PROF. MATKO MARUŠIĆ: Dvije važne napomene za hrvatsku politiku u odnosu na odluku arbitraže o hrvatsko-slovenskoj granici
Situacija oko razgraničenja Slovenije i Hrvatske dobro je poznata i ne treba je po stoti put opisivati. U odnosu na ono na što su pretendirale, na Arbitražnom sudu Hrvatska je izgubila dio Savudrijske vale (oko 50% svoje polovine vale), a Slovenci more za kontakt s međunarodnim vodama i sve što su tražili na kopnu. Hrvatska presudu ne priznaje jer se iz nje povukla zbog pokušaja slovenskoga varanja, a Slovenija svim sredstvima pritišće Hrvatsku da prizna arbitražu.
Ne ulazeći u pravo, pravdu, nemar i pogrješke ni u konačno razrješenje problema, ovdje želim upozoriti na dvije stvari koje hrvatska politika treba držati na umu.
Bude li Slovenija šest mjeseci nakon odluke Arbitražnoga suda pokušala „implementirati“ dosuđenu granicu u Savudrijskoj vali, onda je mora implementirati i na kopnu
Sloveniju ne zanimaju pregovori, jer čeka da prođe šest mjeseci od presude, vrijeme do kada se države mogu dogovarati o implementaciji presude. Nakon toga se Slovenija ne mora dogovarati, što znači da smije ići silom. Budući da se dvije države u tom roku ne će dogovoriti, upozoravam na veliku mogućnost da će nakon toga Slovenija manjom ili većom silom „implementirati“ granicu u Savudrijskoj vali – prema presudi Arbitražnoga suda.
Nastat će vrlo neugodna situacija u kojoj će Hrvatska na međunarodnoj razini biti u podređenom položaju, jer su europske države odmah zatražile da Hrvatska prihvati presudu. Na crti svojega dosadašnjeg jako ružnog ponašanja prema Hrvatskoj (o čemu možete čitati OVDJE) Slovenija će, kad istekne tih šest mjeseci, početi plijeniti hrvatske ribarice i kažnjavati ribare koji prijeđu „arbitražnu granicu“ u Savudrijskoj vali. Na takvo se nasilje ne može odgovoriti nasiljem, ali se mora reagirati.
Predlažem da Hrvatska zauzme stav da se Slovenija, ako misli „implementirati“ arbitražnu granicu, prvo, ili barem istodobno, mora povući sa Svete Gere! Drugim riječima, treba ustrajati da Slovenija nema logičko, moralno, političko ni pravno pravo nasilno implementirati arbitražnu presudu na točki gdje je po toj presudi „dobila“ a ne istodobno i tamo gdje je „izgubila“.
Tu logiku treba rabiti na međunarodnoj razini, jednako kao i u kontaktima sa Slovenijom.
Pritom naše nepriznavanje arbitraže ne može biti razlog da ne spominjemo Svetu Geru jer, bez obzira na to što arbitražnu odluku primjenjuje bez nas, Slovenija se u tom svojemu ružnom postupku ipak mora držati cijele presude na koju se poziva, ponajprije, dakle, u odnosu na međunarodnu zajednicu i Arbitražni sud!
Slovenija je kao država pokušala prjevaru na Arbitražnom sudu, a ne samo sudac i predstavnica slovenske Vlade
Na međunarodnoj razini i u kontaktima sa Slovenijom Hrvatska nije bila dovoljno jasno definirala razinu prjevare koju je Slovenija pokušala izvesti na Arbitražnom sudu na račun Hrvatske. To se ne vidi jasno iz pisama tadašnje hrvatske Vlade, odnosno ministrice vanjskih i europskih poslova: nije dovoljno govoriti „proces je kontaminiran i mi smo se povukli“, nego treba jasno reći (barem od sada nadalje) da je Slovenija kao država predstavljena svojom Vladom, pokušala izvesti prjevaru i da se od toga pokušaja nikako ne može oprati.
Pritom nije bitno što je Arbitražni sud procijenio da slovenski pokušaj nije ugrozio njegovu pravednost; hrvatski problem nije to, niti na tome Hrvatska treba ustrajati, jer Sud nikad ne će priznati da je ugrožena njegova objektivnost. Treba se (jasno, jasnije) postaviti frazom „ponašanje Slovenije bio je jasan pokušaj podmetanja dokumenta i s njima mi u arbitražu ne možemo“ („a svaka čast Sudu“). Pogledajte, naime što se zbiva: Slovenski političari po Europi ustraju da se „mora poštovati međunarodno pravo“! Oni, koji su ga prvi, jedini i sasvim jasno prekršili, i to jeftinom, bijednom, prljavom prjevarom – podmetanja nepostojećih dokumenata pod lažnim autorstvom (sudca J. Sokoleca) od strane službene slovenske zastupnice na Arbitražnom sudu S. Drenik!
Slovenska Vlada, ili barem njezin premijer i ministar vanjskih poslova, morali su znati što Drenik i Sokolec rade. I ne samo znati, nego su zacijelo Drenik i Sokolec dobili upute što i kako da rade („svim sredstvima..“). Kako bi se inače jedan časni sudac međunarodnoga ranga i jedna školovanja diplomatkinja upustili u tako prljav posao? Zar se ne bi bojali i svoje Vlade, i svoje javnosti?
A da su i samo na svoju ruku radili, opet je kriva, jednako kriva, slovenska Vlada, jer ih je ona izabrala i imenovala i u tom smislu nosi punu odgovornost za njihovo ponašanje. Ako slovenska Vlada nije znala za ponašanje Drenik i Sokoleca, zašto ih nije kaznila za međunarodnu sramotu koju su nanijeli upravo Sloveniji. Je li J. Sokoleca isključenjem kaznila Komora pravnika Slovenije i je li ministar vanjskih poslova Slovenije iz diplomacije i državne službe otpustio S. Drenik? Jesu li oni barem opomenuti? Nisu. To znači da je Slovenija i prije i poslije otkrića pokušaja prjevare znal i odobrila njihov nečasni i nelegalni postupak!
Je li netko primijetio da se, kad je prjevara otkrivena, netko iz Slovenije ispričao Hrvatskoj ili barem Arbitražnom sudu? Poštujem diplomaciju i njezinu suzdržanost i obzirnost, ali tvrdim da je Hrvatska tada Sloveniji dopustila da se izvuče s nekom vrstom laži: uopće se nije spominjala moralna i pravna odgovornost države Slovenije!
Običnim jezikom: kad nam Slovenija kaže „poštujte međunarodno pravo“, treba im reći „zar nam vi to kažete, vi – koji ste podmetali lažne dokumente u sudske spise međunarodnoga suda?!“, a kad dirnu ribare u Savudrijskoj vali, treba ih prijaviti Haagu zbog vojne okupacije našega teritorija na Svetoj Geri.
Tvrdim da treba to i tako govoriti i stalno ponavljati. Došlo je vrijeme za to. A ako nije – doći će, bojim se, za koji mjesec.
Prof. Matko Marušić
