Saborski »vritnjak« opet se dogodio

Baš kao i danas, potkraj 19. st. arhivi i arhivsko gradivo bili su jedna od krucijalnih tema rasprave u Hrvatskom saboru. Za probleme sa sudbinom arhivskoga gradiva tada nisu bili krivi visoki dužnosnici (bivšega) komunističkog režima, nego jedan mađarski političar. Njegovo ime je opće poznato, to je bio Károly Khuen-Héderváry, postavljen za hrvatskog bana od 1883. do 1903. g. Héderváry je ostao zapamćen u hrvatskoj povijesti kao sposoban političar koji je, koristeći se čvrstom rukom, provodio dualističku politiku, ne dopuštajući pritom Hrvatima ostvarenje bilo kakvih nacionalnih i državničkih prava. Političko nezadovoljstvo njegovim vladanjem eskaliralo je upravo na arhivskoj tematici. Héderváry je sredinom srpnja 1885. g. naredio da se dio arhivskoga gradiva, tzv. komorski spisi, uglavnom vezani uz konfiscirana imanja hrvatskih plemićkih rodova Zrinskih i Frankapana, iz Zemaljskog arhiva u Zagrebu premjeste u Budimpeštu, što je u hrvatskoj političkoj javnosti izazvalo revolt. Žustra rasprava oko tog pitanja odvijala se u Hrvatskom saboru tijekom jesenskog zasjedanja. Sve je kulminiralo na sjednici od 5. listopada 1885. g., kad je Héderváry, nakon što je izjavio kako su te dokumente zapravo Hrvati ukrali Mađarima, na silu izguran iz sabornice i u tom naguravanju moguće udaren »nogom u stražnjicu« od strane pravaškog zastupnika Josipa Gržanića. Taj događaj ostao je zapamćen u hrvatskoj povijesti kao glasoviti »saborski vritnjak«. Zanimljivo, odneseni dokumenti vraćeni su u Zagreb tek 1960. g.

Gotovo 130 godina kasnije arhivi će opet postati jedna od dominantnih tema hrvatskoga političkog i javnog diskursa. Bez obzira na to što je i potkraj 19. st. Héderváryjeva »otimačina« arhivskoga gradiva izazvala veliku pozornost ondašnjih medija, o arhivima i arhivskom gradivu u Hrvatskoj se nikad nije na svim razinama toliko problematiziralo kao u posljednjih pola godine. Za širu javnost uzrok tomu su problemi oko djelomičnog nestanka gradiva iz razdoblja SFRJ i do nedavno nedostupnost jednoga manjeg dijela gradiva iz tog vremena koje se nalazi u spremištima državnih arhiva. Iz arhivističke perspektive to je samo vrh ledene sante prepune raznoraznih problema nakupljenih tijekom dvaju desetljeća, skrivenih ispod morske pučine. Simboličnim rječnikom prikazano, zastupnici Hrvatskog sabora, a osobito jedna politička opcija koja je prva u ovom mandatu inicirala izmjene Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, ponovno su u Hrvatskom saboru povodom rasprave oko sudbine arhivskoga gradiva uputili »vritnjak«. Umjesto Héderváryja na putanji njihove čizme ovaj se put našla arhivistička struka, koja uopće nije saslušana, a niti je veći dio njihovih argumentiranih osvrta na predložene izmjene arhivskog zakona prihvaćen.

U kontekstu drugoga saborskog »vritnjaka« i nove velike političke krize uzrokovane financijskim krahom najvećega privatnoga gospodarskoga konzorcija u državi, Hrvatski je sabor gotovo neprimjetno izglasao 4. svibnja 2017. g. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, objavljen u Narodnim novinama br. 46/2017. Umjesto cjelovitoga zakonskog rješenja kojim bi se u potpunosti reformirala arhivska služba, dobili smo zakon koji je parcijalan, dvosmislen i necjelovit. Više je nego očito kako su u njegovoj pripremi konzultirani isključivo povjesničari te da nije bilo interdisciplinarnog i međuinstitucionalnog pristupa te suradnje svih zainteresiranih strana. Odgovornost dijelom leži i u arhivskoj zajednici. O najvažnijim problemima arhivske struke i zakonskih (ne)rješenja krenut ćemo redom.

