Prosvjednici sa slikama i imenima žrtava Titova režima

Poznati novinski analitičar u još poznatijim novinama je naslovio svoju kolumnu 1.7.u obrani Titove ploče s njegova trga ovako: „Zahtjev za micanje njegove ploče s trga je jadan zahtjev da ne može biti jadniji.“ Može mu se odgovoriti jednakom mjerom, ali s većom argumentacijom: „Zahtjev za ostanak njegova imena na najljepšem trgu Zagreba je jadan čin da jadniji ne može biti.“

Imena osoba na ulicama imaju zadaću da stanovništvo ne zaborave dobra djela tih ljudi kao nadahnuće novim generacijama. Naš politički analitičar kaže kako sve reforme imaju ideološku podlogu, te da je i micanje „Maršalova“ imena s trga ideološki čin. Tim činom je upućena poruka da se memorija naše povijesti mora očistiti od zlih vođa. Komunizam nije uspio, jer je svaki čin politike bio ideološki obilježen. Tragom toga su kod nas političari, ponikli u komunizmu, smatrali kako će drugom ideologijom promijeniti društvo. To se nije dogodilo, jer je i to bilo ideološko vođenje države. Dogodilo se ona poznata: „Sjaši Kurta da uzjaši Murta.“

Uglavnom je dolazak na vlast bila prilika da se uhljebe pristalice stranke kako bi vođe mogu lakše „naplaćivati“ svoj „teški rad“. Međutim, stvarnost, primjerice, u Njemačkoj u kojoj su na vlasti dugo vremena koalicija lijeve stranke SPD-a i desne CDU-a pokazuje drugu sliku. Zemlja napreduje bolje nego sve ostale u Europi, iako su na vlasti dvije stranke suprotne ideologije. To pokazuje da odluke u korist gospodarstva nisu dio ideologije, nego zajedničkog mudroga sagledavanja potreba države. To znači da svaka stranka može sklopiti ugovor za vođenje države s drugom strankom.

Ovo je reformsko vođenje države. To muči i današnji SDP koji se ne može maknuti od bivšeg ideološkog sustava. Vođenje države ne trpi ideologije, jer su one uvijek prisilni put u nazadovanje. Konačno ideološko vođenje gospodarstva u Jugoslaviji je doživjelo potpuni neuspjeh, te je državu privremeno spasilo veliko iseljavanje u Njemačku.

Uklanjanje Titova imena s glavnog trga u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, ne smije imati ideološku podlogu, jer taj čovjek jednostavno ne može biti primjer ni u čemu hrvatskim generacijama. Uspio pobiti više od pola hrvatskog mladog stanovništva bez suda, na pravdi Boga velikoga. Progonio je i ubijao svaku osobu i „nagradio“ dugima zatvorom one koji su izrekli samo jednu riječ o njegovom nasilničkom vladanju i iselio mnoštvo mladih. Osnovao tzv. Nesvrstani pokret, iz straha za sebe pred Rusijom i družio se s najvećim diktatorima i zločincima Afrike i Azije. Zapad ga je pomagao jer je tako čuvao nesvrstane od Rusije.

Uklanjanje njegove ploče s njegovim imenom s trga ne će ni u čemu potpomoći gospodarskim reformama u Hrvatskoj, ako se ne shvati da je Titovo vladanje bilo jedna katastrofa. Pomoći će „antifašistima“ izbiti ispod nogu ideju da veličanjem antifašizma pomažu razvitak zemlje. Čelnici „antifašista“ su uglavnom bili deklarirani zločinci i izvršitelji krvavih naloga svoga vođe, a jedini im je bio cilj dolazak komunista na vlast. Kad neki poklonici „Maršala“ kažu kako bez njega ne bi bilo Istre, kao da genocid Hrvata nije važan, na tu izreku trebalo bi uzvratiti: „A što bi bilo da nije bilo nesposobnog Pavelića, koji je uzeo vlast i na koncu dao razoružati svoju vojsku. Bi li trebalo uopće spašavati Istru?“

Iseljavanje Hrvata svjedoči kako se nismo još rastavili od komunističke uprave državom. Reformsko upravljanje državom znači mudro sagledavanje potreba gospodarstva da narod ostane u zemlji. Uzalud je govoriti kako imamo lijepu zemlju, ako ona nije korisna. Od ljepote se ne može živjeti, nego od koristi koju ova zemlja zarasla u korov ne može dati.

Autor: Luka Vuco/slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save