračna jednakost. U različitim državama se to događa na različit način. To je aspekt koji smo donijeli u radnu skupinu, i na njemu inzistirali. Je li se moglo više, možemo kada zakon bude izglasan.

Tribina “Roza hipnoza” o Zakonu o životnom partnerstvu (5.11.2013.):

Zakonom o životnom partnerstvu prava istospolnih parova ne izjednačuju se s pravima vanbračnih, već s pravima bračnih parova. To je na tribini potvrdio i zamjenik Pravobraniteljice Goran Selanec:

„Mi smo shvatili mandat radne skupine ozbiljno. I kad se kaže što više izjednačit ga (životno partnerstvo) s bračnom zajednicom, onda mi to shvaćamo na sljedeći način. Sva prava koja su uz status bračne zajednice vezana na tržištu rada koja poslodavac može dati radnicima na temelju tog statusa ide i za istospolne. Sva socijalna prava, radilo se o socijalnim davanjima, radilo se o mirovinama. Sve to. Ovo što smo čuli – zdravstvena prava. ….. Dalje, sva porezna prava. Trenutno, kada govorimo i o zdravstvu i o porezu, nisu samo istospolni parovi u nepovoljnom položaju. Ja zbog kuće u kojoj radim moram jako naglasiti da su u sličnom položaju i izvabračni drugovi. …… Kada nasljeđujete, da vam se ne događa kao što se sada događa izvanbračnim drugovima da vam partner ili partnerica preminu i vi nasljedite njihovu imovinu, a na to morate platiti porez kao da vam je netko to poklonio dok bračni drugovi taj porez platiti ne moraju. Isto je za auto ili za bilo što drugo.“

„A to je ono što je Marko i spomenuo, ova cijela strategija sa Zakonom o životnom partnerstvu je upravo to: to je jedan kompromis koji se nadamo da bi kroz određeni broj – manji broj godina – jednostavno pokazao većini ljudi „O čemu vi pričate? Čega vas je tu strah? Jel se srušio svijet? Nije. Jel Hrvatska i dalje funkcionira? Funkcionira. Jel se budite ujutro i pijete kavu? Pijete. Jel imate iste ekonomske probleme kao što ste imali? Nažalost imate. U čemu je problem?“ I kroz određeni broj manjih godina promijenite i stvorite većinu koja onda kroz parlament, parlamentarnu raspravu i dizanje ruku u Saboru promijeni (Obiteljski) zakon. Ovim se to spriječava (inicijativom „U ime obitelji“).“

Malobrojnu publiku zanimalo je kada će se Pravobraniteljstvo za ravnopravnost spolova javno izjasniti za „bračnu jednakost“ (istospolni brak). Selanec je uz konspirativni smiješak odgovorio:

„Neće se izjasniti do dana 1 nakon što bude usvojen Zakon o životnom partnerstvu. Zato jer smo trenutno zauzeli poziciju da ćemo raditi na toj priči, smatramo je realnom, rekli smo da smo svjesni njene pragmatičnosti i da smo svjesni da nas ne dovodi do krajnjeg cilja. Dan 1: nakon što u Saboru bude usvojen Zakon o životnom partnerstvu onda nas ponovno pitajte što mislimo o istospolnom braku.“

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save