Arhivi i nedostupnost gradiva u SFRJ

Glavni je povod donošenju nepotpunog arhivskog zakona više nego očita potreba većeg dijela hrvatskog društva za suočavanjem s ostavštinom bivšega komunističkog režima. Budući da do sada ispred hrvatskih pravosudnih institucija nitko nikada nije odgovarao za nedjela počinjena pod patronatom toga represivnog sustava (bilo je više istraga i komisija), u široj javnosti sve više jača inicijativa za promjenom te političke i pravosudne paradigme. U tom su kontekstu državni arhivi potpuno neopravdano i pogrešno prikazani kao »mračne institucije iz nekih prošlih vremena« i kao »čuvari komunističkih tajni«. Danas u RH postoji sedamnaest područnih državnih arhiva, koji se uglavnom nalaze u administrativnim sjedištima županija, Hrvatski državni arhiv kao nacionalna arhivska institucija i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata kao jedini za sada specijalizirani arhiv. Ukupno devetnaest arhiva i svi su oni zasebne pravne osobe, samostalne institucije u nadležnosti Ministarstva kulture RH. Potrebno je naglasiti kako su arhivi javne ustanove u kulturi, a gradivo o kojem oni skrbe dostupno je svima pod jednakim uvjetima. Prema tome, predrasude javnosti prema arhivima nastale su u razdoblju bivšega komunističkog režima kad arhivima i arhivskom gradivu nije mogao pristupiti bilo tko.

Moderna mreža arhivskih institucija na prostoru Hrvatske bila je predviđena još u vrijeme Banovine Hrvatske s četiri »banovinska« arhiva u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Travniku/ili Mostaru, ali to nije nikad zaživjelo. Vlasti NDH su odmah u prvoj polovici 1941. g. dale zakonsku osnovu za osnivanje Državnog arkiva u Zagrebu te Ratnog arkiva i muzeja Nezavisne Države Hrvatske koji su trebali prikupljati dokumente koji se odnose na hrvatsku političku i ratnu povijest, međutim nije poznato jesu li navedene institucije uopće zaživjele. Uređenju arhivske službe te institucija sustavno se pristupilo od 1950-ih godina, kad je donesen prvi Opći zakon o državnim arhivima na saveznoj razini. On se se primjenjivao do donošenja odgovarajućih republičkih zakona.

