U svezi aktualnog stanja vezano uz odluku Arbitražnog suda oko hrvatsko-slovenskog razgraničenja, s portala Dnevno.hr prenosimo razgovor s našim geopolitičkim stručnjakom i urednikom specijaliziranog portala Geopolitika.News, Zoranom Meterom.

Možete li nam prokomentirati odluku Arbitražnog suda u hrvatsko-slovenskom sporu oko državne granice?

Arbitražni sud izvršio je pravosudno „silovanje“ donošenjem svoje odluke, neovisno o tome kakva ona jest i kakva je mogla biti. Taj sud je ugovorni sud i on donosi odluke isključivo dogovorom ugovornih strana kojim mu se to prepušta. Povlačenjem jedne od strana, poglavito kada je to potaknuto njegovom „kontaminacijom“ izvršenom političkim pritiscima s ciljem utjecanja na njegovu konačnu odluku, prestaje i bilo kakva potreba i mogućnost za donošenjem odluka od strane tog suda. Ukoliko Arbitražni sud to iz nekog razloga učini, kao što je sada bio slučaj, takva odluka nema nikakvog međunarodno-pravnog učinka. Zato je i naizgled čudno zašto se s na ovim toliko forsiralo.

Međutim, traba pogledati puno dublje i proanalizirati širi geopolitički kontekst ovog do sada neviđenog pravosudnog „silovanja“ jedne suverene države, a kakvo je primjenjeno prema Hrvatskoj.

Najprije se podsjetimo: Slovenija je vršila blokadu hrvatskog pristupa EU, a njezino ukidanje uvjetovala riješenjem graničnog spora, pričemu niti jedna članica EU nije željela vršiti pritisak na Ljubljanu zbog klasične ucjene svog južnog susjeda. Na kraju je Slovenija, nakon intervencije Washingtona, svoj stav ublažila pristankom na arbitražu oko nečega što je nedvojbeno hrvatski teritorij, a naš je državni vrh, očito nakon konzultacija s Buzinom i brzopletim srljanjem u EU na to pristao, iako je time de facto priznao kako granični spor s tom državom postoji i svjesno se odlučio kockati s vlastitim teritorijem.

Međutim, što zbog slovenskog zaostalog balkanskog mentaliteta (od kojeg oni službeno toliko zaziru, promatrajući sve južne susjede s visoka, kao rigidne i zaostale Balkance), što zbog njihove naivnosti na poticaje svjetskih mutikaša da zakulisnim igrama utječu na Arbitražni sud u korist po sebe povoljne njegove konačne odluke, Ljubljana je upala u zamku sveprisutnih američko-britanskih prislušnih komunikacijskih sustava na ovim prostorima, nakon čega su javno objavljene audio-snimke i stenogrami prljavog slovenskog utjecaja na Arbitražni sud. Hrvatska vlada je spremno dočekala taj slovenski „poklon“ i daljnja priča je svima poznata, a krenula je hrvatskim povlačenjem kao ugovorne strane u sporu, čime je čitava priča oko tog suda trebala biti i završena – ali ipak nije.

Zašto je Arbitražni sud ipak nastavio svoj rad usprkos toj činjenici?

Jasno je kako on to nije učinio svojevoljno i da se tu radi o čistoj političkoj odluci i pritisku, prije svega sa strane Washingtona i Londona. Njima itekako treba još jedna neuralgična točka, kojom, prema potrebi, mogu izazvati takvu krizu i vojni sukob koji imao potencijal konačnog rastakanja Europske unije jer Bruxelless ne bi imao nikakve mogućnosti njezinog rješavanja. Pa zar nitko ne vidi što se dogodilo odmah nakon objave odluke Arbitražnog suda? Naizgled čudno, prvo se oglasila njemačka vlada na čelu s Angelom Merkel koja je Hrvatsku pozvala na prihvaćanje sudske odluke iako Berlin sigurno ne želi poremetiti skladne odnose sa Zagrebom, a također je svjestan i izvršenog pravosudnog „silovanja“ Hrvatske. Međutim, Berlin neovisno o tome traži stabiliziranje, a ne radikalizaciju stanja i dodatno kompliciranje odnosa između dviju članica EU na njezinoj periferiji prema turbulentnoj balkanskoj regiji. Problem je „samo“ što je ta njemačka želja i EU interes na uštrb Hrvatske i njezinih nacionalnih interesa, a onda i samog međunarodnog prava. Pritom Berlin dobro shvaća što je sve u pozadini i koje posljedice iz svega ovog mogu proizići.

A da je nešto u pozadini, svjedoči i ubrzo potom objavljena britanska pomorska karta koja ide u korist hrvatske strane i crtom dijeli Savudrijsku valu po sredini, kako bi to trebalo i biti. Uslijedio je val žestokih kritika hrvatske javnosti ali i dobrog dijela hrvatskih političara na Njemačku, koje se protežu unatrag, sve do po Njemačku neugodnih vremena iz razdoblja Drugog svjetskog rata i Hitlerovog mijenjanja državnih granica silom i po svojoj volji. Istodobno se, kao argument protunjemačkim stavovima, medijski sve više nameće britanska pomorska karta, a time i simpatije javnosti kreiraju u posve politički neprirodnom smjeru. Njemačka tako postaje hrvatski neprijatelj (a slovenski prijatelj), a Velika Britanija i SAD (jer ubrzo se treba održati susret predsjednice Grabar-Kitarović i američkog predsjednika Trumpa od kojeg se medijski već naivno najavljuje kako bi mogao ići u hrvatsku korist po pitanju donešene odluke Arbitražnog suda) postaju veliki hrvatski zaštitnici i prijatelji.

