24. kolovoza 1947. ubijen Miroslav Bulešić – tko je u Istri ubio 15 svećenika i tri bogoslova?
Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom, ideologijom i partijskim vodstvom.
Godine 2000. nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova koje su od 1941. do 1949. ubila šestorica ubojica komunističke Partije. Jednog su ubili četnici, a osmero njih Nijemci i Talijani. Ubijena su i trojica mladih bogoslova, jedan od komunista, jedan od Talijana i jedan od Nijemaca.
Tu se nalazi i ime Miroslava Bulešića.
Danas Crkva u Istri među mučenicima i žrtvama komunističkog režima ima dva blaženika: Francesca Bonifacia i Miroslava Bulešića. Možemo reći da bl. Francesco predstavlja stradanja Talijana na području Istre, a bl. Miroslav Hrvata. Jedan i drugi podnijeli su mučeništvo nakon rata, bez sudskog procesa.
Bl. Miroslav Bulešić – zaštitnik svećenika i mučenik krizme
Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima, župa Svetvinčenat. Teološki studij završio je u Rimu i 11. travnja 1943. zaređen za svećenika. Bio je jedan od istaknutijih istarskih svećenika koji se zauzimao da Istra bude pripojena matici Hrvatskoj. Ali isto tako, nije prihvaćao komunističku ideologiju te se jasno suprotstavljao bezboštvu. Svetačkim načinom života bio je uzor mnogim svećenicima i mladima. Odmah se našao na listi nepodobnih svećenika. Ivan Motika opisao je njegovu mladu misu kao otvoreni napad na partizanski pokret, te poručio svećenicima koji su sudjelovali na mladoj misu, među kojima je bio i Ratimir Beletić, „da je to izdaja protiv našeg naroda, te da će izdajice i neprijatelji naroda prije ili kasnije biti nemilosrdno kažnjeni od naroda, koji će im sam suditi.“ Tako je Ivan Motika uvrstio među narodne neprijatelje Antuna Cukerića, Ratimira Baletića i Miroslava Bulešića, ali i narodnjaka Antuna Milovana, koji je na mladoj misi održao govor mladomisniku. Bulešić je mučenički ubijen na krizmi u Lanišću u župnoj kući.
Ovaj komunistički zločin dobio je naziv „Krvava krizma u Lanišću.“
Bl. Francesco Bonifacio
Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krsica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo revan, uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži.“ Odmah se našao na udaru istarskih partizana i komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su oznaši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio i Francesco Bonifacio.
Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag. Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca. Poduzeti su neki koraci, ali ne mogu više o tome dok traje proces.
Svećenici žrtve komunističkog režima
Na udaru komunističke vlasti i partizana napose su se našli talijanski svećenici i redovnici koji su marljivo vršili svoju svećeničku službu. U Istri su jednako stradavali hrvatski svećenici kao i talijanski, jer komunistička vlast u svakom svećeniku je vidjela potencijalnu opasnost za režim. Stoga je razumljivo da je jedan broj svećenika talijanske nacionalnosti napustio Istru kako ne bi bili suđeni ili ubijeni. Bilo i onih koji nisu napustili Istru i ostali su uz narod uz spremnost da podnesu mučeničku smrt.
Stradanja svećenika nisu bila samo u vrijeme rata, nego najveći dio nastradao je nakon rata.
Na stranici Porečko-pulske biskupije možete vidjeti opširan prikaz o ubijenim svećenicima i njihovu mučeništvu za kršćansku vjeru i katolički živalj Istre.