Prvi sustavan propis o arhivskoj službi i djelatnosti u Hrvatskoj donesen je 1962. g. Arhivsko gradivo nastalo radom »državnih organa, ustanova, privrednih, samoupravnih i društvenih organizacija« proglašeno je društvenom imovinom, odnosno javnim vlasništvom. Prema tom zakonu arhivska se građa čuvala u arhivima, dok se arhivska građa nastala radom »organa unutrašnjih poslova i narodne obrane« (policije i vojske) čuvala kod tih tijela vlasti. Zakonom je prije svega određena zaštita arhivskoga gradiva, ali ne i njegova dostupnost i korištenje. Godine 1963. u Hrvatskoj je djelovao Arhiv NRH i dvanaest historijskih arhiva u: Varaždinu, Bjelovaru, Zagrebu, Karlovcu, Sisku, Slavonskom Brodu, Osijeku, Rijeci, Pazinu, Zadru, Splitu i Dubrovniku. Dostupnost i korištenje arhivskoga gradiva određeni su tek Zakonom o zaštiti arhivske građe i arhivima 1965. g. Prema čl. 12. toga zakona građani su imali »pravo da pod jednakim uvjetima koriste arhivsku građu (…)«. Uz »organe unutrašnjih poslova i narodne obrane« svoje arhivsko gradivo čuvali su kod sebe i komiteti SKH. To se nije promijenilo sve do raspada SFRJ. Gradivo nastalo do svibnja 1945. g. trebalo se predati nadležnom arhivu, a gradivo nastalo nakon toga trebalo se predati u roku koji nije smio biti biti dulji od 30 godina. Isto tako arhivsko gradivo nastalo u razdoblju do 15. svibnja 1945. bilo je u »pravilu pristupačno javnosti« (Zakon iz 1978), a o njegovu korištenju odlučivao je direktor arhiva. Indikativno, kao jedan od zakonskih uvjeta koje je morao ispunjavati budući direktor arhiva bilo je i da je »moralno-politički podoban za tu dužnost«. Savjet za kulturu NR Hrvatske na sjednici održanoj 25. studenoga 1961. g. dao je preporuku da gradivo političkih i društvenih organizacija trebaju nadzirati nadležni državni arhivi, dok bi se »povjerljivi dokumenti« čuvali u Institutu za historiju radničkog pokreta u Hrvatskoj.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata s prostora Hrvatske odnesena je u Beograd znatna količina dokumentacije vezane u prvom redu uz djelovanje partizanskih jedinica i antifašističkih organizacija i tijela vlasti, kao i gradiva institucija vlasti i vojske NDH te okupacijskih snaga. Premda je pitanje povratka – restitucije toga gradiva inicirano od hrvatske arhivističke zajednice još ranih 1970-ih, a Ugovorom o pitanjima sukcesije zemalja sljednica bivše SFRJ iz 2001. g. i pravno regulirano između država, to gradivo i dalje se nalazi po beogradskim institucijama i arhivima. Pravilnici o zaštiti i dostupnosti arhivskoga gradiva policije i vojske doneseni su tek 1982., odnosno 1983. g. Arhivska građa organa unutrašnjih poslova po novom pravilniku trebala je postati javna nakon isteka roka od 30 godina od njezina nastanka, a o predaji gradiva nadležnom arhivu odlučivao je rukovoditelj »organa unutrašnjih poslova«. O njegovu korištenju u nadležnom arhivu odlučivao je republički sekretar. Organi narodne obrane, za razliku od policije, morali su nadležnom arhivu dostavljati popise arhivske i registraturne građe. Neklasificirano gradivo trebalo se predati u nadležni arhiv u roku koji nije mogao biti dulji od 30 godina, dok se klasificirano gradivo moralo čuvati minimalno 30 godina kod njegova stvaratelja, a o njegovu korištenju u nadležnom arhivu odlučivao je, također, republički sekretar. Dakle, političke strukture bivšega komunističkog režima itekako su pazile komu će se omogućiti pristup gradivu. Taj kontinuitet političke kontrole nad dostupnosti većeg dijela partijskoga gradiva nastavio se u Hrvatskoj i nakon pada Berlinskog zida, gotovo još tri desetljeća.

»Demokratizacija« 1990-ih?

Nakon demokratskih promjena i procesa osamostaljenja Republike Hrvatske, novi Zakon o arhivskom gradivu i arhivima donesen je »tek« 1997. g. Njime je jasno i ne­dvosmisleno riješeno i pitanje dostupnosti gradiva bivših društveno-političkih organizacija SFRJ koje je postalo državnim vlasništvom i javno dostupno. Međutim, u praksi je to često bilo više iznimka nego pravilo. Prilikom predaje gradiva Saveza komunista Hrvatske u Hrvatski državni arhiv imatelj toga gradiva posebnim je ugovorom ograničio dostupnost jednog dijela toga gradiva, što je zapravo bilo protuzakonito. Također, i sve klasificirano gradivo iz razdoblja od prije 1990-e godine i dalje je ostalo u tom statusu, iako su država i institucije čiji su se interesi na taj način štitili prestali postojati i time nitko to gradivo de iure nije mogao deklasificirati.