Zašto bi SAD-u i Velikoj Britaniji bio potreban eventualni hrvatsko-slovenski sukob?

Treba poći od globalnih geopolitičkih procesa koji su upravo u tijeku. Po Europu su svakako najinteresantniji oni koji se odvijaju na širem bliskoistočnom prostoru odakle joj i pristiže najveći broj izbjeglica i prijetnji terorističkom ugrozom. Međutim, paralelno s tim procesima (a oni su i njihov temeljni uzrok) odvijaju se i bitke za gospodarski i energetski nadzor tog resursima (prije svega energentima) prebogatog prostora. A kada je to u pitanju, nikad završeni i povijesno permanentni sukobi interesa anglo-američkog i njemačkog krupnog kapitala i financijskog sektora iznova otvoreno dolaze do izražaja. Više nego konkurentni njemački biznis se, posredstvom Turske (zavađene s Njemačkom po ptanju izbjeglica i još podosta toga) i nedavnim umjetnim izazivanjem katarske krize kao i nove oštre američke protuiranske politike, nastoji izbaciti iz Bliskog istoka, poglavito iz petro-monarhija Perzijskog zaljeva, ili ga se svesti na minimalno prihvatljivu razinu po pitanju interesa Washingtona i Londona. A oni su Njemačku već ranije, pokratanjem ukrajinske krize, odsjekli od Rusije i njezinog golemog tržišta, sprječavajući time po SAD najgoru moguću opciju koja jedino realno može ugroziti njegovu globalnu dominaciju – uspostavu „čeličnog saveza“ Berlin-Moskva, temeljenog na njemačkoj tehnologiji i ruskim prirodnim resursima i radnom snagom. Upravo je o tome posve otvoreno, na prije dvije godine održanoj konferenciji o globalnoj sigurnosti u Chichagu, govorio utemeljitelj privatne obavještajne agencije Stratfor (čije usluge koristi i američka administracija) George Friedman, kazavši, kako će „Europa morati krvariti da bi SAD zadržao globalnu dominaciju“ i nakon toga opet pomogao Europi. U takvoj mutnoj strategiji Washingtona (i Londona) Njemačkoj se ne piše ništa dobro: ona se, ili mora pokoriti i pristati na uvjete koje će diktirati dva spomenuta Zapadna središta moći, ili će je se posve izolirati, odsjecajući joj pristup Bliskom istoku i Istoku (Rusiji i Kini).

Upravo kod ovog posljednjeg – odsjecanja pristupa – Balkanski poluotok ima golemi rušilački potencijal po ukupne njemačke interese i interese EU (koja će ostati i već je pod dominacijom Berlina nakon britanskog Brexita). Puno veću razornu moć po destabilizaciju EU, a time i Njemačke, ima potencijalni hrvatsko-slovenski sukob nego li neki, makar i vrlo krvav sukob između državica Balkana koje još nisu članice EU (Makedonija, Kosovo, …), iako bi i to vrlo nepovoljno utjecalo na interese EU, poglavito u smislu korištenja prometnih transferzala prema Turskoj i dalje na Bliski istok.

Što onda u ovom slučaju treba činiti hrvatski politički vrh?

Hrvatski državni vrh po prvi put, nakon dugo vremena, treba zauzeti čvrsti stav u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa i nedopustiti da se po tko zna koji put koplja prelamaju preko naše zemlje i našeg teritorija, ma o kojim se to „višim“ i „zajedničkim“ ciljevima radilo. Ustupaka je Hrvatska zadnjih 17 godina radila i previše, od prepuštanja brige nad Hrvatima u BiH različitim tamošnjim međunarodnim emisarima, do podilaženja srbijanskoj „teškoj“ retorici i potezima kojima se omalovažava moderna hrvatska država i negiraju temelji na kojima je ona ustrojena, a sve u svrhu izvlačenja Srbije iz ruske sfere utjecaja. A pitam vas, što je to Zagreb dobio zauzvrat za svoju podaničku poslušnost i primarno vođenje općih politika na uštrb svojih nacionalnih, kako to ne čini niti jedna druga članica EU bez obzira na retoriku? Iseljavanje enormnog broja mladog i stanovništva srednje životne dobi, opće siromaštvo, nezaposlenost, sveprisutne afere (i koje to jesu i koje to stvarno nisu), medijsku unificiranost umjesto medijske demokratizacije i pluralizma kao temelja opće demokratizacije društva, potpuni deficit političke kulture, poremećaja vrijednosnog sustava, neprihvaćanje i posvemašnje blaćenje stvarnih autoriteta, strah od pametnih i stručno osposobljenih ljudi na uštrb političkih uhljeba vjernih svojim partijama i td., i td.

Konkretno, Hrvatska se u nastalom sporu oko odluke Arbitražnog suda treba čvrsto držati međunarodnog prava koji njoj u potpunosti ide u prilog i nikada ne pristati na njegovu odluku neovisno o političkim pritiscima s bilo čije strane. Naravno, diplmatski i politički postojano (najbolje u tišini) Zagreb treba biti u kontaktu s Ljubljanom i dogovarati se o izbjegavanju incidenata na način koji će odgovarati i jednoj i drugoj strani u smislu umirivanja javnosti i stišavanja euforije ili negativnih emocija i strasti. Jer biti uvučen u potencijalni opasni sukob zbog prljave bjelosvjetske politike sigurno nije u interesu ni hrvatskom ni slovenskom narodu, a brodovi (i hrvatski i slovenski i talijanski i svi ostali) ionako će sigurno ploviti Jadranom i uplovljavati u tamošnje luke, kao što je to uvjek bilo i do sada.

Autor: Dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save