Zakon o arhivskom gradivu i arhivima iz ‘97 bio je donekle u kontradikciji s nekim drugim, novijim zakonima, kao što su Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o zaštiti osobnih podataka. Navedenim zakonima u pravni sustav RH zapravo je implementirano nekoliko direktiva Europskog parlamenta i Vijeća. Prema arhivskom zakonu javno arhivsko gradivo bilo je dostupno 30 godina od nastanka, dok Zakon o pravu na pristup informacijama omogućuje svakomu pristup javnim dokumentima u posjedu javnih tijela neovisno o tome kad je to gradivo nastalo. Dostupnost osobnih podataka danas, u suvremenom svijetu možda je i najosjetljivije pitanje u kontekstu dostupnosti i korištenja gradiva, odnosno podataka. Oni su zaštićeni i Ustavom RH. Javnost ne može dobiti na uvid nečije osobne podatke bez odobrenja, ali tko onda može? Ako je riječ o znanstvenim istraživanjima u kojima se poštuje osobni integritet pojedinca i gdje se ne iznose pojedinačni podatci koji mogu dovesti do nekoga. Uostalom, istim tim Ustavom zagarantirana je i sloboda znanstvenog stvaralaštva i razvoj znanosti. Paradoksalno je kako je nekim od naših najboljih povjesničara onemogućen i/ili restriktiran pristup dijelu klasificiranog arhivskoga gradiva iz SFRJ koje bi trebalo biti javno dostupno, a do donošenja novog zakona nije bilo dostupno ni njima. U demokratskom društvu kakvim težimo biti ne smije biti tajni. To se prije svega odnosi na životopise visoko rangiranih pojedinaca u političkom, društvenom i javnom životu. Za istražna pravosudna tijela arhivsko gradivo u državnim arhivima nikad nije bilo nedostupno.

Izmjene arhivskog zakona – privremeno rješenje

Arhivska zajednica zaista se nada kako su trenutačne izmjene Zakona o arhivskom gradivu i arhivima samo privremeno rješenje do donošenja novog zakona, što bi se trebalo dogoditi do kraja ove godine. Ministarstvo kulture RH formiralo je početkom godine stručno povjerenstvo za izradu novog zakona, javna rasprava je netom završila te uskoro slijedi njegovo prvo čitanje u Hrvatskom saboru. Novi zakon trebao bi donijeti kompletnu reformu arhivske struke i službe u Hrvatskoj, ne samo što se tiče dostupnosti gradiva iz SFRJ.

Ako se pak dogodi da nedavne Izmjene Zakona o arhivskom gradivu i arhivima ostanu dugoročno na snazi (!), u roku od godinu ili dvije uslijedit će paraliza rada ne samo državnih arhiva nego i jednog dijela javnih državnih institucija. Državni arhivi nemaju tehničkih, spremišnih ni kadrovskih kapaciteta da preuzmu sve arhivsko gradivo koje je nastalo do prosinca 1990. g. Naprosto je pogrešan stav javnosti kako se arhivsko gradivo mora čuvati »samo« u državnim arhivima. Nacionalni prioritet trebala bi biti zaštita gradiva, a onda i njegova dostupnost građanima. Javno arhivsko gradivo po zakonu je dostupno, neovisno o tome gdje se nalazilo. Evo eklatantan primjer neprovedivosti zakonske odredbe o preuzimanju gradiva. Da je Državni arhiv u Zagrebu kojim slučajem preuzeo cjelokupno arhivsko gradivo kojega je grad Zagreb vlasnik, arhiv bi se danas suočio s više od 90,000 zaprimljenih zahtjeva za legalizacijom koje bi trebao riješiti. Danas Državni arhiv u Zagrebu ima zaposlenih 40 djelatnika (od čega polovica stručnih djelatnika) i po tome je jedan od većih arhiva u državi s prosjekom na godinu od oko 1,700 korisnika i 6,000 zahtjeva. Samo zahtjevi za legalizacijom premašili bi uobičajenu prosječnu godišnju normu usluge korištenja i izdavanja gradiva ovog arhiva za čak 15 puta. Grad Zagreb je samo jedan primjer institucije koja ima otprilike duplo više gradiva nego sam nadležni državni arhiv, dok je istodobno u nadležnosti toga arhiva još nekoliko institucija (prije svega sudovi) koje količinski imaju gradiva kao i sama arhivska institucija. Preuzimanje cjelokupnoga gradiva do 1991. g. neće se moći provesti bez zapošljavanja barem duplo više stručnih djelatnika u državnim arhivima nego što ih sada ima, a samo njihove plaće i doprinosi opteretili bi godišnji proračun Ministarstva kulture RH za više od 20 milijuna kuna. U to nisu uključeni troškovi opreme i održavanja prostora dodatnih arhivskih spremišta. Nerealno je očekivati kako će Vlada Republike Hrvatske arhivima osigurati toliko potrebna novčana sredstva, puno logičnije je krenuti s pripremom projekata i njihovim apliciranjem za sufinanciranje iz sredstava EU-a.

U 30 godina otkad je donesen prvi Zakon o arhivskom gradivu i arhivima u Republici Hrvatskoj mnogo toga se promijenilo. Što se tiče fizičkog oblika dokumenta više ne dominira onaj konvencionalni – papir, nego sve više gradiva nastaje u elektroničkom obliku. Novim zakonom regulirat će se načini čuvanja elektroničkih podataka i njihove dugoročne zaštite i pohrane. Opći rok o nedostupnosti javnog arhivskoga gradiva od 30 godina se povlači te zapravo sve gradivo postaje javno dostupno odmah nakon nastanka. Reformirat će se i javna arhivska služba, koja se širi i na arhive u sastavu koji ne moraju nužno biti samostalne institucije.

Zaključak

Državni arhivi nisu zatvorene institucije, nego upravo suprotno i pristup javnom gradivu koje se nalazi u njihovim spremištima omogućen je svima pod jednakim uvjetima. Državni arhivi djeluju sukladno nadležnim zakonima RH za koje nitko ne dvoji kako nisu cjelovito razrađeni. Bilo je pitanje vremena kada će se problematika dostupnosti arhivskoga gradiva iz razdoblja 1945–1991. naći u centru pozornosti šire javnosti i to je u posljednje vrijeme poprilično zaoštrilo retoriku, kako u Saboru tako i u svim značajnijim medijima. Nadzor nad zaštitom i strogom kontrolom dostupnosti arhivskoga gradiva institucija, tijela vlasti i društveno-političkih organizacija bivšega komunističkog režima uspostavljen je odmah nakon Drugoga svjetskog rata te je nastavljen i nakon 1990. g. Međutim, sudbina jednog dijela toga gradiva je nepoznata i logično je za pretpostaviti da je ono vjerojatno uništeno. Državni arhivi nisu i ne mogu biti odgovorni za ono gradivo koje nikada nije došlo do njihovih spremišta. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu kako su na prostoru RH samo u prošlom 20. st. djelovala tri totalitarna režima i kako smo unutar samo jednog stoljeća doživjeli tri velika rata, od kojih su dva kod nas popraćena stravičnim razaranjima i uništavanjima. Svaki politički režim na odlasku je nastojao za sobom »očistiti« svoju dokumentaciju i u tome su bili relativno uspješni. Ali, sama povijest se ne može izbrisati. Pristup cjelovitim i sistematičnim istraživanjima bivšega komunističkog režima danas je slobodniji nego što je ikada bio. Pustimo sada povjesničare, a ne političare (!) da rade svoj posao. Istraživanje neće biti potpuno dok se iz beogradskih institucija ne dobije gradivo koje nam po načelu restitucije i sukcesije pripada. Prema procjeni Hrvatskoga državnog arhiva ondje se nalazi više od 700 različitih fondova i zbirki arhivskoga gradiva na koje polažemo zakonsko pravo. Izmjene arhivskog zakona obvezale su državne arhive, Ministarstvo kulture i Vladu RH da do kraja godine izvijeste Hrvatski sabor o učinjenom u vezi s arhivskim gradivom. Zahvaljujući toj zakonski reguliranoj obvezi, problematika arhiva i arhivskoga gradiva bit će još neko vrijeme politički aktualna tema, što samo može dovesti do dodatnoga pozitivnog iskoraka kako za arhivističku službu tako i za demokratski razvoj društva.

Literatura:
Ćosić, Stjepan. »Sukcesija državnih arhiva SFRJ«. Vojna povijest, kolovoz 2012.

Ivanović, Jozo. Priručnik iz arhivistike. Zagreb, 2010.

Kolar, Mira. »Senjanin Josip Gržanić, pravaški političar u obnovi Senja i Hrvatske«. Senjski zbornik br. 22 iz 1995.

Rastić, Marijan. Arhivi i arhivsko gradivo. Zbirka pravnih propisa 1828–1997. Zagreb, 1998.

Stulli, Bernard. Arhivistika i arhivska služba. Zagreb, 1997.

Izvor: matica.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save